Društvo| Ljubav| Roditeljstvo| Život| Životni stil

Egzistencijalna depresija kod nadarene dece

Jaril RSS / 05.09.2014. u 11:49
[Живети занос]

Аутор: др Џејмс Т. Веб (извор)

sub_image.png

Према мом искуству, надарене и талентоване особе чешће погађа одређени тип депресије који се често назива езгистенцијална депресија. Иако велики губитак или најава таквог губитка може код било кога узроковати епизоду егзистенцијалне депресије пошто истиче пролазну природу живота, особе са вишим интелектуалним способностима су више склоне да искусе егзистенцијалну депресију спонтано. Понекад је ова егзистенцијална депресија уграђена у искуство позитивне дезинтеграције како је објашњава Дабровски.

Егзистенцијална депресија је депресија која се јавља када се индивидуа суочи са основним питањима постојања. Јелом описује четири таква питања (или „ултимативне бриге": смрт, слободу, изолацију и бесмисао.

1. Смрт је неизбежна.

2. Слобода, у егзистенцијалном смислу, подразумева одсуство екстерне структуре. То јест, људи не улазе у свет који је структурисан изнутра. Ми морамо да дамо свету структуру коју ми сами стварамо.

3. Изолација препознаје да, колико год били блиски са неком особом, јаз увек постоји и стога смо ипак сами.

4. Бесмисао произлази из претходна три: ако морамо умрети, ако сами конструишемо сопствени свет и ако смо у коначном исходу сами, онда у чему је смисао живота?

Зашто се овакве егзистенцијалне бриге диспропорционално појављују код надарених особа? Делом је тако јер, уместо једноставног усмерења на површне, свакодневне аспекте живота, мора постојати суштинско мишљење да би се макар и разматрали овакви појмови. Такође су важне предиспозиције и друге особине специфичне за надарену децу.

20100830193250!The_Scream.jpg

Пошто су надарена деца способна да разматрају различите могућности каквима ствари могу да буду, она имају тенденцију да буду идеалисти. Међутим, она су истовремено способна да виде да свет подбацује да буде какав може бити. Пошто имају интензивне реакције, надарена деца осећају оштро разочарење и фрустрацију који се јављају када идеали нису досегнути. Слично томе, ова деца брзо уочавају недоследности, произвољности и абсурдности у друштву и у поступцима који их окружују. Традиције се преиспитују и оспоравају. На пример, зашто људима постављамо тако уске оквире и ограничења за родне или старосне улоге? Зашто се људи лицемерно понашају па говоре једно, а раде друго? Зашто људи говоре ствари које уопште не мисле? Зашто је толико људи тако непромишљено и бахато у односима са другима? Колико значајну промену у свету може живот једне особе направити? 

Када надарена деца покушају да поделе ове бриге са другима, обично су суочена са реакцијама које се крећу од збуњености до агресије. Тада открију да други, нарочито вршњаци, врло јасно не деле ове бриге већ су, уместо тога, фокусирани на конкретнија питања и на уклапање у туђа очекивања. Често се, чак и у првом разреду, ови малишани - посебно они баш високо надарени - осећају изоловано од својих вршњака и можда и од својих породица, када открију да други нису спремни да разговaрају о овако тешким темама.

Када је њихов интензитет комбинован са вишеструким потенцијалима, ови малишани постају нарочито фрустрирани егзистенцијалним ограничењима времена и простора. Напросто, дан нема довољно сати да се развију сви таленти које ова деца имају. Бирање између могућности су, у ствари, произвољне; не постоји један „потпуно исправан" избор. Чак и бирање позива може бити проблематично уколико особа покушава да доносе одлуку између, у основи, једнаких страсти, талената и потенцијала за виолину, неурологију, теоретску математику и међународне односе.

Реакције надарених малишана (опет интезивне) на ове фрустрације, често је бес. Али они убрзо откривају да је њихов бес узалудан, јер је суштински усмерен на „судбину" или друге ствари које нису у могућности да контролишу. Бес који је беспомоћан, брзо прераста у депресију.

У таквој депресији, надарена деце обично покушавају да нађу некакав смисао, некакву тачку ослонца за коју могу да се ухвате и да себе извуку из блата „непоштености". Мада често, што више покушавају да се извуку, то више постају дубоко свесни да је њихов живот пролазан и кратак, да су сами и да су само један мајушни организам у поприлично великом свету, и да постоји застрашујућа слобода избора начина на који ће неко живети свој живот. У овом моменту они преиспитују смисао живота и постављају питање: „Да ли је ово све од живота? Зар нема начелног смисла? Да ли живот има смисла само ако му ја дам смисао? Ја сам мали, безначајан организам који је сам у апсурдном, произвољном и хировитом свету у коммој живот може имати мали утицај, и онда умрем. Да ли је то све?

depression.jpg

Овакве бриге нису изненађујуће за мислеће одрасле који пролазе кроз кризу средњег доба. Међутим, забрињавајуће је када су ова егзистенцијална питања доминантна у мислима дванаесто или петанестогодишњака. Ова егзистенцијална депресија заслужује велику пажњу пошто она може претходити самоубиству.

Како можемо помоћи нашим бистрим малишанима да се изборе са овим питањима? Не можемо много да урадимо око коначности нашег постојања. Међутим, можемо помоћи малишанима да науче да осећају да су схваћена и да нису тако сама и да увек постоје начини да се снађу са својом слободом и својим осећајем изолације.

Изолација се донекле умањује само стављањем до знања малишану да неко други разуме проблеме са којима се он/она суочава. Иако твоје искуство није у потпуности исто као моје, осећам се много мање усамљеним ако знам да си имао искуства која су релативно слична. Ово је разлог због кога су међуљудски односи тако екстремно важни у дугорочном прилагођавању надарене деце.

Посебан начин за пробијање кроз осећај изолованости је кроз додир. На исти начин на који је бебама потребно да буду ношена и додиривана, то исто је потребно и особама које доживљавају егзистенцијалну усамљеност. Изгледа да је додир основни и инстинктивни аспект постојања, што показује повезаност мајке и бебе или „подбацивање у равоју" синдром („failure to thrive"). Често, „преписујем" дневне загрљаје малишанима који пролазе кроз егзистенцијалну депресију и саветујем родитељима невољних тинејџера да говоре, „Знам да ти можда не желиш загрљај, али је загрљај мени потребан." Загрљај, додир по руци, разиграно гуркање, па чак и „баци пет" могу бити веома важни овим малишанима јер успоставља бар некакву физичку повезаност.

Great_Structure_Wallpaper_zppce.jpgПроблеми и избори који су укључени у управљање својом слободом су више интелектуални, насупрот охрабрујућим аспектима додира и сензорних решења емотивне кризе. Надарена деца која се осећају преплављенo мноштвом избора неструктурисаног света, могу пронаћи велику утеху у проучавању и истраживању алтернативних начина на које су други људи структурисали своје животе. Кроз читање о људима који су изабрали посебне путеве до великости и испуњења, ови малишани могу почети са коришћењем библиотерапије као метода за разумевање тога да су избори тек рачвања на животном путу, од којих свако може да их одведе до њиховог сопственог осећања испуњења и постигнућа. Свима нам је потребно да изградимо сопствену филозофију, веровања и вредности који ће направити смислени оквир наших живота.

Овакви егзистенцијални проблеми многе надарене појединце доводе до тога да толико интензивно урону себе у „узроке" (било да су они академски, политички или друштвени, или култови). Нажалост, ови егзистенцијални проблеми могу такође да изазову периоде депресије, често помешане са очајничким, разарајућим покушајима да „припадају". Помагање овим индивидуама да препознају основне егзистенцијалне проблеме може бити од помоћи, али само ако је урађено са осећајем и прихватањем. Надаље, овим малишанима же бити потребно да разумеју да егзистенцијална питања нису таква да се са њима могу изборити једном, већ таква да ће им бити потребно поновно и редовно разматрање.

У суштини, можемо помоћи многим особама са егзистенцијалном депресијом ако их наведемо да увиде да они нису тако сами и ако охрабримо да усвоје поруку наде коју је написао афро-амерички песник Ленгстон Хјуз:

Снови

Држи се чврсто снова,
јер ако снови замру,
живот је крило рањено
које не може да лети.

