Posmatrao sam je krišom.
Već na prvi pogled bila je drugačija od ostalih. Visoka i vitka, hodala je polako, gotovo obredno, korakom lakim i mekim kao sneg. Nosila je svečanu crnu haljinu koja joj je isticala tanak struk i naga leđa. Kosa joj je bila skupljena u punđu, otkrivajući dugačak i lepo oblikovan vrat. Krupne tamne oči bile su joj širom otvorene; gotovo da nije treptala.
Nemam običaj da pratim posetioce, ali bilo je nešto parališuće privlačno u njenoj pojavi; nešto uzvišeno, snažno, izazovno kao strah. Od prvog trenutka bilo mi je jasno da nije došla da posmatra slike ili skulpture.
Ma koliko to izgledalo nepristojno, pošao sam za njom, ne odvajajući pogled od nje. Ostalim posetiocima to je svakako izgledalo u najmanju ruku čudno: čuvar muzeja prati u stopu mladu ženu. Ona laganim korakom napreduje; on zastajkuje, ide čas levo, čas desno, skrivajući se između iznenađenih ljudi. Išao sam za njom uporan kao vuk. Nije me, međutim, zanimala ona, već ono što je naumila.
Mnogo ljudi posećuje ovo zdanje, ali retko ko ostavi ustisak pravog zaljubljenika u umetnost. Većina je tu jer je muzej nadaleko poznat po izuzetno vrednim eksponatima. No posetioci najčešće samo protrče kraj njih, bacivši tek poneki pogled. Muzej, zoološki vrt, vožnja brodom po reci... ; za mnoge su to samo mesta koja svakako treba obići, ali uz što kraće zadržavanje. Često sam ih posmatrao kako prolaze pokraj nekog remek-dela, kuckajući poruke na telefonu. Ponekad bi prilazili da me pitaju za put do nekog čuvenog eksponata pa odlazili žurno tamo i fotografisali se sa njim u pozadini. Nisu se obazirali čak ni na to da je fotografisanje u muzeju strogo zabranjeno.
"Pravila postoje da bi se kršila", rekao mi je mladić koga sam jednom prilikom uhvatio kako sam sebe fotografiše sa nekom slikom u pozadini. Čak ni činjenica da je čuvar stajao pored njega nije ga odvratila da ostvari svoj naum.
Vekovni napor umetnika da udahnu život kamenu, bronzi ili platnu ostajao je potpuno zanemaren u prisustvu telefona poslednje generacije.
Konačno se zaustavila.
Brzo sam se sakrio iza teške satenske zavese koja je zaklanjala prozor. Nije se osvrnula. Na uzdignutom staklenom postolju stajao je predmet kome je hrlila.
Gledala ju je očarana.
Violina.
To nije bila bilo kakva violina iako se nalazila u zabačenom delu muzeja na koji je većina posetioca tek uzgred bacala pogled, ne skrećući sa glavnog hodnika. Posredi je bio nesumnjivo najvredniji muzički instrument u bogatoj muzejskoj zbirci, ali je retko ko znao za priču o violini. Ispod crvene trake koja je ograđivala mali podijum bila je tabla sa rečima čuvenog majstora:
"Ovu violinu moje ruke nisu napravile. Tu je neko drugi umešao prste; đavo ili bog, ne znam. Ja sam samo držao alat. Trebalo bi da je neko spali, jer ja ne mogu. Svirati se na njoj ne sme."
Nakon smrti majstora, violina je dospela u ruke njegovih naslednika, koji su je čuvali nekoliko pokolenja, a zatim poklonili muzeju.
Tako na violini, bar zvanično, niko nije svirao.
Pridigla je haljinu, prekoračila traku i pružila ruke ka violini.
Čitavo telo mi je uzdrhtalo. Moj posao čuvara bio je da je zaustavim. Hteo sam da pritrčim, da pružim ruku, da viknem, ali ništa od toga nisam uradio. Misli su mi se kovitlale.
Možda samo želi da je uzme, da je oseti u rukama. Neka je... vidi kako je ushićena. Alarm! Aktiviraće alarm!... Možda je i sama muzičar, pa samo želi da je... Ne, neće valjda... To bi bilo...
Violina se začas našla pod njenom bradom, a desnom rukom isukala je gudalo kao mač. U očima sam joj video odlučnost da svoj naum ostvari do kraja. Alarm se nekim čudom nije oglasio. Tu je, dakako, neko umešao prste.
Skamenio sam se.
Dok joj je obraz čvrsto držao violinu, levom rukom odvrtala je i zavrtala čivije, istovremeno prvevlačivši gudalom preko žica. Pokreti su joj bili prirodni, uvežbani, meki. Violina je u trenu postala deo njenog tela.
Štimovanje je bilo brzo završeno i desna ruka se podigla spremna da zaseče žice. Tada se desilo nešto što sam najmanje očekivao. Naglo se okrenula i pogledala me pravo u oči, Prožela me je jeza. Bio je to pogled dželata, pogled bez savesti, bez kolebanja. Gledala me je tren ili nešto duže, ne znam ni sam, tek ostao sam kao ukočen.
Tada se široko osmehnula i ne spuštajući pogled odsvirala prvi ton. Prostorijom se razlegao zvuk kao pucanj. Trgao sam se. Zažmurila je i muzika je počela. Svirala je zaneseno, strasveno, čas divlje, čas mazno. Violina je šaptala, vikala, smejala se, jecala, pričala i pevala. U jednom trenutku bi podrhtavala kao da se kikoće, a već u sledećem bi se uvijala u dugačkim i dalekim tonovima. Muzika je ispunila čitavu prostoriju, odjekivala između zidova, pojačavala se i stišavala. Zarobljeni duh bio je konačno slobodan.
U jednom trenutku, devojka je spustila gudalo, osmotrila me opet onim dubokim pogledom,osmehnula se još jednom, vešto vratila violinu na mesto. Ali muzika nije prestala. Nastavljala se sa istim žarom u istom zanosnom ritmu, smenjujući andante i grave, alegro i lento, adađo i presto...
Prošla je kraj mene kao leptir dok je odlazila. Više nisam ni obraćao pažnju na nju. Jedino je muzika živela u meni. Video sam talase obojene molskim lestvicama i durske pejzaže ispresecane kadencama kao cvrkutom. Širila se rapsodija kao osmeh, ljuljala se pod teškim udarima fuge, tek zamirisala na menuet, a onda opet poskakivala u ritmu ronda. Prosipala je svoje čini kao jesen boje i tada sam shvatio da prokletstvo nije u violini. Nije drvo krivo za muziku. Uklet je ili blagosloven onaj ko sluša.
Prenulo me je kuckanje po ramenu. Okrenuo sam se i video grupicu turista kako šapatom nešto raspravljaju. Jedan od njih mi se obratio.
"Izvinite, kako se dolazi do krila sa muzičkim instrumentima?"
Pogledao sam okolo. Sve je izgledalo uobičajeno. Ljudi su i dalje bili tu zagledani u vodiče. Muzej je živeo svojim životom. Muzika je i dalje bila tu, samo nekako tiša, udaljenija.
"Do muzičkih instrumenata? Lako. Pokazaću vam. Sigurno želite da vidite violinu na kojoj još niko nije svirao."