Lijevo, lijevlje, najlijevije ...

Ja sam  jedan od onih tipiziranih, knjiških likova, koji su u osamnaestoj godini života bili komunisti. Mladalački zanesen idejom planetarne (socijalne) pravde, umislio sam, u svojoj usijanoj glavi, da je TO najbolje, opšte i definitivno  rješenje čovječanskih patnji. Malo je reći da sam u to vrijeme bio poprilično nezrela osoba. Bio sam komplitli aut of realiti. Time ne želim reći kako sam sad  u vinklu. Daleko od toga. Neravnoteža je i dalje  ta koja me pokreće.

U 4. razredu gimnazije, iz našeg odjeljenja za prijem u SKJ prijavila su se tri učenika. Jedan je u tome vidio  mogućnost da u životu izboksuje kakve-takve privilegije, drugi da sebi obezbjedi što bezbolnije odsluženje vojnog roka, samo sam se ja odazvao IDEJI.

I kako to već biva, kod prevelikih doza zanesenjaštva,  otrežnjenje je nastupilo neočekivano traumatično. Već na prvom sastanku školskog partijskog odbora. Prizemnost retorike, problemi sa kojima smo se suočavali, ponuđena rješenja, bili su miljama daleko od mojih naivnih filozofskih zamišljotina.

Drugi krug trježnjenja  nastupio je tokom odsluženja vojnog roka. A podjednako brutalno konkretno. Shvatio sam da naši zadaci nemaju nikakve veze sa našim životima. Da ono što nam se sugeriše jeste ples sa vjetrenječama ...

Ako je bilo ičeg dobrog u služenju u nekadašnjoj JNA (pored obuke u šivenju, peglanju i pranju veša)  to je upoznavanje sa istinskom dimenzijom svakidašnjeg života. Onom koja vas nemilosrdo aterira sa vaših oblačastih projekcija direktno na go beton. Neglupom - dosta.

Nakon odsluženja vojnog roka nije mi padalo na pamet da produžim svoju partijsku pripadnost. Sa 19. godina moj komunistički staž  bio je okončan, a ja bar malčice opasuljeniji.

No, tek tada  za mene započinje prava identitetska kriza, intelektualna odisejenja, traženja, gubljenja, lutanja, brljanja ... od nihilizma, tako karakterističnog  za nadobudne dvadesetogodišnjake, preko mlakog ateizma, neubjedljivog panteizma,  deizma, skepticizma ... u jednom periodu svog života,  kojeg se jako slabo sjećam, kao da sam boravio u  zombi komuni.  Zagubljen u opskurnim  katakombama andergraunda. Tu sam skužio relativnost svega i apsolutnost ničega.

No, prođe ljeto trideseto, godina mi žao nije... žao mi konja ... i ja se obreh  u klackavom, nesigurnom i dinamički nestabilnom, ali zato autouravnotežujućem agnosticizmu. (Sa)znanje o nemogućnosti  konačnog saznanja, o njegovoj neuhvatljivoj  nam suštini, oslobađajuće je blagotvorno iskustvo.

Ujedno, ono ne znači i totalnu filozofsku paralizu ili intelektualno samoubistvo.  Ono nas samo debalastira od patološke nužnosti da se po svaku cijenu bude u pravu.

U tom nekom relaksiranom duhovnom međustanju, zatekao sam sebe kako mišlju ponovo zanosim u lijevo. Ali ne više sa  pozicija dijalektičkog materijalzma (spram kojeg sam inače postao veoma kritičan) već djeleći ljevičarske poglede jednog Vilijema Morisa, Tolstoja, Rasela, Orvela, Kamija ... Bez ikakavog formalno-političkog koncepta, bez konkretnog programa, već iz najintuitivnijeg ubjeđenja da čovjek ne treba da bude potčinjen čovjeku.

Feminizam i vegetarijanstvo bili su logički nastavci (predhodnice) te iste priče.

Možda pravda i jeste samo imaginarni ljudski konstrukt, ali i mi smo samo ljudi.