Држи се чврсто снова,
јер ако снови оду,
живот је поље огољено
прекривено снегом.

Dreams

 Hold fast to dreams,
For if dreams die,
Life is a broken-winged bird
That cannot fly. 

Hold fast to dreams.
For if dreams go,
Life is a barren field
Coverd with snow.



Komentari (73)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

tetkino tetkino 12:23 05.09.2014

Ili što bi dr Nele Karajlić rekao

u jednoj rečenici

"Što manje dijete znaš, to si manje nesretan..."



Zagrljaj kao lek
Jaril Jaril 19:25 05.09.2014

Re: Ili što bi dr Nele Karajlić rekao

"Što manje dijete znaš, to si manje nesretan..."

Али, ко да одоли оваквим питањима (линк)?
stefan.hauzer stefan.hauzer 12:29 05.09.2014

.

langston hughes je imao sjajan projekat,koji se zvao the weary blues - gde je on čitao svoju poeziju,a jazz orkestar je u pozadini lagano svirao

za ovo znam,jer jedan od likova iz orkestra je bio i neponovljivi čarls(mingus)
u mojoj glavi je ovo sam početak repa:)


Jaril Jaril 19:33 05.09.2014

Re: .

u mojoj glavi je ovo sam početak repa:)

Два хинта:

рани барок, прва половина 17. века, драмски мадригал:



експерсионизам, половина 20. века, кантата:



stefan.hauzer stefan.hauzer 10:21 06.09.2014

Re: .

a mislio sam da poznajem ziku,a tek sad vidim koliko nemam pojma :)


Jaril Jaril 10:54 06.09.2014

Re: .

stefan.hauzer
a mislio sam da poznajem ziku,a tek sad vidim koliko nemam pojma :)

Хихи, обожавам knowledge-bashing, док ме не сачека иза ћошка.

Jukie Jukie 14:21 05.09.2014

Grafik

Jaril Jaril 19:36 05.09.2014

Re: Grafik

Jukie

Иако бих волео да ти опонирам, ипак си у праву. Лакше је - има се довољно времена и ресурса - достићи срећу (стање заноса, структурисану свест) са мањом интелигенцијом.
princi princi 14:41 05.09.2014

Zanimljiv

mirelarado mirelarado 15:14 05.09.2014

Re: Zanimljiv

princi
tekst.


Веома занимљив. А бојим се да надарени себи постављају побројана питања и када одрасту, тј. осећање усамљености, ако не баш депресија, бива пригушено, не и отклоњено.
princi princi 15:29 05.09.2014

Re: Zanimljiv

А бојим се да надарени себи постављају побројана питања и када одрасту, тј. осећање усамљености, ако не баш депресија, бива пригушено, не и отклоњено.

Da. S druge strane, napredak društva je nemoguć bez stalnog preispitivanja modela kojim sebi objašnjavamo stvarnost. Zato sam i napisao na jednom drugom mestu da je poštovanje prava na slobodno izražavanje usamljenika, ekscentrika, čudaka neophodno da bi napredovali i društvo i ti pojedinci. Sterilno čista, arijevska društva superlepih, superzdravih, superpametnih i supernormalnih (i šta sve ne super) su osuđena na stagnaciju i, na koncu, odumiranje. Skoro kao da je neka evoluciona urota u pitanju, :).
mirelarado mirelarado 15:40 05.09.2014

Re: Zanimljiv

Sterilno čista, arijevska društva superlepih, superzdravih, superpametnih i supernormalnih (i šta sve ne super) su osuđena na stagnaciju i, na koncu, odumiranje. Skoro kao da je neka evoluciona urota u pitanju, :).



Најтоплије се надам да еволуција навија за неред, за успоне и падове, галиматијас, никако за монотонију било ког типа. То је горе од пропасти. :)
princi princi 15:44 05.09.2014

Re: Zanimljiv

Bez brige, nered je u samoj biti stvari: napravi mali nered, pa pusti okruženju da odradi svoje.

Al sam jutros nešto raspoložan za poetske ke..že, :).
nsarski nsarski 15:45 05.09.2014

Eksperiment u komentarisanju


Depresija
je bolest
dokonog sveta.
mirelarado mirelarado 15:48 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

nsarski

Depresija je bolest
dokonog sveta.


Па је л' се онда лечи принудним радом (упошљавањем) тих згубидана?
princi princi 15:53 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

nsarski

Depresija
je bolest
dokonog sveta.

A ja mislio neki haiku... Jel su izolovali neki gen za dIpresiju? (copyright by neimenovani rođak- opet ti prokleti anonimusi- koji je davnih 60-tih zapalio za USA).
stefan.hauzer stefan.hauzer 15:59 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

A ja mislio neki haiku

misliš, hajku?:)))

meni depra,poetična
takoreći,navodi me da ponovo budem post panker

+ uvek sam za nered


princi princi 16:20 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

hajku

Car! Definiše. Meni je on dugo bio na VIP listi blogera (u stvari, možda je još uvek, nisam dugo gledao).

Mani me s Mancunians (lost my heart..., :)), jedini /engleski/ post punk koji trenutno priznajem:



Marx do groba!
stefan.hauzer stefan.hauzer 16:26 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

Mani me s Mancunians

,tako mi džon pil sešnsa ... praviću se da ovo nisam pročitao;



________
ne možeš ti da ustaneš,koliko ja puta mogu da padnem
princi princi 16:35 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

A ja se uvek pitao ko sluša tog Mark Smitha, :).
nsarski nsarski 16:38 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

Па је л' се онда лечи принудним радом (упошљавањем) тих згубидана?


Zapravo ne. Physical exercise po izboru, je najbolji lek. Ili slug from a 45

(Rekoh da je ovo eksperiment u komentarisanju. Your feedback is appreciated.)
mirelarado mirelarado 16:53 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

Zapravo ne. Physical exercise po izboru, je najbolji lek. Ili slug from a 45

(Rekoh da je ovo eksperiment u komentarisanju. Your feedback is appreciated.)


Зато сам и понудила лек. Експериментално. Кад оно, већ пронађен... :)
stefan.hauzer stefan.hauzer 17:01 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

A ja se uvek pitao ko sluša tog Mark Smitha, :).

docsumann docsumann 17:35 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanjujavascript

meni depra,poetična


bolje depra nego lepra

Jaril Jaril 19:49 05.09.2014

Re: Zanimljiv

mirelarado
princi
tekst.
Веома занимљив. А бојим се да надарени себи постављају побројана питања и када одрасту, тј. осећање усамљености, ако не баш депресија, бива пригушено, не и отклоњено.

Бива пригрљено.

Десанка Максимовић:
"Човек је с човеком увек тужно сам,
везује нас само неба храм
и земље тужни врт."

Иво Андрић:
"Самоћа је раскош богатих духова."

Али остаје та потреба за припадањем, што понекад доводи до комичних исхода.

princi
S druge strane, napredak društva je nemoguć bez stalnog preispitivanja modela kojim sebi objašnjavamo stvarnost.

Ја бих додао да зависи и опстанак, јер она интерпретација стварности која је радила у једном контексту, у другом не ради (довољно је присетити се како људи рођени после Другог светског рата нису могли да се снађу са ратном стварношћу деведесетих). Такође је једна интерпретација света потребна у контексту чистих ресурса, а друга у контексту загађењног окружења. Примера је безброј.

А такође сам сагласан и да је видљивост различитости и маргине неопходна да би могли, као врста, да одговоримо на захтеве које поставља живот и променљивост природног окружења.
Jaril Jaril 19:54 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

nsarski

Depresija
je bolest
dokonog sveta.

Заправо си скроз у праву. Антидот за депресију је структурисање свести, у чиксентмихаљивском смислу, што је, просто речено, окупирање и рад на нечему занимљивом.

Оно што је мало теже: понудити надареној деци структуру која може резултирати заборављањем себе. Мени је то приуштио Моцарт пре икс икс година.

nsarski
Па је л' се онда лечи принудним радом (упошљавањем) тих згубидана?

