Sto na sredini sobe. Slabo svetlo čini da se stvari u sobičku jedva naziru. Između stola i kreveta, već odavno nameštenog za spavanje, mališan vadi knjige, sveske i razne olovčice iz torbe. Kleči na patosu i slaže stvari u malu komodu. Majka se kreće od rešoa do stola. Po improvizovanoj kuhinji. Napred, nazad. Stolnjak. Tanjiri. Kašike. Slanik. Polovina hleba u najlonskoj kesi. Šerpica. Kutlača. Lonče za kafu u kojem se guraju dva obarena jajeta. Nož za hleb.
– Hajde…
Majka vlažnom krparom čisti sudoperu, rukom kupi mrve i ubacuje ih u praznu kutiju od mleka na sudoperi. U kanticu. Mali čeprka po torbi, presipa iz šupljeg u prazno; kleči na podui zamišljeno, mehanički, razvrstava stvari. Majka seče hleb.
– Ajde…
U njenom glasu udomila se nezainteresovanost. I ona je zamišljena. Kutlačom sipa jelo iz šerpice u oba tanjira. Ne gleda sina koji kleči na podu.
– Čuješ li ti mene?
On se pridiže i seda za sto. Uzima kašiku, puni je supom i prinosi ustima…
– A ruke?
Ustaje, odlaže kašiku. Supa iz kašike prosipa se po stolnjaku.
- C-c-c-c... E, svinjo jedna…
Majka je potpuno smirena. Jede, mljacka i gleda po slabo osvetljenoj sobi. Nekoliko koraka do sudopere. On odvrne slavinu. Samo dlanovima pređe kroz slap vode. Zatvori slavinu. Otrese vodu s ruku po sudoperi i pločicama, ali naglo, skoro uplašeno, okreće glavu ka majci. Nije videla. Briše ih krpom koja je prebačena preko vratanca ispod sudopere. Seda opet za sto. Nije videla.
Jedu i mljackaju. Majka srče. On šakom steže kašiku i njome proizvodi zvonak zvuk dodirujući zube.
– Drži ovako kašiku … taaakooo.
Na stočiću pored kreveta su svećnjak, budilnik navijen da zvoni svako jutro u 5:35, tablete i čaša. Na njemu stoji i slika u drvenom ramu. Majka, on i stariji čovek. Nema knjiga, osim njegovih udžbenika. Preko stolice su prebačene crne pantalone i crna bluza. Komodicu u kojoj stoje udžbenici poput vaze ukrašava pepeljara sa četiri-pet opušaka, čiji se pepeo rasuo po komodici kao uvele latice. Tu su i šolja kafe koja se više ne puši i kutija cigareta. Preko komodice pada milje.
– Ne glupiraj se … nisi ti uopšte mali kol’ko se praviš… Videla sam kako gledaš žene… Je l’ ti vruće? Duvaj… Pričala sam im na poslu kako si mi pokazao onu na štiklama … i rek’o: „Volim da vidim ženu na štiklama“. Svidelo im se i kako si rekao da ne voliš mlako zato što to znači da se hladno nije još uvek zagrejalo ali i da je vrelo već odavno počelo da se hladi…
– Volim … i ti si volela da nosiš štikle, šarene haljine…
Majka se smeši.
– Sada nosiš samo … i one obične ravne cipele…
– Ručkaj…
Sijalica visi iznad stola bez abažura.
– Jesi li pojeo sendvič?
Ćuti. Majka je završila, odgurnula tanjir i počela da ljušti jaja.
– A?
Ljušti. Sinu su se uši zacrvenele; okreće glavu ka njemu i upućuje takav pogled da on sam počinje da odgovara.
– Dao sam ga…
Prestaje da ljušti jaje. Gleda ga.
– Nisam bio gladan … dao sam ga nekom čoveku koji je bio gladan – reče nesigurnim glasom plašeći se vike.
Majka nastavlja da ljušti jaje. Ljuska se teško skida. S ljuskom se odvaja i dobar deo belanca. Dobar znak. Oslobađa se.
– Ja sam tebi spremila sendvič da ne budeš…
– Nisam bio…
Mehanički ljušti drugo jaje. Sve češće pogleda ka sinu.
– Čoveku si dao? Kom?
Prestaje da jede i, ohrabren majčinom smirenošću, počinje.
