Da ti je loše, veoma loše, znaš i po tome što više nemaš nikog da ti donosi loše vijesti, već moraš lično da odeš po njih. Ili ih, kao ja, jednostavno, namamiš da ti same dođu... Ali prije toga obavezno naučiš da ih sačekuješ.
Miran i opušten, kao vješala u svitanje, puštao sam vrijeme da otiče u kocentričnim impulsima. Pomoću njih sam, poput šišmiša, osluškivao nevidljivu sliku stvari. Kocentrisao sam se samo na znakove koji bi obično predhodili napadu. Već satima trenuci su nesmetano prolazili kroz vazduh i nestajali kroz zidove. Već satima ničeg na radaru ...
A onda, jedva primjetni šum, kao da je promaja razlistala jučerašnje novine ostavljene na stolu u susjednoj sobi. Zatim oprezna pauza ... pa treptaj majušne sjenke na samom rubu perifernog sluha ... evo ih ... stižu ... još sekund, dva ... stisnuo sam zube, i procjenjujući mjesto njihovog upada, silovito nabio ekser iznad lijeve obrve. Bilo je neizdrživo, kao i svaki put.
Ali da bi se procijenio efekat uboda neophodno je poreknuti bol. Moram da se probijem kroz njegov zaglušujući crveni huk i dokučim šta se desilo tamo dolje. Izgleda da sam promašio ... čujem ih gdje se povlače.
Prljavi psi sa njihovim odvratnim škripećim glasovima. Iz kakvog li samo jezivog mjesta dolaze. Sad bježe, jer znaju da su osujećeni. Znaju da sam tu i da se ne zajebavam. O, ne, ja se ne zajebavam kad sebi zabijam eksere u glavu. Ja zabijam duboko.
Još malo i više neće imati gdje da se sakriju. Glava mi je puna dugačkih šiljaka. Zrakastih tragova iz predhodnih lovova. Slobodnog mjesta unutra gotovo da i nema. Baš kao ni slobodnog vremena, bezbolnih dana, misli o nečem drugom, nečem lijepom...
Osjećam ukršteni metal kako se dodiruje iznutra, presjecajući prostor pun neizrecivog bola. Kao čelični zubi koji urastaju u zgrčene vilice ...
Bol je bučan i nestalan. Odzvanja u impulsima, i zapljuskuje mi čelo poput valova gonjenih olujnim jugom. Juri kao avetinjski voz, čiji me nailazak tjera da usred noći iskačem iz kreveta. Bacam se na pod, sakrivam glavu rukama, dok ne protutnji tik uz moju slijepočnicu.
Zaglušujući pisak se odmiče, pa pojačava, ponovo nailazi, čas odzada, čas sprijeda, s’ lijeva, odozdo ... kruži ... zamiče ... ometa me u procjeni situacije. Ovo su obično najkritičniji momenti borbe. Trenuci kada sam najranjiviji. Trenuci s trbuhom okrenutim na gore.
Slijep od šumova i buke, tad ubadam brzo i nasumično, po osjećaju koji sam stekao u čestim potjerama na te prokletinje.
Vještina i tehnika su mi vremenom znatno uznapredovale. Osjećam da sam dostigao nivo koji će mi omogućiti konačni uspjeh.
Nažalost, ne radost i spokoj. Za njih je prekasno ...
Spreman sam da zarijem koplje u razjapljeno ždrijelo zvjeri.
S dugačkim ekserom u jednoj i čekićem u drugoj ruci, stojim nasred sobe pripravan za posljednji napad. Čelo mi je otvoreno ... pogled bačen u tamu kao mamac u mutnu vodu ...
Neman izranja.
P.S. ova priča je znatno izmjenjena u odnosu na prvobitnu verziju koja je objavljena u komentaru na jednom bocveninom blogu.