Zapravo ne. Physical exercise po izboru, je najbolji lek. Ili slug from a 45
(Rekoh da je ovo eksperiment u komentarisanju. Your feedback is appreciated.)

И поново си у праву. Не смем да кажем свој рецепат, збланућу блогере помињањем street fight-a.
Jaril Jaril 19:57 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

+ uvek sam za nered



Хаос покреће ствари. Овом нумером из ораторијума "Стварање света", Хајдн најављује Вагнера и Малера, који су стварали скоро педесет, односно сто година после њега.
Jaril Jaril 20:13 05.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanjujavascript

docsumann
meni depra,poetična

bolje depra nego lepra

princi princi 14:47 06.09.2014

Re: Zanimljiv

I kad smo već kod (ne)dozvoljenih narkotika i njihove primene u lečenju dIpresije još jedan lep članak.

A mjuza? Neponovljivi depresivac



Strašan snimak, ubr.
jednatanja jednatanja 21:16 06.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

Depresija
je bolest
dokonog sveta.


pa pošto je izolovan i otuđen (bio bogat ili siromašan), izgleda kao dokon. ali nije.
blogovatelj blogovatelj 04:47 07.09.2014

Re: Zanimljiv

Најтоплије се надам да еволуција навија за неред


Ona ne navija, ona jeste nered.
blogovatelj blogovatelj 05:04 07.09.2014

Re: Zanimljiv

Neponovljivi depresivac


Filip2412 Filip2412 18:57 07.09.2014

Re: Eksperiment u komentarisanju

Depresija
je bolest
dokonog sveta.
a samo pametnom coveku moze da bude dosadno, sto manje pameti to se lakse nadje zabava
mariopan mariopan 17:09 05.09.2014

..

Kakav lek za depresiju?
Ja sam ipak za onaj zagrljaj iz prvog komentara ( tetkino)

docsumann docsumann 17:41 05.09.2014

Re: ..

Kakav lek za depresiju?



Jaril Jaril 20:04 05.09.2014

Re: ..

mariopan
Kakav lek za depresiju?
Ja sam ipak za onaj zagrljaj iz prvog komentara ( tetkino)


mariopan mariopan 20:19 05.09.2014

Re: ..

Jaril

Predivno !

Imam osmeh "oko glave".
yugaya yugaya 20:14 05.09.2014

iz mog iskustva

Svet posmatraju drugačije, stavovi i razmišljanja koja su nama običnima oblikovani iskustveno u ranoj zrelosti dvadesetih njima se pod oštricom sposobnosti kritičkog razmišljanja kristališu mnogo ranije.

Nadarena deca ( intelektualno, akademski) u daleko većem procentu od opšte populacije dece imaju i neki oblik poremećaja iz spektra autizma tako da "dodir" kao rešenje bi bilo dobro primenjivati u skladu sa granicama njihovog privatnog prostora ( ako su navikli da ih grlite i kadlujete na silu od najranijeg detinjstva neće se buniti, ali ostavite fizički kontakt za samo onda kada je inicijativa njihova i dozvola implicirana situacijom).

Preplavljenost mnoštvom izbora i mogućnosti obično sami rešavaju jer im je izražena i sposobnost planskog rada, koncentrisanog razmišljanja i fokusiranje napora u odnosu na prostor, vreme i mogućnosti.

Hvala na temi koja se na lep i zaista potreban način bavi aspektima ličnosti talentovane dece. Uživanje je uz njih kao čovek rasti jer oplemenjuju na svakom koraku, ali je zaista ponekad nama običnim smrtnicima iz tima roditelj preteško da ih sagledamo objektivno ili da uočimo sve nijanse prepreka koje nastaju u sudaru sveta daleko od savršene ili optimalne ljudske stvarnosti i njihovog poimanja istog.
Jukie Jukie 20:33 05.09.2014

Re: iz mog iskustva

yugaya

Nadarena deca ( intelektualno, akademski) u daleko većem procentu od opšte populacije dece imaju i neki oblik poremećaja iz spektra autizma.

Da
a čini mi se da je to istovremeno i uzrok i posledica, samo ne mogu da kvantifikujem

Ako se sećate one nastavnice u Americi koja homskuluje svoje dete, ona je to sročila tako da nadarena deca u njenom uzorku* imaju koristi od istih vrsta terapije (rada sa psiholozima) kao deca sa autizmom, samo da imaju velikih problema da u to ubede američko socijalno/zdravstveno, koje neće da plati, pa roditelji moraju sami da plaćaju povrh svih materijala za dodatnu nastavu/eksperimente

*imaju homeschool organizaciju preko koje organizuju časove, kurseve, prijemne, maturske, ekskurzije itd. i zato naš termin "učenje kod kuće" nije adekvatan prevod za njihovu situaciju
Jaril Jaril 13:57 06.09.2014

Re: iz mog iskustva

Nadarena deca ( intelektualno, akademski) u daleko većem procentu od opšte populacije dece imaju i neki oblik poremećaja iz spektra autizma tako da "dodir" kao rešenje bi bilo dobro primenjivati u skladu sa granicama njihovog privatnog prostora ( ako su navikli da ih grlite i kadlujete na silu od najranijeg detinjstva neće se buniti, ali ostavite fizički kontakt za samo onda kada je inicijativa njihova i dozvola implicirana situacijom).

Пошто ми се скоро сваке године дешава да радим са надареним адолесцентима (припреме за пријемни на факултет), ова веза аутизма и надарености ми је скроз интересантна. Може ли нека литература као препорука?

И ово са додиром, свакако. Поштовати простор детета, јер све друго оно доживљава као агресију. Али зато када дете отвори свој простор и покаже потребу за додиром, обавезно је наћи му се при руци.
ali je zaista ponekad nama običnim smrtnicima iz tima roditelj preteško da ih sagledamo objektivno ili da uočimo sve nijanse prepreka koje nastaju u sudaru sveta daleko od savršene ili optimalne ljudske stvarnosti i njihovog poimanja istog.

Ово си јако лепо дефинисала. Хвала.
Jukie Jukie 18:19 06.09.2014

Re: iz mog iskustva

Jaril
Пошто ми се скоро сваке године дешава да радим са надареним адолесцентима (припреме за пријемни на факултет), ова веза аутизма и надарености ми је скроз интересантна. Може ли нека литература као препорука?

Ne znam za literaturu. To mi je nekako logično... podseća me na naš ispit iz pedagogije, gde su bile navedene neke sasvim logične rečenice o procesu učenja i onda piše ko je to rekao i koje godine. A to su neke stvari do kojih sam sam došao razmišljanjem kao dete.

Moje mišljenje je da se osobe sa manjkom autizma lako i bezbolno (lakše i bezbolnije) prilagođavaju nekim obrascima ponašanja i razmišljanja koje sistem društva pruža. Daš im loptu (figurativno ili bukvalno) i oni bez problema krenu da se igraju kao grupa. Sa druge strane i osobe sa više autizma i nadarene osobe mogu lakše i/ili te'že (strive - e, ti homonimi) da se igraju same*. Tu postoji neko "kanapče" koje spaja ta dva oblika, i istovremeno nadarena osoba može lepo sama da se igra i nije joj neophodno potrebno da uvek ima drugare za igru (posle nekog vremena kad nauči sama da se igra), odnosno prilagođava se autističnijem korišćenju životnih resursa.

