2000. na kraju godine
Na početku beše plata oko 30-40 maraka. Marke behu one nemačke, što smo ih posle menjali za evre, dve za jedan.
Dakle plata je bila 15-20 evra i da vam je tog novembra ili decembra 2000. neko rekao da će za nekih pet-šest godina plata biti osamsto do hiljadu tih nemačkih maraka, rekli biste mu da ne lupa bezveze jer je ovde samo za vreme Ante Markovića plata bila hiljadu maraka i nikada više ...
Tada se inače u inostranstvo putovalo tako što moraš u Mađarsku i da tamo obijaš ambasade i tražiš vizu. Da vam je neko rekao da ćete 2008. putovati po EU bez viza, rekli bi mu da ne lupa jer je takvo nešto moglo samo sa crvenim pasošem ...
Inače iako nam je plata bila nekih 450 eura takoreći svi mediji su bili poprilično antirežimski i bilo je pitanje ozbiljnosti medija to koliko ćeš da kritikuješ ove što se bahate ... TV program je vrveo od političkih emisija u kojima su i Đinđić (ubijen, streljan btw.), i Koštunica (ovaj je bukvalno satiran sa svih strana iako je za njegovog vakta ekonomski bilo daleko najbolje), pa i Tadić napadani svim mogućim sredstvima i to za stvari koje nam iz današnje perspektive zvuče smešno ...
("Srbija na dobrom putu" to je inače Đinđićeva kampanja bila, pred kraj. 2003.
Smanjenje penzija, dogovor sa penzionerima da bi njihovim unucima bilo bolje, to je Živkovićeva ideja bila, pred kraj, 2004.
... )
Ubiše nam premijera tada.
Isporučeno je u Hag sve što je primirisalo vlast devedesetih.
Otišla je Crna Gora, bez rata, referendumom, mirno.
Otišlo je Kosovo, uz veliku podršku upravo onih kojima smo stremili u susret, pa tada, ni uz tu evropsku izdaju, se nije desio neki novi rat.
Ljudi su naravno nastavili da odlaze iz Srbije, baš tako isto kao što su odlazili i u vreme Slobe, Ante Markovića, u vreme Tita ... Ali su ovaj put konačno dobili i lepu opciju da se vrate, pa da ponovo odu, pa se opet vrate ... i da taj odlazak ne bude zauvek i konačan.
Nastavljena je diskusija, javna rasprava o SVEMU što se tiče običnog čoveka i bukvalno ništa nije bilo sveta krava. kritika je bila otvorena, ogoljena i često besprizorna. Srbiaj je bila veoma, veoma, temeljno podeljeno društvo, oko svakog mogućeg pitanja!
Čak i u takvim uslovima - Koštunica je uspeo da okupi većinu Srbije oko jedne ideje - novog Ustava Srbije. To je bio nezapamćen uspeh, možda i najveći u novijoj istoriji. Nikada se neće ponoviti situacija da više od 50 procenata stanovnika Srbije izađe da glasa i da glasa ZA nešto.
etc, etc, etc ...
2012. na proleće
Ništa to nije valjalo i narod je - ko glasanjem, ko neglasanjem, ko belim listićem - smenio ove što su se dvanaest godina bahatili i krali i upropašćivali državu.
2014, jesen.
Ovaj deo znate i sami.
Šta hoću da kažem?
Pa samo to, da ja sa svojih 35 godina ne pamtim bolja vremena od navedenog perioda od 2000. do 2012.
A koliko vidim, u skorije vreme neću ni doživeti...