U kafeteriji se uvek nađu u isto vreme. Redovi stolova i redovi stolica, samo sa jedne strane. Ako neko baš želi, može da okrene stolicu, i leđa TV monitoru na zidu. Dešava se, ali ne često - ljudi se drže nametnutog reda. Ona ima svoj red i stolicu. On je prvo sedeo u redu iza, više s desna. Zatim su počeli da pričaju, tako sa daljine. Ona bi se poluokrenula, on je gledao napred. Pričali su o nečemu što nisam razumela. Jezik je jedan od istočnih, sa potkontinenta. Zatim se on premestio bliže, i dalje u redu iza. Sada je njen poluokret dobio još četvrtinu okreta. Videlo se da joj to odgovara. Kad se razgovor završi, ona može da se vrati svom pravcu gledanja napred. Može da se okrene i pre nego što se razgovor završi. Iako je on bio taj koji se premeštao stolicu po stolicu bliže, oboje su imali držanje dostojanstva. Oboje su u braku. Istih godina, slično atraktivni, možda im i supružnici liče. U godinama su kad su njihovi vršnjaci u njihovoj kulturi svi u brakovima, uglavnom unapred uređenim. Možda nema izuzetaka. Oni su svi ponosni na tu tradiciju, kao i na druge. Pravo je čudo psihologija imigranata, koji su pobegli iz svojih zemalja da bi o njima pričali sve najbolje. Danas nema više prisilnih brakova, možda ih nikada nije bilo. Kome verovati, zašto upšte pitati, oni svi deluju srećno. Da bi se čuli sa te distance od nekoliko metara, pričaju glasno. I pričaju dugo, bar deset minuta od mojih petnaest za pauzu, nekad i celih 15. Oni uvek ostanu duže.
Zatim sam ih videla da sede u istom redu. Ona uvek na istom mestu, on kraj nje. Razdvaja ih jedna stolica. Ona nije tu zbog posmatrača, ili ne najpre. Stolica je među njima iz respekta. Prema njihovim brakovima, prema tradiciji. Važno im je da ne sede skupa. To govori o njima, i za njih. I ne znaju koliko.