– Preko puta škole, kod dragstora, bio je nekakav čovek…
– Ajde, jedi i pričaj.
Poslušno podiže kašiku i punih usta tiho govori razvlačeći.
– Kod dragstora je bio neki čovek. Bio je u kolicima i skroz su mu noge bile… U stvari, nije imao noge. Bile su samo do kolena umotane u neke krpe i košulje…
– Imao ih je sigurno, nego ih je savio...
– Nije! Uopšte ih nije imao – reče tišim glasom.
Majka ga pogleda. Nešto je drugačije u njemu. Stavljajući oljušteno jaje na stolnjak pored njegovog tanjira, neprimetno ga pogleda u oči. Pridigla se, upalila cigaretu i ostavila je u ustima. U jednoj ruci držala je pepeljaru, drugom je spuštala na sto šolju kafe s komode. Sela je, prekrstila noge, okrenula se ka njemu ispuštajući dim iz usta.
– I?…
On prestade da jede, spusti glavu. Zatim pogleda majku.
– Bio je krupan… Ali, ruke su mu bile … male. Kao da nisu njegove.
– I … on ti je tražio?
– Nije… On je samo sedeo u kolicima i držao ispruženu tu ruku … i ćutao je.
– Prosio.
Klimnuo je glavom.
– Jedi.
– Dok je trajao odmor, ja sam stajao malo dalje od njega … gledao ga.
Majka je srkala kafu. Kosti lica dolazile su joj do izražaja pri svakom novom, velikom, udisaju dima u pluća. Njemu se učinilo da se njen pogled promenio. Kao da je bilo nečeg grčevitog u pojedinim njenim pokretima.
– Odvio sam sendvič, ali nisam mogao da zagrizem.
– Je l’ mu neko nešto dao?
On odmahnu glavom.
– Ljudi su izlazili iz autobusa… Baš ih je bilo mnogo, ali niko mu ništa nije dao. Samo su prolazili… Kao da ga nisu videli.
– I ti si prišao i dao mu sendvič? – kroz nekakav smeh reče majka.
On opet odmahnu glavom.
– Ja sam zagrizao sendvič, ali mi je bilo muka… Stajao sam sa strane i gledao ga.
– Je l’ video da ga gledaš?
– Nije… On kao da nigde nije gledao… Možda ga je bilo sramota?
– Što? Je l’ tebe bilo sramota što ga gledaš?
– Ne što ga gledam … nego što mu niko ništa nije dao…
– Šta tebe ima da bude sramota zbog toga?!
On još više spusti glavu. Prigušeno svetlo. Nekoliko trenutaka vladala je tišina.
– Ajde jedi…
Dečko umoči jaje u šoljicu koja je bila napunjena solju i zagrize. Na zubima mu ostade žućkasto od žumanceta. – Tebe nije? – upita on tiše.
- Jedi! Šta se mene tiče tamo neki… Ne razumeš ti to.
To je posao.
Još jednom zagrize jaje; iščupa iz hleba sredinu, stisnu je šakom i sve zajedno strpa u usta, kao da je ta lopta kamen kojim zatvara otvor u pećinu kroz koji svašta može da izađe.
– Posle ćemo da ti isečemo nokte… I tad si mu dao, jer te je bilo sramota zbog drugih – reče majka ironično.
Nije u potpunosti shvatio ironiju, ali mu nije promakao zloban ton njenog pitanja.
– Ne. Tada sam primetio. Dugo sam ga gledao. On je počeo da pravi nekakve grimase … iako mu je lice bilo zdravo. Krivio je usta… Krivio nos … nekako … veštački.
– Ha! pretvarao se. Posao, kažem ja: ti to ne razumeš.
On postade još tužniji, a majka razdraganija.
– Prosi, jadan on. Nema noge, zakržljale ruke, deformiše lice, pruža ruke. I to s rukama je prevara. Znaš li, bre ti, koliko danas ima takvih?! Da li mu je onda neko nešto dao, mislim, kad je iskrivio lice?
Reč iskrivio propratila je grimasom. Smeškala se i pušila. Prvo je ćutao kao poražen, ali i odbijajući da odgovori.
– Ne.
– A ti?
On potvrdi glavom.
– Protrčao sam pored njega, bacio mu sendvič u krilo i otrčao u školu.
Majka se cerekala i samo je kroz smeh rekla: Zagrižen sendvič.
Miloš Stošić