Uzroci nerazvijenosti u SrbijiII

U proslom blogu blogokolega Martin Krpan je pisao o uzrocima  nerazvijenosti. U nastavku  bloga o nekim konkretnim predlozima.

 Martin Krpan:

 Prijedlozi za bolje funkcionisanje lokalne zajednice - stvaranje socijalnog kapitala 2/2

Socijalni kapital nastaje kao akumulacija racionalnih odnosa među građanima koji imaju neki

zajednički interes. Za razliku od odnosa u društvima sa niskim povjerenjem (low trust societies)

koji se zasnivaju na pretežno emocionalnim odnosima (komšija, drug iz škole, rođak), odnosi među

građanima koji "proizvode" socijalni kapital se zasnivaju na racionalnom povjerenju i interesu. U

takvim odnosima se stvara socijalno povjerenje koje omogućava potpuno iskrenu komunikaciju sa

svim članovima lokalne zajednice, bez obzira da li se oni među sobom poznaju ili ne. Deviza takvog odnosa je vrlo prosta: Ako ja ne doprinesem nešto svojoj lokalnoj zajednici ne mogu

očekivati da zajednica bilo šta doptinese meni.[1]

Evo nekih prijedloga za aktiviranje lokalne zajednice.

Sakupljanje fiskalnih računa

Iako je vjerovatno svim poslovnim subjektima u Srbiji dobro poznato da kazna za neizdavanje fiskalnih računa može dostići visinu i do 10.000 €, izdavanje računa u poslovnim objektima Srbije je neredovno. To se može primjetiti svakodnevno. Kupac u pojedinim pekarama, kafićima, na trafikama kada za kupljenu robu zatraži fiskalni račun, prodavci/prodavačice često sa prijekorom pogledaju kupca zbog čega se kupac osjeća posramljeno. To je po malo bizarna pojava zbog toga što su prodavci ti koji potkradaju državu a konzument onaj koji plaća pdv državi. Zbog takvog, slobodno se može reći aljkavog odnosa prodavaca prema izdavanju fiskalnih računa, ja bih prijedložio jedan koncept od kojeg bi koristi imali i konzumenti u svojoj lokalnoj zajednici i država. Taj koncept bi se zvao fiskalna kutija ili fiskal box.

I sama riječ fiscus je riječ latinskog porijekla i prvobitno je označavala običnu korpu u koju su se

stavljale pare ili kasu. Kako bi taj sistem funkcionisao? Vrlo jednostavno. Svaka lokalna zajednica

bi dobila od države akreditovane kutije za ubacivanje fiskalnih računa. Nakon nekog vremena ti

računi bi se izvadili iz kutija i izračunala bi se cifra koliko su građani platili pdv-a. Država bi nakon

toga lokalnoj zajednici dala recimo jedan promil novca od iznosa pdv-a koji bi bio na računima. Taj

novac bi se mogao upotrijebiti isključivo za razvoj lokalne zajednice kao na primjer: za obnovu

fasada, za farbanje ograda i renoviranje klupa u parkovima, za prilagođavanje infrastrukture za

građane sa posebnim potrebama, za renoviranje bašti na javnim površinama,... kao i za još mnogo

kreativnih stvari. Zloupotreba novca u privatne svrhe (to bi državni organi morali da naglase) bi

ultimativno značilo podizanje krivične prijave protiv počinioca.

Od fiskalnih kutija bi i direktno i indirektno koristi imali i građani i država. Država bi imala više

novca u kasi a građani bi imali ljepšu i dostojanstveniju životnu okolinu.

Lokalni policajac

Ideja o lokalnom policajcu proizilazi iz toga što, prosječan građanin na ulicama Beograda svakodnevno prisustvuje desetinama nelegalnih aktivnosti od strane bahatih pojedinaca. Navešću

neke od prestupa koji se viđaju svakodnevno:

- Saobraćajni prestupi: vožnja automobilom kroz jednosmjerne ulice suprotnom stranom;

nelegalno skrijetanje (preticanje preko čitave kolone) pri čemu su pješaci veoma ugroženi;

nepropisno parkiranje; vožnja automobila i motocikala neprilagođenom brzinom često i kroz

veoma uske ulice kao i pored škola;

- Tinejdžerska delikvencija: razbijanje klupa i kanti za smeće u naseljma; konzumiranje veće

količine alkoholnih pića (većinom od strane maloljetnika i to je već ozbiljan posao za

policiju) a potom siledžijsko ponašanje prema predmetima i ljudima; organizovano šaranje

fasada gdje sadršaji nikada nisu umjetničkog tipa već pretežno šovinističko-fašističkog;

- Nasilje nad djecom i ženama: može se slobodno zaključiti da je nasilje (fizičko i verbalno)

nad ženama i djecom u Beogradu vidljivo. Koliko još ima nasilja koje je "nevidljivo", može se samo nagađati.

