Moto ovogodišnjeg Međunarodnog dana borbe protiv korupcije koji danas obeležavamo jeste "Raskini lanac korupcije", tj. daj lični primer.
Da bi bilo više onih koji su ličnim primerom pokazali da ne pristaju da se uhvate u ovo destruktivno kolo, veoma je važno to što je Srbija usvojila Zakon o zaštiti uzbunjivača. Stavovi o tome da li je ovo zakonsko rešenje dobro se naravno razlikuju, što je odlično, jer će ta diskusije, nadam se, dovesti do poboljšanja, ako se pokaže da su neophodna. Ipak, ja sam lično veoma ponosna što sam imala priliku da sa jednom grupom ljudi od integriteta pokrenem diskusiju i rad na ovom veoma važnom pitanju. Neka to bude moj doprinos raskidanju lanca korupcije.
Neko ko svih ovih godina istrajava kao pravi saborac jeste Transparentnost Srbija i zbog toga sam danas i zamolila Nemanju Nenadića, programskog direktora ove organizacije da, kao gost bloger, podeli sa nama svoja razmišljanja o ovoj temi.
Zvezdana Crnogorac
Političko odeljenje
Međunarodni dan borbe protiv korupcije
Danas je međunarodni dan borbe protiv korupcije. Neki ljudi će podsećanje na to iskoristiti da pomisle šta bi sami mogli da učine da je bude manje (na primer, da makar prvi put probaju na regularan način), drugi će se gorko podsetiti nekog podmićivanja koje nisu mogli da izbegnu ili neispunjenih političkih obećanja, trećima će se pominjanje korupcije sasvim uklopiti ovaj kišni dan.
Dan borbe protiv korupcije je u stvari jedanaesta godišnjica usvajanja Konvencije UN protiv korupcije, UNCAC (Srbija, SCG, je Konvenciju potpisala među prvima, tadašnja ambasadorka SRJ u Meksiku, Vesna Pešić, a ratifikovala u decembru 2005. godine) i prilika da se svaka zemlja podseti šta sve nije uradila od onog što je zapisano. Pošto je prošlo toliko godina, primerenije je pomenuti ono što još nedostaje, nego se hvaliti uspesima zbog toga što nešto jeste. A ima dosta i jednog i drugog. Dok nam sa zakonima kako - tako ide, pa su često i bolji i potpuniji nego u nekim starim demokratijama, stvari stoje lošije kad se sagledavaju standardi „delotvorne primene". Na primer, sistem zapošljavanja i napredovanja u mnogim delovima javnog sektoranije u potpunosti zasnovan na objektivnim kriterijumima, a tokom prethodne godine propuštena je šansa da napravi krupna promena u sistemu rada javnih preduzeća, primenom novog zakona. Javnost podataka o donošenju odlukai dalje je nedovoljna, a „zaštitalica koja prijavljuju činjenice u vezi sa korupcijom" (uzbunjivači) je tek nedavno uređena zakonom.
Konvencija poziva države članice da u svoj pravni sistem uvedu krivično delo nezakonito bogaćenje, odnosno "znatno uvećanje imovine javnog funkcionera/službenika koje on ne može razumno objasniti s obzirom na njegova zakonita primanja". Transparentnost - Srbija je godinama pozivala da se ovo krivično delo uvede u Krivični zakonik. Namera da se to učini je uvrštena u Strategiju za borbu protiv korupcije. Prema rokovima iz Akcionog plana, do juna 2014. Ministarstvo pravde je trebaloda pripremi dopunu Krivičnog zakona, a Skupština je teizmene trebalo da usvoji ovog meseca, što se očigledno neće dogoditi.
Jedan od paradoksa borbe protiv korupcije u Srbiji, iako ona već gotovo 15 godina figurira kao jedan od prioriteta svake Vlade i građana, jeste to što se često čini kao da je strancima više stalo da ona uspe nego nama. Organizacija Transparentnost - Srbija (deo međunarodne mreže Transparency International), iz koje dolazim, češće je uspevala da uveri zvaničnike međunarodnih organizacija u potrebu da se sprovedu neki zakonodavni ili praktični reformski koraci koje smo predlagali nego domaće zvaničnike i institucije kojima smo te predloge prvo dostavljali.
Među međunarodnim akterima koji su imali razumevanja za potrebu da se obezbedi nezavisno praćenje primene antikorupcijskih propisa, britanski Foreign Office se nalazi među najvažnijima. U proteklih osam godina smo zahvaljujući njihovoj pomoći dobili mogućnost da više radimo na važnim temama kao što su javne nabavke, finansiranjem političkih stranaka, pristup informacijama, skupštinsko razmatranje izveštaja nezavisnih državnih organa i da pomognemo da propisi budu bolji, da njihovo kršenje ne prođe neopaženo, da neka pitanja uopšte dođu na dnevni red. Na sličan način pomagali su i drugim organizacijama i institucijama, pa je tako pokrenuto sa mrtve tačke pitanje donošenja Zakona o uzbunjivačima o kojem se godinama pričalo i otvorene bitne rasprave o budžetu.
Da li je sve to vredelo truda, ako je Srbija i dalje zemlja koja se svrstava među visoko korumpirane? Mislim da jeste, a evo i zbog čega. Kada danas u Srbiji govorimo o korupciji i o tome kako ona nije dovoljno uspešna, mi govorimo o drugim standardima nego pre 15, 10 ili samo pet godina. Došli smo do toga kada pričamo o netransparentnom finansiranju izbornih kampanja u stvari pričamo o tome da nije sve prijavljeno ili da se ne zna odakle će neki kredit ili račun biti plaćen, a ranije smo u najboljem slučaju imali procene ukupnih troškova koje niko nije proveravao; kada govorimo o javnim nabavkama, mi danas govorimo o tome da nisu kažnjeni mnogi slučajevi kršenja procedura ili da planiranje nije bilo u skladu sa stvarnim potrebama, a ranije te procedure nisu bile ni propisane, niti je postojala dužnost da se planiranje ičim opravda; kada danas ukazujemo da se ne rešavaju mnogi problemi na koje u godišnjim izveštajima ukazuju nezavisni organi, to je bitno drugačije od situacije kada ti izveštaji nisu ni razmatrani ili kada organi nisu ni postojali.
Nemanja Nenadić