*when children are happy and lonely and good
the friend of the children comes out of the wood
nobody heard him and nobody saw
his is the picture noone can draw
but he's sure to be present, abroad or at home,
when children are happy and playing alone
yugaya yugaya 23:30 06.09.2014

Re: iz mog iskustva

Пошто ми се скоро сваке године дешава да радим са надареним адолесцентима (припреме за пријемни на факултет), ова веза аутизма и надарености ми је скроз интересантна. Може ли нека литература као препорука?


može

- Temple (ako neko ne zna ko je ona) Grandin: Genius May Be an Abnormality: Educating Students with Asperger's Syndrome, or High Functioning Autism


- gifted vs. Asperger's čeklista: Gifted children with Asperger's Syndrome


- intellectually gifted children who have some form of disability: Twice exceptional


- ...i zašto je bolje govoriti o aspergoidnom tipu ličnosti koji najčešće ide u paketu uz izraženu nadarenost, a koji će u velikoj meri u zavisnosti od konteksta kulturnog okruženja i mesta gde se rodite biti drugačije poiman i prihvatan i/ili dijagnoziran: That’s not autism: It’s simply a brainy, introverted boy



edit: hauzer razbija
yugaya yugaya 00:01 07.09.2014

Re: lični stav

Jukie
nastavnice u Americi koja homskuluje svoje dete,


Smatram neetičnim da roditelj-nastavnik koji radi u školi predaje sopstvenom detetu - ne vidim da taj etički sukob interesa nekom magijom nestaje ako ulogu nastavnika svome detetu imate u vašoj dnevnoj sobi a ne školskoj učionici. Dodavati, pratiti, podučavati, nadograđivati, podržavati, pomagati - da. Igrati se školice kod kuće ili praviti se da je interakcija u zatvorenom krugu sličnih iskustveno ravna onome što će dete naučiti kroz školovanje u školi - ne.


I inače nisam baš fan tih DIY fora kada je vaspitno-obrazovni rad u pitanju, em se interakcija u prirodnom školskom okruženju koja je veoma važna komponenta socijalizacije i učenja ne može ničim nadomestiti ( u smislu peer teaching za obe te stavke), em smatram da od homskulinga neće nadarena deca imati puno vajde jer je minoran procenat rodtelja koji poseduju adekvatno znanje i nastavničke veštine da uopšte predaju takvoj deci (bilo čijoj, uključujući i sopstvenu, bilo u školi ili kod kuće), em taj ceo "pokret" smrdi kada malo zagrebeš žešće na white privilege:

The modern home school movement is composed predominantly of white, middle-class families with over 95 percent being white families and less than one percent black families


link

link2
Jukie Jukie 09:40 07.09.2014

Re: lični stav

U svakom slučaju oni su uspeli da naprave neku vrstu komune/privatne škole gde ona uglavnom vozi dete (i njene drugare) sa jednog mesta na drugo umesto da je ona podučava, i njeno angažovanje se svodi na organizaciju rasporeda časova za veću grupu dece. Kao i svaki uspešan roditelj vodila je dete svuda i razgovarala sa njom o svemu o čemu zna nešto, tako da je dete spremno za školski rad i kurseve koje pohađa i u RL i preko interneta.

Ne znam koliko oni konkretno imaju crnaca u njihovoj grupi, ali ako crnci žele da im deca imaju bolje obrazovanje, neka se i sami potrude
gordanac gordanac 21:55 05.09.2014

uzvratna preporuka ...

... za čitanje



jer je u svim svojim radovima
James T. Webb propustio da odgovori na jedno takvo važno, goruće pitanje koje se pripisuje i mnogim drugima osim autorima gore navedene knjige.
Jaril Jaril 11:22 06.09.2014

Re: uzvratna preporuka ...

gordanac
... za čitanje
jer je u svim svojim radovima
James T. Webb propustio da odgovori na jedno takvo važno, goruće pitanje koje se pripisuje i mnogim drugima osim autorima gore navedene knjige.


Ова препорука обећава да буде добра забава. Хвала.

А за одговор на ово питање ја се уздам у теорију заноса (линк) која каже да је човек срећан када је преокупиран активностима које су у складу са његовим способностима.

Е сад, зашто су ретки људи који живе своје страсти (надахнуто живе (линк)), ја ту упирем прстом у разноразне системе - васпитне, образоване, културне - и у идентитете пошто су они врло ограничавајући.
gordanac gordanac 11:54 06.09.2014

Re: uzvratna preporuka ...

Jaril
gordanac
... za čitanje
jer je u svim svojim radovima
James T. Webb propustio da odgovori na jedno takvo važno, goruće pitanje koje se pripisuje i mnogim drugima osim autorima gore navedene knjige.


Ова препорука обећава да буде добра забава. Хвала.

А за одговор на ово питање ја се уздам у теорију заноса која каже да је човек срећан када је преокупиран активностима које су у складу са његовим способностима.

Е сад, зашто су ретки људи који живе своје страсти (надахнуто живе (линк)), ја ту упирем прстом у разноразне системе - васпитне, образоване, културне - и у идентитете пошто су они врло ограничавајући.

:)
Ista teorija (ali sitnim slovima) kaže "poštuj tuđe zanose koje ne razumeš" - u tom smislu je James T. Webb vrlo "tanak" i ne razlikuje se puno od čuvenih recepata "kako biti bogat?" ili "kako biti sretan'" - recepti od kojih su bogati samo oni koji ih pišu, a sretan nije praktično niko osim u "wannabe" trenucima samog čitanja.

Svi ljudi žive svoje strasti, nemaju šta drugo da žive osim svojih strasti, ali "morality play" među ljudima neke strasti čini poželjnima, a neke ne, pa oni skloniji poželjnim strastima sami sebe smatraju boljima od onih sa manje poželjnim strastima i zato se ta stvar ne može posmatrati van konteksta vremena u kom se dešava.
I zato je pitanje "ako je neznanje blagoslov (blaženo) - zašto onda nema više srećnih ljudi na svetu?" večno i bez odgovora, jer oni koji tvrde da je neznanje blagoslov sami sebe smatraju boljim od onih koji (po njima) žive u blagoslovenom neznanju i za njih se smatra da ne žive svoje strasti.
Jes', pajz da niej tako :)
Jaril Jaril 13:44 06.09.2014

Re: uzvratna preporuka ...

gordanac

Сад смо се мало упетљали у овом разговору па би било лепо да се упетљамо још више.

Да људима управља лимбички мозак, чији би производи могли да се назову страстима, то и ја мислим. Под 'страстима' ја мислим на она стања која човека толико обузму да потпуно заборави себе (леп говор на ТЕД-у). Страсти се од емоција и афеката разликују по томе што су емоције и афекти реакција (у којој изгубимо главу), а страсти су акција (у којој разум ради, али се изгуби "Ја" ) .

Нажалост, људи ретко живе страсти и ретко су у стању заноса. Често се дешава да се доста времена утроши на ТВ и то на 'врћење канала' у круг. ТВ може да буде извор заноса ако је емисија на тему која нас интересује и ако ангажује наше емотивне и когнитивне капацитет. Међутим, то се јако ретко дешава. Чешће људи подређују сопствена интересовања ТВ програму односно понуди. И када се тако некоме каже 'па угаси ТВ' да ли увек угаси? (Ово је иначе мерено, па ако се добро сећам, око 7% времена проведеног испред ТВ-а је квалитетно, односно у стању заноса.) На сличан начин људи себе принуде да учествују у разговорима који их не ангажују (због чега трачарење цвета). Мало је људи који умеју да живе своје страсти. Углавном се стање заноса дешава случајно.

Е сад, да је незнање благослов, па и није баш. Јер човекову срећу оставља на милост и немилост 'животу', 'судбини', 'случају'... А у контексту егзистенцијалне депресије се ради о нечему другом: ради се о питањима која превазилазе људско постојање и која превазилазе могућности људског ума.

Мој пример: једно време се био баш примио на емисије о свемиру и пошто је у једној емисији разматрано како ће на свемир у једном тренутку да се толико рашири да ће све да стане и престати да постоји и време и простор и било каква сила, у мени (тад матором) су се реактивирала размишљања из горњег текста: чему живот? зашто се човечанство уопште труди да развија културу, науку, себе када ће то све једног дана да се поништи? зашто се људи уопште труде да буду најдоминантнија врста ако ће живот свакако нестати? за неколико стотина милијарди година, али свакако нестати.

Решење за та питања је било: "престани да се бавиш питањима којима ниси дорастао". За надарене људе, а нарочито надарену децу, од велике важности је преокупирати мозак тако да и не дође у ситуацију да се бави тим темама (линк). Оне умеју много да исцрпљују, а немогуће је доћи до коначног решења.

