Jutros mi se javio moj prijatelj Goran Despotović, član Izvršnog odbora Saveza antifašista Srbije.
Poslao mi je najnovije saopštenje i razmišljanje antifašista na temu Kosova koje ću postovati na mom blogu jer zaslužuje pažnju britkošću razmišljanja i preciznošću pojmova sa kojima se, desetinama godina u javnosti i od strane nacionalističkog dela političke elite, manipuliše na najtragičniji način.
Inače, Savez antifašista je aktivan. Jučer su bili u Zrenjaninu i osnovali podružnicu, a spremaju se i za Sombor, da na licu mesta kažu šta misle o fašističkim akcijama koje se ovih dana i nedelja provode prema pekarama i vlasnicima pekara u tom gradu..
Pa evo teksta u celini...
Šta je Kosovo za nas danas?
Svi "znamo" da je Kosovo srce Srbije – probili su nam bubne opne ovom parolom.
Međutim, hajde da pogledamo realno: šta je Kosovo danas za mene, građanina Srbije?
Odgovor je jednostavan: Kosovo je naziv jedne velike manipulacije. Još jedne u nizu manipulacija kojima već 20 godina neodgovorni odgovorni činioci upravljaju ovom državom i narodom.
Da li se Srbija danas bori za Kosovo? Naravno, ne. Samo se proizvodi privid borbe.
Ne treba mnogo promućurnosti da se prozre ova podvala. Svima je jasno da je jedini put za očuvanje Kosova – i Srba na Kosovu – bio put izmirenja sa Albancima, put društvenog, civilizacijskog i demokratskog napretka.
Međutim, upravo ovo niko u Srbiji za poslednjih 20 godina nije ni pomislio da pokuša.
Objektivno, Srbija je sama odbacila Kosovo. Očigledne su tri stvari:
1. Srbija je sama ukinula svoje pravo na Kosovo. 1988, 89 i 90. Milošević i njegov aparat suspendovao je skupštinu Kosova, smenio rukovodstvo (neke i uhapsio) i nametnuo ustavne promene. Od tada nije obrazovano ni jedno predstavničko ili upravno telo u okviru državnog sistema Srbije koje bi iza sebe imalo legitimitet da predstavlja Kosovo. Pravo neke oblasti da bude adekvatno predstavljena i zastupljena u organima vlasti opšte je priznata civilizacijska tekovina kodifikovana u raznim međunarodnim poveljama. Budući da je Srbija ukinula to pravo Kosovu, svako dalje prisustvo administracije Srbije na Kosovu sa stanovišta prihvaćenih demokratskih principa moglo se posmatrati samo kao uzurpacija ili okupacija. Pravo na teritorijalni integritet danas ne može imati prednost nad pravom na slobodu i demokratiju
2. Srbija nikad nije želela Kosovo. Na Kosovu je postojalo dugotrajno stanje ugroženosti nealbanske populacije od strane albanskih ekstremista. Iz razloga pritisaka i iz ekonomskih razloga brojnost nealbanske populacije bila je u neprekidnom opadanju uprkos oštrim merama koje su vlasti preduzimale protiv ekstremista. Iz ovoga je svima bilo očigledno da se jedina perspektiva opstanka nealbanske populacije na Kosovu, a samim tim i perspektiva ostanka Kosova u Srbiji, nalazi u ublažavanju i konačnom otklanjanju etničke napetosti i nepoverenja. Međutim, za ovih 20 godina ni vlasti Srbije ni istaknuti političari i predstavnici srpskog naroda nisu preduzeli apsolutno ništa što bi bilo usmereno ka tom cilju. Naprotiv.
3. Kosovski mit i "Kosovski identitet" srpskog naroda nema veze sa državno-pravnim statusom Kosova. Ustvari, veza kosovskog mita i srpskog nacionalnog identiteta nastala je i razvila se upravo u vreme kad Kosovo nije bilo u Srbiji. Prema tome, nema nikakve prepreke tome da praktikujemo – ako baš hoćemo – kosovski mit i bez Kosova unutar granica Srbije. To nam niko ne može uzeti, a nije mi poznato ni da ima pretendenata.
Prema tome, Kosovo danas za naše političare niti je "sveta srpska zemlja", ni "kolevka naše duhovnosti". Kosovo je prazna apstraktna fraza pomoću koje neodgovorni političari pokušavaju da steknu jeftine političke poene.
U intervjuu "Nedelji" (23. juna 1991), Koča Popović je istakao: "Ja sam protiv svakog nacionalizma, jer je nacionalizam najniži oblik društvene svesti."
Za razliku od zastupnika drugih ideja, političkih, društvenih, umetničkih, koji imaju u vidu konkretne pozitivne ciljeve i konkretan napredak primenom svojih ideja, nacionalista stremi u prazno. Njegov jedini cilj i jedina aspiracija je gola apstrakcija, koja egzistira samo u nacionalnoj mitomaniji i u nekim budućim knjigama istorije i geografije. U njegovim ciljevima nema nikakve konkretne dobrobiti za konkretne ljude, a u njegovom nastupanju nastaju sasvim konkretne štete.
Ipak, naši lideri ni dan-danas, posle svih bolnih i tragičnih iskustava, ne odustaju od nacionalističke mobilizacije i huškanja.
Pozivamo ih da se okanu mitomanskih apstrakcija i da se okrenu konkretnom životu konkretnih ljudi, unapređivanju njihovih ljudskih i građanskih prava i njihovoj dobrobiti. Samo na taj način, na tom putu, neki narod i neka zemlja mogu postati veliki, snažni i poštovani.
Goran Despotović
član Izvršnog odbora Saveza antifašista Srbije