Da li imaš ikoga sa kim možeš da budeš to što jesi?
Nemam.
Pa, kako ti je?
Ne umem da ti objasnim. Teško i lako, u isto vreme..
Ja ne bih mogao.
Znam. Nisam ni ja, dok nisam shvatio da mogu. Sada mi je bolje ovako. Teško i lako, i jedino. Poželim ponekad da se vratim u nešto što liči na ljubav, ali se uplašim od same pomisli.
Ljubav?
Da, čemu se čudiš! Zar ne pričamo o tome?
Ne, dragi moj, pričamo o komforu bliskosti.
A, to? To sam upoznao. I nisam znao šta u tome da radim. Kao bazen, sa vodom do struka: možeš da plivaš ali ne možeš da zaroniš. Mislim, možeš da probaš, ali znaš šta ćeš naći, dokle ćeš stići…
Zar to nije prijatnost koju svi želimo?
Jeste. Ali u prijatnosti teško jesi ono što bi želeo da budeš; još manje, kakav možeš biti.
Mi tražimo različite stvari, rekao bih?
Da. I to je dobro. Tj.: jedino moguće,
za sad.