За надарене појединце, незнање је хорор, јер су онда остављени егзистенцијалним питањима без могућности извлачења из њих. Знање и вештине у складу са личношћу појединца и посвећивање њиховом развоју су оно што је излаз из блокаде егзистенцијалних питања.

И једно питање: зашто си повезала Веба са теоријом заноса? Збунило ме, пошто су психологија надарености и психологија заноса две одвојене области и једина веза, коју ја могу да направим између њих, јесте однос према структури у најширем смислу.

ПС: Извин'те на чаршаву. А и нисам одавно. :-P
nsarski nsarski 15:31 06.09.2014

Re: uzvratna preporuka ...

Мој пример: једно време се био баш примио на емисије о свемиру и пошто је у једној емисији разматрано како ће на свемир у једном тренутку да се толико рашири да ће све да стане и престати да постоји и време и простор и било каква сила, у мени (тад матором) су се реактивирала размишљања из горњег текста: чему живот? зашто се човечанство уопште труди да развија културу, науку, себе када ће то све једног дана да се поништи?


Mrs. Singer: He's been depressed. All of a sudden, he can't do anything.
Dr. Flicker: Why are you depressed, Alvy?
Mrs. Singer: Tell Dr. Flicker. It's something he read.
Dr. Flicker: Something you read, huh?
Alvy Singer: The universe is expanding.
Dr. Flicker: The universe is expanding?
Alvy Singer: Well, the universe is everything, and if it's expanding, someday it will break apart, and that will be the end of everything.
Mrs. Singer: What is that your business? He's stopped doing his homework.
Alvy Singer: What's the point?
Mrs. Singer: What has the universe got to do with it. You're here, in Brooklyn. Brooklyn is not expanding.

(Woody Allen - Annie Hall).
gordanac gordanac 15:48 06.09.2014

Re: uzvratna preporuka ...

Jaril:
Е сад, да је незнање благослов, па и није баш. Јер човекову срећу оставља на милост и немилост 'животу', 'судбини', 'случају'... А у контексту егзистенцијалне депресије се ради о нечему другом: ради се о питањима која превазилазе људско постојање и која превазилазе могућности људског ума.


Pa, odluči se - ne može oba: ne može i da James T. Webb nije sasvim "tanak" i da nije istina drevna tvrdnja o neznanju.
Ne postoje pitanja koja prevazilaze ljudsko postjanje, postoje samo ljudi koji za vreme svog postojanja ne nađu (ili ne traže, svejedno) odgovore na neka, razna pitanja. Ili su zadovoljni sa odabirom već ponuđenih odgovora, svejedno.
Ako nešto ne znamo, to ne znači i da je nemoguće i da ne postoji, znači samo da mi ne znamo.
чему живот? зашто се човечанство уопште труди да развија културу, науку, себе када ће то све једног дана да се поништи? зашто се људи уопште труде да буду најдоминантнија врста ако ће живот свакако нестати? за неколико стотина милијарди година, али свакако нестати.

Stvar perspektive - što znači da ti čuđenje i radoznalost može i drugačije izgledati, na primer: iza nas je 45 miliona vekova, ispred nas još oko 50 miliona vekova, svašta zanimljivo i zabavno se može raditi za to vreme :)
A postojanje jedinke je vreme između te dve "večnosti", tako da je perspektiva "egzistencijalnih šta-god-bilo-ičega-god-bilo" vezana za posotjanje jedinke, a ređe za otkrivanje skrivenih odgovora prirode uopšte.
Samo što ljudi ne traže odgovore o vremenu kad njih samih nije bilo, već odgovore na to "a zašto njih samih ne bi večno bilo?" (mislim dosta je zgodno i posebna je vrsta strasti koju ljudi vrlo pomno neguju, od kad ih je)

И једно питање: зашто си повезала Веба са теоријом заноса?

Nesporazum :)
Ne povezujem ga, samo sam ga koristila za ilustraciju o tome gde je "tanak".
Jaril Jaril 20:50 06.09.2014

Re: uzvratna preporuka ...

Pa, odluči se - ne može oba: ne može i da James T. Webb nije sasvim "tanak" i da nije istina drevna tvrdnja o neznanju.

Веб не каже да је незнање благослов. Јер надарена деца могу и у врло раном узрасту (већ са 12 година) да почну да размишљају о овако крупним темама и то сасвим спонтано. Не ради се о знању, о читању литературе и т.сл., ради се о сопственим размишљањима и закључцима о свету. Шта више, ја мислим да је решење у овом случају, случају егзистенцијалне депресије код деце, управо знање и разумевање процеса у себи. Осим знања да нису сами и да има одраслих који их разумеју, потребно је и теоријско знање које ће им помоћи да сами себе разумеју и усмере ка решењу.
gordanac gordanac 21:25 06.09.2014

Re: uzvratna preporuka ...

Jaril
Pa, odluči se - ne može oba: ne može i da James T. Webb nije sasvim "tanak" i da nije istina drevna tvrdnja o neznanju.

Веб не каже да је незнање благослов. Јер надарена деца могу и у врло раном узрасту (већ са 12 година) да почну да размишљају о овако крупним темама и то сасвим спонтано. Не ради се о знању, о читању литературе и т.сл., ради се о сопственим размишљањима и закључцима о свету. Шта више, ја мислим да је решење у овом случају, случају егзистенцијалне депресије код деце, управо знање и разумевање процеса у себи. Осим знања да нису сами и да има одраслих који их разумеју, потребно је и теоријско знање које ће им помоћи да сами себе разумеју и усмере ка решењу.


Da parafraziram Kunderu kad priča o kiču:
"Radoznalo, otvoreno, ljubopitljivo dete s čuđenjem i zanimanjem posmatra svet oko sebe ...
Malo dalje od njega stoji odrasla osoba koja kaže: "Ooooh, kako je to divno zajedno sa celim svetom gledati kad tako nadareno dete promišlja stvari kojima u stvari nije doraslo, mora mu se nekako pomoći, ne ume i ne može ono samo sa svim tim talentom, to je tako divno da ćemo mi bez te njegove radoznalosti uspeti da ga spasimo od depresije"

Ova druga rečenica je - kič (preteranost, površnost, frivolnost, ... ) I zato ga čini "tankim" sasvim i u celosti. Zato sam spomenula onu drugu čuvenu rečenicu o neznanju, ali se očigledno nismo razumeli, moja greška verovatno.

****
(Kundera, original o kiču:
"Osećaj koji kič izaziva mora, naravno biti takav da ga može deliti veliki broj ljudi. Zato se kič ne moze bazirati na nekoj neobičnoj situaciji, već samo na osnovnim slikama koje su čvrsto urezane u ljudsku memoriju: nezahvalna kći, zanemareni otac, deca koja trče preko travanjaka, izdaja domovine, sećanje na prvu ljubav.

Kič izaziva dve suze ganutosti. Prva suza kaže : Kako je to divno, deca koja trče po travnjaku!

Druga suza kaže: Kako je to divno biti dirnut, zajedno s čitavim čovečanstvom, nad decom koja trče po travnjaku!

Tek ova druga suza pravi od kiča - kič."


Jaril Jaril 22:00 06.09.2014

Re: uzvratna preporuka ...

Ova druga rečenica

Само ради истине, Веб нигде не каже да деца која се баве овим питањима њима нису дорасла. Ја сам тај који је рекао да превазилазе човека, а што је потпуно други концепт. Такође он нигде не позива на дивљење надареном детету у егзистенцијалној депресији, већ упућује на практичну помоћ како би то стање прошло са што мање последица.
BebaOdLonchara BebaOdLonchara 21:59 05.09.2014

.

true.
Jaril Jaril 13:59 06.09.2014

Re: .

BebaOdLonchara
true.

Пролазила кроз исто?


zoja444 zoja444 22:15 05.09.2014

trol

ovo kruzi fb vec nekoliko dana.
ima li neko neki info da li je to trac ili istina i mozda neke detalje oko toga?