To su sve društveni fenomeni koji značajno narušavaju kvalitet života u Beogradu a i u Srbiji. Zbog čega bi angažovanje lokalnog policajca bilo smisleno?

- Svaka lokalna zajednica ili manja zajednica poput mjesne zajednice i sl., bi imala svog lokalnog policajaca koji bi stajao građanima 24 časa dnevno na raspolaganju. Za komunikaciju sa građanima policajac bi se služio svim današnjim modernim sredstvima za komunikaciju poput mobilnog telefona, e-maila, facebooka,itd.

- Sama spoznaja da postoji lokalni policajac dostupan građanima 24 časa dnevno bi značajno

ulila sigurnost lokalnim zajednicama a nasilnike bi stavila pod još veći pritisak.

- Konstruktivnom i proaktivnom saradnjom sa državnim organima građani bi vratili sada već

decenijama izgubljeno povjerenje prema državnim organima.

- Građanskim "pritiskanjem" institucija da rade za građane, ljudski resursi u državnim

institucijama bili bi racionalnije (rentabilnije) iskorišteni.

Korporativna socijalna odgovornost

Korporativna socijalna odgovornost je koncept koji je ako ne u potpunosti, onda zasigurno u velikoj

mjeri nepoznat i slabo upotrebljivan u Srbiji. Jednostavno rečeno, korporativna socijalna odgovornost (eng. CSR) predstavlja socijalno, ekološko i ekonomsko odgovorno djelovanje od strane preduzeća prema svim interesnim grupama. Osim CSR-a, još jedan pojam koji je takođe prezentan u "zapadnim" socioekonomskim diskusijama je korporativno građanstvo ili na

engleskom Corporate Citizenship.

Zbog čega ti modeli mogu biti korisni u Srbiji i kako se oni mogu implementirati u civilno društvo?

- Predstavljanje mogućnosti za reklamu različitim firmama od strane lokalnih zajednica. U stambenim naseljima ima puno praznih zidova na kojima bi se mogli postaviti različiti

reklamni bilbordi. Sigurno je da postoje firme koje bi rado platile za takvu reklamu. Od toga bi koristi imale firme, kao i lokalne zajednice a naravno i država.

- Predstavljanje kompanijama različitih marketinških opcija od strane konzumenata. Recimo

na primjer, motivisanje različitih pivara da jedan dio svojih prihoda odvajaju lokalnim zajednicama, a za uzvrat lokalne zajednice bi pokazale "konzumentsku lojalnost" pivarama koje su prema njima socijalno odgovorne.

- Korporativne socijalne kase. Vjerujem da bi kompanije imale veliki interes da se pokažu u jednom filantropskom svijetlu, pogotovo kada je riječ o liječenju djece čije liječenje ne može da pokrije državna zdravstvena kasa. Uz adekvatnu medijsku promociju, korist koju bi imale korporacije bila bi enormna. O koristi koju bi imali građani suvišno je i govoriti.

Ovo su samo neke od mnogih ideja za aktivno učestvovanje lokalne zajednice u društvenim procesima. Inicijativa za pokretanje takvih projekata mora doći od građana, zbog toga što su kompanije u Srbiji veoma mlade. Ako bi upotrijebili malo cinizma mogli bi reći, da su kompanije u Srbiji nastale iz jednog "kontraverznog" postkomunističkog privatizacionog perioda, i kao takve, one još nisu stekle korporativnu etiku.

Sasvim je sigurno da je država ta koja nosi najviše odgovornosti u razvojnom procesu. Ali takođe se

mora priznati, da postoje problemi u društvu koje građani sami bez prisustva "države" mogu

uspješno riješiti. Građani Srbije moraju pokušati neke nove metode u riješavanju svojih problema jer nemaju više šta da izgube.

Izvori

Coleman, James S.: Foundations of Social Theory. First Harvard University Press 1990

[1]    Up. Coleman, James S.: Foundations of Social Theory. First Harvard University Press 1990, S. 300 - 304