Današnji dan mi je bio isplaniran bar dva meseca unapred: trebalo je da moderiram jednu panel diskusiju na konferenciji posvećenoj ljudskim pravima LGBT osoba. Na ovaj događaj, u organizaciji Labrisa, u Beograd je došlo stotinu aktivista, aktivistkinja i progresivnih političarki i političara iz raznih krajeva Evrope. Bilo mi je drago što ljudi sa kojima sam razgovarao nisu štedeli lepe reči za dobrodošlicu u našem gradu.
Međutim, kada sam jutros stigao u konferencijsku salu, zatekla me je stravična vest: onaj gost iz Nemačke, koji je juče hvalio gostoljubivost Beograđana, nalazi se u kritičnom stanju nakon teške operacije. Sinoć mu je grupa nasilnika razbila glavu u centru Beograda, uz povike: "Nećemo strance ovde".
Na ulici je bio sa svojim partnerom i još uvek nije sasvim jasno da li su ih nasilnici napali zbog toga što govore drugim jezikom, ili još i zato što izgledaju gej. Jutros je još uvek bio u komi, a njegovi roditelji su već na putu u Srbiju, kako bi bili pored svog sina.
Ovo je za mene bio déjà vu. -- Sećate se Brisa Tatona? Da, to je onaj Francuz koji je pre pet godina u sred bela dana sedeo u kafiću u centru Beograda, kada su ga nasilnici prebili na smrt. Atmosfera je bila slična današnjoj. Rana jesen, u javnosti se širi panika povodom Parade ponosa, političari negoduju i traže opravdanje da je otkažu, Crkva osuđuje i proklinje, a huligani podižu pritisak i prete. Tada, kao i sad, bila je dovoljna jedna sportska utakmica kako bi se nasilnici osetili dovoljno jakim da uzmu tuđi život u svoje ruke. Sada, kao i tada, žrtva je bio neko ko je "drugačiji".
Nismo znali šta da radimo. Da nastavimo sa udobnim razgovorima "između četiri zida", dok se naš gost u Urgentnom centru bori za život? Još uvek su pristizale informacije o incidentu, a policijske snage su se množile ispred hotela Metropol. Odjednom ih je mnogo više nego što ih je bilo juče kada su na otvaranje događaja došle visoke zvanice, ambasadori nekoliko zemalja i šefovi misija međunarodnih organizacija.
U znak solidarnosti sa žrtvom nasilja i zbog potrebe da se o svemu obavesti javnost, organizatorke su sazvale hitnu konferenciju za medije. A svi zajedno smo se složili da potom izađemo na ulice u protestni marš do Skupštine Srbije, Skupštine grada i Predsedništva.
Pretpostavljam da možete da zamislite koliko smo rezignirani danas, ali jedan detalj sa press konferencije mi je dodatno zapao za oko. Nakon što su organizatorke najavile protestni marš, prisutni državni sekretar Ministarstva za rad se uneo u svoj mikrofon i dodao: "To neće biti protestna šetnja". Desetine prisutnih pogledali su ga u čudu, a mislim da sam video upitnik i u očima nemačkog ambasadora.
"Šta, da nije marš podrške, možda?!" neko je doviknuo iz publike. "Je l' će ovaj činovnik da nam određuje sa kojom porukom mi izlazimo na ulicu??" pitali su se ljudi oko mene. I gosti iz inostranstva su bili zbunjeni: "Who is this guy?"
"Ovo jeste protest!" usledili su povici iz sale, a ambasador Nemačke je odlučio da nam se pridruži - kao uostalom i nemački poverenik za ljudska prava, nemačka poslanica u Evropskom parlamentu i predstavnici mnogih institucija i organizacija.
Možda smo napokon dobili još jednu temu za učestale razgovore između premijera Vučića i kancelarke Merkel: ksenofobija, diskriminacija i spremnost Srbije da spreči i kazni nasilje na ulicama.
Nasuprot gafu dotičnog državnog sekretara, prisutni inspektori i policajci su vrlo odgovorno, sa puno razumevanja i poštovanja razgovarali sa prisutnima. Jedan od napadača je već uhapšen, a naša ad hoc protestna šetnja je bila odlično koordinisana i obezbeđena.
I tu dolazimo do jednog malog zaključka: policija je sposobna da obezbedi slobodno kretanje građana u Srbiji, samo još političari treba da dokažu koliko su oni sposobni.
Političari su godinama unazad zabranjivali održavanje Parade ponosa, u tihoj i indirektnoj koaliciji sa nasilnicima. Nasilnici su hteli da nas uguše u krvi, a političari su nama zbog toga zabranili da se krećemo ulicama svog grada. Zaokupljeni sopstvenim rejtinzima, nazadnim razmišljanjem i oportunizmom, iznova i iznova su kršili ustav, zakon i dostojanstvo građana ove zemlje.
Mislim da je vreme da im konačno stanemo na put, da stanemo u odbranu sopstvenog dostojanstva i da kao svi drugi slobodni građani ponovo izađemo na ulicu, u šetnju, protest, marš, paradu -- u nedelju, 28. septembra.
Vidimo se!