#‎Vazno‬ ‪#‎obavestenje‬ ‪#‎Srbija‬

Пријатељи, важно обавештење. Министарство Здравља Р. Србије
- Министар здравља др Лончар данас је изнео своје предлоге и промене у законима који ће од 1.9.2014. године ступити на снагу када прођу у скупштини. Влада Србије ( Александар Вучић ), је већ изнео свој став и нагласио да ће поштовати сваку промену у законима зарад уласка у ЕУ.А ово су промене у законима:
1. Закон о здравственој заштити** мења се члан 15 - сви грађани Р. Србије дужни су да се вакцинишу вакцинама које су прописане законом о заштити становништва од заразних болести. Сваки појединац је дужан да сам сноси комплетне трошкове вакцинације настале у том периоду.
2. Закон о имунизацији** мења се члан 24 - сви грађани Р. Србије ( узраста од 1 до 18 година ), вакцинисаће се 4 пута, вакцином против хепатитиса б. Прву вакцину против хепатитиса б, дете добија у породилишту након 72 сата, а остале три вакцине, дете добија као ревакцинацију.Саветујем свима да отворе овај закон и прочитају како се и од чега прави вакцина против хепатитиса б.
3. Закон заштите становништва од заразних болести** мења се члан 11 - Све угрожене групе ( пензионери, хронични болесници, као и пацијенти на којима је рађена трансплантација ограна, по новом закону ће морати да се вакцинишу вакцином превенар 13 - тринестовалентна вакцина - произвођач је Новартис.** мења се члан 14 - Најотпорније групе ( узраста од 9 до 25 година ), биће вакцинисане 6у1 вакцином - произвођач је ГлахоСмитКлајн.
4. Закон социјалне заштите Р. Србије** мења се члан 15 - Особе женског пола ( труднице, као и будуће мајке ), мораће се вакцинисати свим вакцинама прописаним законом како би оствариле право на новчани додатак и право на социјалну заштиту.
5. Закон о здравственом осигурањумења се члан 28 - Право на здравствено осигурање ( односи се само на незапослена лица тј. лица која се налазе на листи националне службе за запошљавање ), остварују право на осигурање унутар државе под условом да су испоштовали комплетан календар вакцинације ( за грађане старије од 18 година ), а за родитеље са децом ( уколико је дете вакцинисано свим вакцинама из дечијег календара вакцинације ).
Честитам влади Србије на ГЕНОЦИДАЛНИМ ПРОМЕНАМА.Такође честитам свим грађанима Србије на фантастичној борби преко друштвених мрежа. Велико браво.

Мирослав Радошевић: Хајде да завршимо више причу о вакцинацији једним веома једноставним питањем које упућујем господину Кону и осталим заговорницима “имунизације”: зашто је у Србији “имунизација” обавезна а у развијеним земљама Европе ствар слободне воље грађана? Зашто бисмо ми морали да се плашимо потенцијалне “повећане појаве заразних болести” а у земљама Европе тога се не плаше? Једноставно питање, једноставан одговор.
mariopan mariopan 22:45 05.09.2014

Re: trol

zoja444


Мирослав Радошевић: Хајде да завршимо више причу о вакцинацији једним веома једноставним питањем које упућујем господину Кону и осталим заговорницима “имунизације”: зашто је у Србији “имунизација” обавезна а у развијеним земљама Европе ствар слободне воље грађана? Зашто бисмо ми морали да се плашимо потенцијалне “повећане појаве заразних болести” а у земљама Европе тога се не плаше? Једноставно питање, једноставан одговор.

Ovo je sasvim razumno pitanje.
I mene zanima odgovor pod uslovom da je tačna informacija o imunizaciji.
gordanac gordanac 00:40 06.09.2014

lečenje gluposti

Internet dosta uspešno leči svaku glupost koju istovremeno uspešno i širi:
Predlog Zakona o izmenama zakona o zdravstevenom osiguranju
Ovaj predlog je na dnevnom redu.
Nijedan zakon iz oblasti zaštite zdravlja ne stupa na snagu 1.09.
Donete su Izmene zakona o zdravstvenoj zaštiti:
LINK
Za lečenje depresije izazavane glupostima na internetu koje se tiču izmena zakona iz oblasti zdravstvene zaštite dovoljno je otići na internet stranicu NSRS i "klik!" na rubrike "doneti zakoni" ili "zakoni u proceduri"
Ili se može biti blažen u neznanju i ponosan na isto, slobodan je izbor.
iza_duge iza_duge 09:17 06.09.2014

Re: trol

Честитам влади Србије на ГЕНОЦИДАЛНИМ ПРОМЕНАМА.Такође честитам свим грађанима Србије на фантастичној борби преко друштвених мрежа. Велико браво.

Мирослав Радошевић: Хајде да завршимо више причу о вакцинацији једним веома једноставним питањем које упућујем господину Кону и осталим заговорницима “имунизације”: зашто је у Србији “имунизација” обавезна а у развијеним земљама Европе ствар слободне воље грађана? Зашто бисмо ми морали да се плашимо потенцијалне “повећане појаве заразних болести” а у земљама Европе тога се не плаше? Једноставно питање, једноставан одговор.


Zato što je u razvijenim zemljama Evrope razvijena i svest o vakcinaciji.
Tamo nije neophodno terati ljude da se vakcinišu. Odziv stanovništva je preko 90%.

Sam rečnik (genocidalne promene) govori da se radi o čoveku sklonom teorijama zavere koji ne zna ništa o sastavu vakcina, a kamoli o tome da zaštita funkcioniše po principu imunizacije krda, što znači: veći procenat nevakcinisanih → veća ugroženost i vakcinisanih i nevakcinisanih.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 10:09 06.09.2014

Re: lečenje gluposti

gordanac
Internet dosta uspešno leči svaku glupost koju istovremeno uspešno i širi:

:)))))
Има, ипак, болести које су нам драге и које негујемо :)
Jaril Jaril 10:52 06.09.2014

Re: trol

Саветујем свима да отворе овај закон и прочитају како се и од чега прави вакцина против хепатитиса б.

Ово је довољно да покаже да аутору овог коментара фали знање и истраживање и логичко размишљање.

Да ли је неко стварно поверовао да је у закону исписана технологија за прављење вакцина?
gordanac gordanac 11:57 06.09.2014

Re: lečenje gluposti

Predrag Brajovic
gordanac
Internet dosta uspešno leči svaku glupost koju istovremeno uspešno i širi:

:)))))
Има, ипак, болести које су нам драге и које негујемо :)

:)
o, da!
i - živele nam one
jer bi nas bez njih oduvali vetrovi metafizičke studeni, sve do jednog
mariopan mariopan 12:54 06.09.2014

Re: lečenje gluposti

gordanac
Internet dosta uspešno leči svaku glupost koju istovremeno uspešno i širi:
Predlog Zakona o izmenama zakona o zdravstevenom osiguranju
Ovaj predlog je na dnevnom redu.
Nijedan zakon iz oblasti zaštite zdravlja ne stupa na snagu 1.09.
Donete su Izmene zakona o zdravstvenoj zaštiti:
LINK
Za lečenje depresije izazavane glupostima na internetu koje se tiču izmena zakona iz oblasti zdravstvene zaštite dovoljno je otići na internet stranicu NSRS i "klik!" na rubrike "doneti zakoni" ili "zakoni u proceduri"
Ili se može biti blažen u neznanju i ponosan na isto, slobodan je izbor.



Hvala Gordanac.

Nisam se mnogo brinula, ja sam pelcovana od toga.
zoja444 zoja444 18:02 06.09.2014

Re: lečenje gluposti

hvala.
docsumann docsumann 23:14 05.09.2014

da bi

jednog dana ostvario svoje snove, prije svega moraš da sanjaš.
Jaril Jaril 11:59 06.09.2014

Re: da bi

docsumann
jednog dana ostvario svoje snove, prije svega moraš da sanjaš.

stefan.hauzer stefan.hauzer 13:01 06.09.2014

Re: da bi



oskar-z-wild oskar-z-wild 13:31 06.09.2014

OOOO PA CUPA

Morekakvadepresiiijabrrate?!

UdaRibriggunaveseelje,sinenemojseizmotavaš.

