Ovog vikenda u Las Vegasu održaće se jubilarno 50. izdanje najprestižnijeg bodybuilding takmičenja na svijetu – Joe Weider's Mr. Olympie.
U krugovima gym posvećenika, bili oni profesionalci, amateri ili rekreativci, nosilac titule Mr.O važi za najmišiČavijeg čovjeka na planeti. Za najboljeg bildera na svijetu.
Neprikosnovenom elitizmu Olimpije doprinosi i činjenica da ju je u proteklih 49 godina osvajalo svega 13 takmičara. Veliki šampioni, ljuta rivalstva, pa i neke kontroverzne odluke sudija, sve je to sastavni dio fame koja prati ovo jedinstveno bb takmičenje.
Tokom godina, od prve Olimpije, održane daleke1965. u Njujorku, koju je osvojio Lari Skot (po kojem se ona klupa za vježbanje bicepsa, sa kosim naslonom za ruke, naziva Skotova klupa), pa do današnjeg, trostrukog, šampiona Fil Hita, standardi i performanse takmičara mjenjali su se u skladu sa duhom vremena, hipertofiranim ambicijama, a bogami i napretkom farmakološke industrije. Ako, recimo, pogledate kako su izgledali superheroji u stripovima iz 70-tih i kako ih strip crtači danas prikazuju, jasna će vam biti drastičnost promjene našeg poimanja mišićavosti.
Takav trend doveo je i do podizanja kriterijuma po kojim sudije biraju najboljeg među najboljima bilderima današnjice.
Danas nije više dovoljno imati veliku (monstruoznu) mišićnu masu i odličnu (ekstremnu) definiciju da bi se dosegao najviši plasman na iole ozbiljnijem bb takmičenju. Od takmičara se traže i simetrija i proporcija, detalji, mišićna separacija&gustina, estetske linije (?!) i njihov flow, sveukupni look, harizma... ok, ima tu i politike (a gdje je nema) koja recimo umanjuje šanse jednog Big Ramy-ja, inače mog ovogodišnjeg favorita, da stigne do samog vrha. Jbg, Big Ramy kao rođeni Egipćanin veoma slabo govori engleski što ga čini neatraktivnim u medijsko-komercijalnom smislu. Profesionalni bb je prije svega veliki biznis, u kojem gro para stiže iz industrije suplemenata i fitnes opreme. A tom biznisu je potreban ubjedljiv&upečatljiv maneken-promoter muscle lifestyle-a. A kud ćeš bolje osobe za to od Mr.O-a.
To je prvi skapirao tvorac Mister Olimpije Džo Vejder, a Švarceneger mu je naišao kao kec na tortu. S Arnoldom započinje tzv. zlatna era bb-a iz 70-tih godina u kojoj bb doživljava svjetsku ekspanziju kao sport, ali i vid rekreacije, životni stil... veliko tržište.
Joe Weider i Arnold
O epskioj dimenziji duela Arnolda sa tada vladajućim Mr. O-om, Serđo Olivom (1967-1969) pisao sam opširnije na svom prvom blogu sa autorskom licencom (LINK), tako da ovdje ne bih o tome trošio karaktere.
Ubrzo nakon ere Arnoldove dominacije na Olimpiji (1970-1975), te Olimpije iz 1976. koju osvaja njegov dugogodišnji prijatelj i trening partner Franko Kolubmo, poznat kao mali div sa Sicilije ( zbog svojih 163cm visine i izuzetne snage), dolazi do značajne promjene u takmčarskom bb-u, čije nove vizuelene standarde svojom upečatljivom pojavom promoviše Frenk Zejn, trostruki Mr.O (1977-1979).
Zejn je bio preteča onoga što se danas naziva estetski bodibilding. Umjesto velike mišićne mase i nadljudskih dimenzija, on je publikumu ponudio elegantne linije, savršenu definiciju, proporciju i oblik mišića. Čak je i način poziranja u njegovom slučaju doživio ozbiljnu transformaciju. Naravno, oldskulašima ovo ni najmanje nije bilo po volji. Pa je tako poznati bb Jusup Vilkoš povodom novog trenda, jednom prilikom, zajedljivo prokomentarisao – Ljudi ne dolaze na bb takmičenja da gledaju balet.
Na prelasku 70-tih u 80-te kao da dolazi do dezorjentacije i lutanja u pogledu kriterijuma i kvaliteta koje se traže od vrhunskih bildera. Na sceni nije bilo novog Zejna koji bi bio u stanju da i dalje uspješno gura njegovu light bb filozofiju. U sportu u kom su vizuelni utisak i subjektivni dojam ključni za rangiranje takmičara lako dolazi do pojave konfuzije, nesporazuma, nezadovoljstava. Ovome doprinosi i Arnoldova povratnička O. titula (1980), veoma diskutabilna iz striktno takmičarskog ugla. Arnold je tad već uveliko bio posvećen glumačkoj karijeri i snimanju Konana, pa je njegov povratak iznenadio mnoge, uključujući i njega samog ;) Jedva da je uspio da se koliko toliko spremi za okršaj sa ozbiljnom i naoštrenom konkurencijom. Isti efekat imala je i druga Kolombova, takođe krajnje diskutabilna, titula iz 1981. Trijumf Kris Dikersona (1982) predstavljao je neko prelazno rješenje u istorijskom smislu. Ujedno on je bio šampion sa najmanjim parčetom pripadajuće mu slave.
Samir Bano (1983), libanski lav, kao da je najavio izlazak iz tog perioda redefinističkog lutanja, i povratak izvornim bb vrijednostima. Njegova kompaktna i kompletno razvijena muskulatura, sa gustim i fino oblikovanim mišićima, te godine bolje se kotirala među sudijama od monstruozno masivnog izgleda Bertil Foksa, jednog od najsnažnijih bodibildera u istoriji (vježbao benč pres sa 250kg). Na Foksovu nesreću era mas frikova još nije nastupila.
Do konačnog rasčišćavanja nejasnoća u pogledu standarda koji se očekuju od najboljih bb-a svijeta dolazi tokom vladavine Li Hejnija. Svojih osam Mr.O titula (1984-1991) Hejni je osvojio klasičnim bb arsenalom – širokim ramenima, uskim strukom, snažnim i punim grudima, kratkim torzom koji je uz masivne leđne mišiće dodatno naglašavao njegov V oblik, butinama koje nisu zaostajale za gornjim dijelom tijela (do tada to nije bio baš čest slučaj, čak ni među šampionima). Uz to, Li Hejni je bio i ostao veliki gospodin, srdačan i plemenit čovjek, finih manira, što u sportu hipertrofiranih ego-a i steroidiziranih pogleda na svijet, ima dodatnu težinu.
Dok je Arnold u svoje vrijeme, na samom takmičenju, imao jednog do dva ozbiljna konkurenta, u 80-tim po prvi put imamo situaciju da nekolicina odličnih takmičara konkuriše za najveći plasma. Lista takmičara, spremnih da se ukljue u borbu za sam vrh, širi se kao posljedica globalne ekspanzije bb-a. Rič Gaspari, Majk Kristijan, Li Labrada, Geri Strajdom, Mohamed Benaziza, Vins Tejlor, Šon Rej, samo su neki od bodibildera čijim napadima je Veliki Li morao da se odupre.
Pojava Dorijan Jetsa, parktično odnikud (otud mu i nadimak The Shadow), kao da je Hejniju sugerisala da je vrijeme da se konačno povuče i ustupi tron novom šampionu.
S Dorijanom započinje era mas monstera. Njegova (takmičarska) masa i forma do tada još nisu bili viđeni u freaky svijetu profesionalnog bb-a. Slično kao i kod Hejnija, Dorijanov zaštitni znak bila su njegova ogromna, izezbarena leđa. Interesantno da je to bio slučaj i sa sledećim šampionom Roni Kolemanom. Izgleda da su, pojedinačno gledajući, impresivni leđni mišići ( a ne ruke i grudi) kljčni adut među mišićnim partijama na bb takmičenjima. Naravno, ona su samo djelić kompleksne slagalice od odranog mesa.
