Šta kažu komšije?

pošto je čini mi se neukusno pisati bilo šta drugo u ovom vremenu kada je, kako kaže č. jovanović, situacija u zemlji katastrofalna, preneću jedan tekst koji sam dobio od penfrenda a učinio mi se interesantnim, i vezan je za ovu našu teskobnu zbilju. ne vredi podsećati da je demokratija u srbiji na korak od kolapsa. ne vredi ni razmišljati šta će zemlji doneti nikolićeva, dačićeva, koštuničina i ilićeva vladavina. bez ikakvog motiva sem da se provede koji trenutak još u očekivanju najgoreg (dugoočekivanom i, dosad, slalomima demokrata izbegavanom stupanju radikalne stranke na vlast), tekst iz katoličkog komšiluka...

Zločin i kazna?

Pozornost svjetske, osobito političke javnosti u nedjelju i ponedjeljak 17. i 18. veljače bila je usredotočena na »rađanje« nove europske, kakve-takve države - neovisnog Kosova. Premda je to »rađanje« popraćeno brojnim tjeskobama koje će po svoj prilici još vrlo dugo trajati, kakvo-takvo osamostaljenje nekadašnje autonomne pokrajine u SFRJ vjerojatno je posljednji čavao u lijes umjetne državne tvorevine - Jugoslavije u kojoj je i većina u hrvatskom narodu, kao i u drugim narodima, desetljećima uzdisala i sanjala svoju slobodu izvan te tvorevine.

Takav kraj te umjetne državne tvorevine, kako je razlog radosti i sreće u većem dijelu naroda koji su se osjećali zarobljeni u njoj, tako je istodobno i razlog tuge i nesreće onih političkih snaga, osobito u srpskom narodu ali i u drugim narodima te bivše tvorevine, koje su u njoj imale povlastice. Jugoslavija, kako ona prva karađorđevićevska tako i druga partijska, bila je ne samo totalitaristička nego i osobiti instrument velikosrpske politike i hegemonije. Premda su njezini kreatori - poznato je da ta državna tvorevina nije nastala slobodnim i legitimnim međunarodnim multilateralnim ugovorom već suptilnim nasiljem - jako dobro znali i razumjeli koje je naravi totalitarizam u njoj vladao, ništa nisu poduzimali. Čak ni onda kad su se pojedini narodi plebiscitarno izjasnili na referendumima za svoje samostalne države. Ti faktori međunarodne politike čak nisu bili spremni prihvatiti ni razumi prijedlog o pravnom, ustavnom pretvaranju bivše države u labavu konfederaciju - da bi se spriječilo nepotrebno krvoproliće i strahote rata. Štoviše, baš ti faktori međunarodne politike nametnuli su tromjesečni moratorij na samostalnost Hrvatskoj i Sloveniji da bi dali tri mjeseca tzv. JNA da uvede red i obrani tu tvorevinu bez obzira po kojoj krvavoj cijeni.

Ti faktori međunarodne politike - dok su demokratska načela koristili kao prašinu u oči naivnima ne priznajući ni jednako pravo ni dostojanstvo svakom čovjeku ni svakom narodu - ohrabrivali su velikosrpsku politiku koja je zaigrala krvavi pir u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, pokrajini s većinskim albanskim narodom. Premda je velikosrpska politika, bez obzira na to kojim se imenom nazivala i skrivala, bila u trajnom sukobu s kosovskim Albancima - te je na Kosovu još 70-ih godina 20. stoljeća bio u upotrebi drveni plug (!) - otvoreno sukobljavanje počelo je 1981. kad je poginulo 300 do 400 građana, a da javnost o tome nikada nije bila obaviještena. Nakon Memoranduma SANU-a (1986) i Miloševićeva zveckanja oružanim prijetnjama baš na Kosovu (Gazimestan, 1987) pokrenuta je »jogurt-revolucija« koja je 1989. na kosovske ulice dovela tzv. JNA i koja je dovela do formalnih ukidanja autonomnih pokrajina. Premda su stalno bili na udaru, vrhunac nevolje kosovski Albanci doživjeli su krajem 1998. kad su srpske vojne snage pobile oko 10 tisuća Albanaca a više od 800 tisuća protjerale u Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru.

Takvo je ponašanje srpske politike prevršilo mjeru te je izazvalo krajem 1998. i početkom 1999. akciju NATO-a »Saveznička snaga« (koja je trajala 78 dana, dok srpski političari nisu popustili) i potom otvaranje NATO-ove baze na Kosovu - što je - kako se moglo čuti u najnovije vrijeme za uzaludnih brojnih pregovora - urodilo za srpsku politiku definitivnim gubitkom Kosova, a što je i formalno realizirano proglašenjem nezavisnosti Kosova. Međunarodnim faktorima trebalo je od Gazimestana do NATO-baza na Kosovu 12 godina da zaustave zločinačku velikosrpsku politiku, a daljnjih 9 godina do proglašenja deklaracije o neovisnosti - što može biti početak i novih sukobljavanja. To što je dio međunarodne zajednice, unatoč protivljenju Srbije i Rusije, dopustio ograničenu neovisnost Kosovu, ne može se još procijeniti je li riječ o kazni za zločine velikosrpske politike ili tek o zadovoljenju globalnih interesa određenih međunarodnih faktora. Nema nikakve sumnje da je zločinačka velikosrpska politika zaslužila oštru kaznu, ali se to ne bi smjelo prelomiti preko leđa malih ljudi već bi trebalo pozvati na odgovornost i eliminirati ideologe, propagatore i sve one koji takvom politikom sebi jamče brojne povlastice.

Neovisnost Kosova s pravom teško i bolno pogađa srpski narod koji to područje smatra svojom nacionalnom i crkvenom kolijevkom, no nužno je razlikovati srpski narod - koji je poput svih drugih naroda sastavljen od svetaca do kriminalaca - i velikosrpske politike koja, kad god je u prilici, trajno sije smrt, prolijeva krv i stvara nemir. Nikada se ne smije poistovjećivati bilo koji narod s bilo kojom, a osobito ne s nakaznom, zločinačkom politikom, jer ona zavodi ljude, manipulira njima i zlorabi ih za svoje hegemonističke ciljeve te uvijek stradaju tzv. mali ljudi. Zabrinjavajuće je i velika je šteta za dobro čitavoga srpskog naroda što - premda je već prošlo više od 20 godina - dio srpskoga naroda još uvijek nije prozreo zločinačku velikosrpsku politiku koje je u najnovije doba bio eksponent najprije Milošević a potom tzv. srbijanski radikali koji su i danas vrlo moćni. Proglašenje neovisnosti Kosova, nakon što su neovisnost proglasile i zaživjele sve druge bivše republike tzv. SFRJ, te su Srbi konačno ostali (uz Mađare u Vojvodini) uglavnom sami, trebalo bi postati nov snažan izazov i poticaj za katarzu, triježnjenje i za raskrinkavanje jedinstvene ideologije utemeljene na mitomaniji, osobitoj izabranosti i srpskoj nacionalnosti kao vrhunskoj etičkoj normi. To je jedan od najvećih interesa za objektivno dobro srpskoga naroda, ali i za sve susjedne narode, osobito albanski i hrvatski. 

Ivan Miklenić, Glas Koncila, broj 8 (1757), 24.2.2008.

zasenčenja na tekstu su moja (srx)