Lumbajlumbajlumbarj,ajde,ajde,ajde





Jaril Jaril 14:01 06.09.2014

Re: OOOO PA CUPA

А мож' и 'вако.

oskar-z-wild oskar-z-wild 14:53 06.09.2014

Re: OOOO PA CUPA

uputsvo za čitanje, stisni zube i čitaj brzo

majoksine,nemojsesusdržavaš
trebapelvisdatititrasamo'VAKO:





Bet Dejvis je rekla "Old age is no place for sissies". (Starost nije mesto za kukavice.) I mogu ti reći da je potpuno razumem iako se tek adolescent. Pametnom dovoljno za depresiju.

oskar-z-wild oskar-z-wild 16:13 06.09.2014

Re: OOOO PA CUPA

А мож' и 'вако.


kick68 kick68 12:54 07.09.2014

Kad pomenes

nadareno dete ja pomislim na: Sonja Savić 15.09.1961 – 23.09.2008.

SAMOUBOJSTVO JEDNE MLADOSTI
Bojan MUNJIN
20. travnja, 2006.
U 80-ima ona je bila mlada, lijepa i vrlo nadarena. Pred glumicom Sonjom Savić bila je budućnost kazališta i filma, kako su oni već izgledali u tadašnjoj državi a njezin profesor stalno je govorio da samo Bog može sačuvati tako pametnu glumicu... Kako su u socijalizmu nebesa bila ukinuta Sonja Savić, koja se pojavljivala u gomili filmova i nestajala u anonimnost rubnih kazališnih skupina, krenula je s prijateljima putem nove osjećajnosti off-scene... Za mainstream i prosječne gledaoce bila je to skupina besprizornih koja je značila propast, ali danas, bez nagrada, priznanja i stalnih prihoda, Sonja Savić vjeruje da je za nju avangardna umjetnička scena bio jedini put vrijedan življenja.
- Godine kada ste odrastali zovete "nesretne osamdesete".
- Od početka sveta je tako da dok god stvarnost oko sebe ne ugledaš kao apokalipsu nisi odrastao. Možda je generacija 80-ih prevremeno odrasla. To je čudna generacija koja je mladost doživela na sasvim drugi način nego generacija pre i posle nje; zahvaljujući inter rail putovanjima u inostranstvo, dobrim komunikacijama među gradovima na relaciji Ljubljana–Zagreb–Beograd i radu muzičkih i pozorišnih vaninstitucionalnih trupa. Mnogih od tih ljudi danas više nema, ali mi smo se tada, bežeći od stvarnosti i tuge - dobro zabavljali. Uspeh 80-ih u tome je što je stvorila veselu srednju klasu koja je na trenutak zaboravila na politiku da bi se onda u 90-ima sve srušilo.
Rupa u vremenu
- Zašto je ta generacija bila nesretna?
- Zato što, objektivno rečeno, nije imala budućnost i mi smo hteli sami da je stvorimo. Svi smo mi prošli ozbiljne škole, ali niko od nas nije hteo da bude ni lažni ekonomista, ni lažni pravnik, ni lažni političar – niti lažac uopšte. Mi smo hteli da se bavimo našim stvarnim emocijama i da kroz te kreacije izazovemo neki bunt. Najbolje je da se pogledaju umetnički radovi iz tog perioda - ako nisu spaljeni – i onda će se shvatiti zašto smo bili nesrećni. Shvatili smo težinu lažne države.
- Stvarnost oko vas doživljavali ste kao laž?
- Apsolutno. Filmski rad Joce Jovanovića "Zdrav i mlad kao ruža", neverovatno moderan film iz ranih sedamdesetih, upravo govori o tom problemu individualca koji je bio zakonom zabranjen. U tom smislu mi smo koristili underground - haustore i zavučene rupe, okupljali smo se po nevažnim mestima dok "ozbiljniji" ljudi iz iste generacije nisu shvatali šta se dešava. Naći rupu u mapi vremena i u nju uskočiti shvatili smo još sa 14 godina. Rasli smo sa uverenjem: država je izdala pojedinca. Danas kada bi ljude pitali koji je bio slogan evropskog studentskog pokreta krajem šezdesetih, teško da bi znali da odgovore. E pa pošto je država izdala pojedinca divno je da se grupa nekih pojedinaca uspela povezati: te mlade ljude mogli ste prepoznati po krombi kaputima i po koraku. Oni kao da su plesali po zemlji i kao da su hodali po vodi. Bili smo potpuno izgubljeni, a naša inicijacija nije bila spontana već intuitivna.
- Koja su to bila generacijska okupljališta?
- U Beogradu je to bila Pivara, jedno vreme SKC, u Zagrebu je postojao Kulušić, u Ljubljani DKC. U Pivari je započeo "Laibach" i pozorišna trupa "Sestre Scipion Nasice", a Dragan Živadinov je kroz beogradsku off-scenu postao ono što je u Ljubljani danas. U Zagrebu je postojalo Kugla glumište, u Sloveniji su se rodile prve komune sa Markom Breceljom i slovenačkim zen pesnikom Feom Volaričem i demonstracije studenata sa cvećem u nosu. Ideja o Neue Slowenische Kunstu rodila se u jednom stanu blizu Slavije u Beogradu, ali oni su kasnije izgubili moje simpatije jer se pokazalo da njihov stvarni san nije bila umetnička država već – dežela. Naš san je bio i ostao: iskrenost i čistota.
- Kakva je bila estetika kazališne i glazbene off-scene u 80-ima?
- Nas je okupirala estetika koja bi se mogla nazvati "ružno je lepo": cela generacija se poigravala stripom, multimedijalnim intervencijama, miksovanjem svetla, zvuka i pokreta. U centru te estetike bilo je Kugla glumište, pa bendovi "Haustor", "Šarlo Akrobata", "Ekatarina Velika"... Kuglina škola je bilo okupljalište kreativnih ljudi i takvih bendova koji međutim nisu bili kreativni za mainstream i državne fondove koji su dodeljivali neki smešan novac za kulturu. Želja te generacije bila je da preko granice dopre do pravih mecena jer nam je bilo jasno da u tadašnjoj Jugoslaviji nema para za kulturu. Tako je Kugla dva puta otvorila Kasell, pa sajam umetnosti u Antwerpenu što je u to vreme bilo fenomenalno, a prelepa knjiga mogla bi se napraviti od tih Kuglinih dopisivanja sa Evropom.
Njihova predstava "Željezni džez" koja je trajala tri sata i pedeset minuta, mogla se u to vreme usporediti sa Bobom Wilsonom. Nju su radili Vladimir Dajković Ajk i Željko Zorica, a sa njima i jedan od najboljih scenografa kojeg sam ikada upoznala Miljenko Sekulić Sarma koji je četrdeset dana kovao metalnog orla sa dve glave od metar i po u nekoj fabričkoj hali sa radnicima uz vinjak i salamu. Svi smo se mi tada poigravali sa masovnim hipnozama i taj je orao simbolizirao monumentalizam totalitarnih režima.
Palanačko zakašnjenje
- Vi ste tada u Pivari radili predstavu "Macbeth"...
- Taj "Macbeth" bio je sastavljen od minimalističke muzike, neki prelepi ljudi izlazili su iz đubreta zelene močvare u betonskom zdanju Pivare... Radila sam komad "Ne ja" Samuela Becketta i "Levoruku ženu" Petera Handkea i ti tekstovi jako dobro govore o zatvorenosti, o autizmu, o tome da su se mladi ljudi nalazili po sobama, pronalazili hladne prostore u koje niko drugi neće da uđe, sa dve gajbe piva i dva dobra zvučnika... Menjati noć za dan nekada je značilo nešto sasvim drugo nego danas, jer u socijalizmu noć nije postojala za radni narod.
Iako sam završila akademiju i upoznala nemačko građansko pozorište i Petera Steina sa time se ne može uporediti ono što su mi u glavi uradili Bob Wilson i Kugla glumište. Sećam se Kuglinih predstava "Bijela soba" i "Meki brodovi" na Adi Ciganliji 1976. u okviru BITEF-a. Počinje muzika Crimpsa (The Cramps, valjda; st. greska, vjerovatno - op. br. 2), ljudi u beloj gazi hodaju po vodi... Bile su to snažne slike, a ja sam bila šokirana da takvo nešto uopšte može da postoji.