Dorijan je bio poznat i po svojim ekstremno teškim treninzima, tzv. Heavy Duty sistemu, koji ga je, koštao silnih povrijeda i preranog završetka takmičarske karijere nakon 6 uzastopno osvojenih titula na Olimpiji.
Ako pripadnike nešto mlađe generacije (do tridesetak godina), koji kol’ko-tol’ko redovno posjećuju teretane, pitate ko je najbolji bb svih vremena, u većini slučajeva odgovor neće glasiti Švarceneger, već – Roni Koleman.
I stvarno, nivo koji je on dostigao na vrhuncu svoje osmogodišnje dominacije na Olimpiji ostao je nedodirljiv do današnjih dana. Roni je Jetsov mega mass style doveo do potpunog nepoverovavanja. U najboljem izdanju, sa njegovih 180 cm visine takmičarska težina mu je iznosila 135 do-posljednje-masne-ćelije-odranih kilograma!! Masivni leptirasti gluteusi, isprugani kao nečiji pektoralisi bili su Ronijev zaštitni znak. Ustvari, bolje rečeno, pored para hulkovskih butina, ogromnih leđa načičkanih gomilom kvrgavih detalja, nadlaktica od 60cm, isprugani gluteusi su bili jedni od njegovih zaštitnih znakova. Iza te brutalne muskulature krila se i brutalna fizička moć. Snimci Ronijevih treninga na jutjubetu savršeni su za razuvjeravanje svakog onog ko smatra da u “napumpanim“ bilderskim mišićima nema baš puno snage. Naročito snimak na kojem na nožnoj presi potiskuje čitavu tonu natovarenih tegova i to u osam ponavljanja!
Godine 2006. sudije kao da nisu htjele da dopuste Roniju da obori Hejnijev rekord od osam titula, te trofej dodjeljuju Džej Katleru, Ronijevom tadašnjem najvećem rivalu i dotadašnjoj redovnoj "mušteriji". Ujedno bio je to posljednji Ronijev nastup u kojem se pojavio u formi koja je iole ličila na njegova najbolja izdanja.Nakon 4. mjesta na Olimpiji 2007. Roni Koleman se povlači sa profesionalne scene.
U ostatku hronologije rezultata sa Olimpije, titule su razdjelili trojica šampiona, Katler još tri (07, 09, 10), Dekster Džekson (08) i već pomenuti, aktuelni, šampion Fil Hit (11,12,13).
I dok je Katler imao veličinu tipičnog mas monstear, netipične drastično suve definicije za tako krupnog takmičara, ali ujedno i blocky (kockaste) strukture, i ne pretjerano estetskih linija, Fil izgleda kao kakav stripski junak, efektno dizajniranih mišićnih linija. Iako se ne odlikuje impozantnom širinom i gigantskim gabaritima, Fil je živi primjer kako super oblikovani, loptasti, gusti i izdefinisani mišići stvaraju iluziju fizičke veličine . Uostalom, nije mu uzalud nadimak Gift.
Ove godine ponovo se predviđa oštra borba za titula između njega i Kai Grina ( dvostrukog vicešampiona) . Kažu da je Kai stigao u Vegas nikad spremniji i naoštreniji da svrgne vladajućeg Mr.O-a. Ulazak u finale (prvih šest), a što da ne i sami vrh, ciljaju još Big Ramy (Mamdouh Elssbiay), Denis Wulf (treći na prošlogodišnjoj Olimpiji i ovogodišnji osvajač Arnold Klasika), Šon Roden, Dekster Džekson, Roli Vinklar... Ono što je veoma prijatno za znati je činjenica da su ovi kolosi stvarno dobri momci u privatnom životu. Prijatne i pristupačne osobe, bez trunke arogancije, spremni da saslušaju i posavjetuju mnogobrojne, uvijek ljubopitljive fanove.
Ima tu, naravno, još izuzetnih takmičara, ali o njima koja riječ više u kometarima.