- Vašu glumačku klasu na kazališnoj akademiji zvali su klasom "visokog rizika".
- Bila je to generacija koja se borila za današnje vreme jer nije želela biti u nekom epsko-lirskom palanačkom zakašnjenju. Oficijelno pozorište zvalo me je u svoj angažman, ja sam slovila kao neka nada beogradskog teatra, ali i mom profesoru bilo je jasno da od toga neće biti ništa. Tada mi je jedan mladić napisao pismo: "Moraš se odlučiti hoćeš li postaviti crtu između života i profesije. Ako postaviš crtu imaćeš mnogo obožavatelja a ako je izbrišeš malo će te ljudi voleti. Najvažnije je da se zapitaš u kojoj ćeš opciji biti srećna." To brisanje granice između života i umetnosti bez susreta sa Kuglom teško da bih mogla shvatiti.
Neuzvraćena energija
- Tada se rodila i alternativna kazališna grupa Nova osećajnost.
- Sa Novom osećajnosti radila sam predstavu "Ona će doći ili faza jedne ljubavi", ali ono što je važno je da se u Pivari tada slivala kolotečina koncerata iz Zagreba, Istre, dolazio je ljubljanski teatar... Beograd je tada bio centar off-scene sa "decom iz mešovitih brakova", ali od toga je braka danas ostao samo beogradski pašaluk. Kada sam 1990. sa Darkom Rundekom radila predstavu "Ne" u Mostaru, koja je bila provokacija nacionalizmu, Aca Popović mi je vikao: "Idi, Sonja, idi farbaj sa tim tvojim Hrvatima..."
- Sredinom 1991. vi ste živjeli u New Yorku i kada počinje rat odlučili ste se vratiti u Beograd. Zašto?
- Ne možeš da se ne vratiš i ne vidiš šta se dešava sa roditeljima i prijateljima, dok ti se izbezumljenom u New Yorku čini neverovatnim da ponovno gledaš tenkove i mrtva tela koja plivaju Savom i Dunavom. Kao i uvek, "drugovi" su bili brži. Te 1991. šest meseci bile su prekinute veze Beograda sa svetom, a iz zemlje nije smelo da se izađe. Vratila sam se iz New Yorka gde smo konačno uspeli da pronađemo fondaciju Yoko Ono koja bi financirala naše buduće projekte... Nikada nismo imali para, živeli smo iscrpljeni sa puno neuzvraćene energije. Uzvraćala je publika u punim dvoranama, ali mi smo neprestano putovali sami. To je bilo zato što nam je država uzela sve. Ja sam tada snimila petnaest filmova i zaradila ukupno pet hiljada dolara. Mi smo bili tristo posto bolji od mainstreama i tristo posto lošije plaćeni. Bili smo generacija neisplaćenih honorara...
- Glumili ste u ukupno četrdeset filmova, od kojih kako kažete, ni jedan nije bio pravi.
- Mi smo stalno govorili kako neka druga lica treba da stanu pred kameru. Odrasla sam na Franku Capri, Fritzu Langu, Kubricku, Nicholasu Rayu i to su moji kriteriji. Nisam snimila ni jedan pravi film ako govorimo o buntu altruizma generacije iz osamdesetih... Ono što je vredilo bili su ti multimedijalni projekti Nove osećajnosti i Kugle. Lutke od gvožđa koje se pune novinama i obavijaju gazom, Željko Zorica koji po njima slika kako on već ume, crteži na staklima, autorska muzika na podlozi be bapa i Art of Noise, Roland Kirk, dupli saksofon, šest plus dva razlajana buldoga na posterima, komentari na Brčko-Banoviće i represiju oko nas... Bila je to pobuna protiv beskonačnog opisivanja prošlosti i dokazivanja stvarnosti koja se nije odigrala. Protiv ceremonijalnih i totalitarnih zabava u ovoj zemlji, koji su vladali teatrom, bioskopom i čitavom kulturom. Ta sloboda mlade generacije iz osamdesetih bila je izmišljena vera da će svet jednog dana biti igra.
- Kako je beogradska off-scena doživjela 90-te u Srbiji?
- Prvo smo u zimu 1991. napravili "Poslepodne sa gospodinom Capoteom" i "Zločin i kaznu" gde smo pričali o "neizbalansiranim unutrašnjim nivoima" masovnih ubica jer se nakon Vukovara u Beogradu nije smela izgovoriti reč "ubistvo". Kasnije sam radila emisiju "Supernauti" na televiziji Art i to je bio nešto kao domaći Monty Python; jednako smo se poigravali sa svetskom levicom i hipi pokretom, kao što smo provocirali srpski militarizam i "vikend ratnike"... U to vreme napravili smo i "Prvi srpski tehno vodvilj superreal" koji je govorio o tristohiljada intelektualaca koji su odbili da idu rat i emigrirali iz Srbije. Otkriti stvarnost kao mit, mit smestiti u dobru stripovsku priču, stvoriti jezik prema mitu i napraviti dobru muziku – bila je matrica off-scene u 90-ima. Bila je to neka vrsta plemenite indiferentnosti, a Supernauti su bili pokušaj obrane beogradskog undergrounda koji su tih godina svi pokušali da pogase.
- Rekli ste da danas živite od ljubavi mrtvih prijatelja.
- U to je vreme umro Milan Mladenović iz "Ekatarine Velike", Ivica Vdović bubnjar "Šarlo akrobate" umro je nešto ranije i znao je da će umreti jer je uradio ono što je znao da ne sme da se radi - miksovao je brze sa sporim drogama. Margita Stefanović iz "Ekatarine Velike", žena koja je diplomirala arhitekturu i muzičku akademiju umrla je u centru za izbeglice. Miomir Gruić Fleka koji je osnovao "podrum" beogradske likovne akademije koji je krajem 80-ih ušao na popis 200 najznačajnijih evropskih kulturnih okupljališta, oslepeo je i umro u najvećoj bedi, a Pavle Vujisić umro je ispod savskog mosta. Neću da kažem da su to bili neporočni ljudi, ali istorija umetnosti je istorija psihodeličnih stubova. U mom filmu "Šarlo te gleda" zabeleženo je kako je propao novi talas i kako su umirala braća iz mladosti.
Nacizam u modi
- Rekli ste za sebe da ste potpuni dekadent. Zar nije danas najveća avangarda raditi u sistemu kojeg nema nego biti izvan njega?
- Moja je želja oduvek bila vratiti akademsku normu u raspadnutu sredinu. Kada sam 1998. režirala "Godota" od kojeg sam kasnije napravila multimedijalni film, radila sam sa mladim ljudima i naučila ih sve što sam sama naučila. Učila sam plesačice glumački pokret i sedela noćima uz kompjuter sa nekom decom koja su lepila muziku uz glumačku snimku. Napravili smo potpuno čistu artificijelnu predstavu u zemlji bezumlja koja ne zna formulisati ni hollywoodski standard a kamoli Becketta. Ja sam životni dekadent jer stvarnost i ja nemamo dodirnih tačaka. Danas je nacizam u modi što znači da moraš da si nasmejan, zdrav, obučen i napumpan silikonima, dok ja jedem parče hleba razdeljeno na četiri dela.
- Da li biste ovo životno i umjetničko iskustvo još jednom ponovili?
- Da. Danas živim u zatvorenoj zoni Interpola, u estetskom, duhovnom i životnom pogledu ja sam sama. Autentičnost personalnog sretanja sa ljudima, sa njihovom muzikom, filmovima i knjigama, moj je najintimniji oltar i moja monaška civilizacija. Zato govorim o Indošu, Zlatku Buriću Kići, Rundeku, Ivici Vdoviću... Susret sa tim ljudima smatram najvećom kvalitetom mog života. Čitava generacija onih koji su sledili ovakve učitelje završila je kod Vukovara s bombom pod trbuhom. Bilo je to samoubistvo jedne mladosti.
Feral, 20. travnja, 2006.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana