Život

Omega Geneva

FINAL ROUND ART RSS / 10.12.2014. u 07:32

Pravio sam se da razmišljam o nečem važnom dok sam buljio kroz prozor uz okrnjenu keramiku, lagano isisavajući kofein. Na taj način,već nekoliko godina, obezbeđujem potreban mir nakon buđenja. Češao sam lice obraslo čekinjastom dlakom i uglom usana pridržavao cigaretu. Koliko sam mogao da vidim,jesen je uveliko onanisala po mrtvoj prirodi sa one strane zamuljanog stakla. Dani su bili preslikani, ugušeni maglom i precizno izdizajnirani. Ogromne, debele mačke oglašavale su se kad god bih otvorio prozor da istresem pikavce,verovatno iščekujući mastan komad mesa. Posmatrao bi ih, ponekad im uputivši tihu psovku, iznerviran njihovom doslednošću i repeticijom.


Kafu pijem hladnu, sa jednom ravnom kašičicom šećera, dugim odmerenim gutljajem. Iako nemaran i ne previše organizaciono sposoban imam tačno uređen šablon koji sam spreman da branim do smrti. U pakli mora biti 5 cigareta(minimum 3), kafa hladna tik do polupune pepeljare (ili polu prazne)( u zavisnosti za koju se stranu stola odlučim) jer me od čistih stvari,preciznog rasporeda i pedanterije hvata neobjašnjiv strah. Razmišljam da odem do psihijatra zbog redovnih napada panike ali ne želim da trošim novac koji nemam. I novine. Novine su obavezne. Ne umem da objasnim tu povezanost, uslovljavanje na stubce čije kolumniste nisam upamtio niti po stilu niti po imenu, političku ili privrednu sferu koju bih po iščitavanju momentalno poništio, niti taj sport i gomilu novca od transfera koju dobijaju polupismene osobe, čiji životi i igra uopšte mogu jedino da doprinesu upali miokarda. Možda kao objašnjenje može da posluži sam izgled dnevne štampe. Format i olovo koje ostaje na prstima.


Dosuo sam ostatke iz džezve i nastavio da pružam pogled ka zgradama, uporno se trudeći da pocepam maglu kao što nokat cepa čarape od likre, spontano i konačno, i u daljini opazim smisao ili makar sredovečnu domaćicu dok prostire veš.

Ne znam o čemu pišem.
Jedino što sa sigurnošću tvrdim je da je sve do sada napisano odrađeno nedelju dana ranije od trenutka zurenja kroz prozor. Niti su ovo moje reči niti sam siguran šta one znače. Uglavnom ih pronalazim na ulici, kroz kretnju od jedne do druge prodavnice. Tuđe fraze ili čitave rečenice. Kad ne pijem kafu, žvaćem ih. Nemaju ukus. Ne mogu da utole glad ali ih žvaćem. Zato i ne znam o čemu pišem. Polusvarene polufraze.

Istresam pepeo i sklanjam pogled. Ne obraćam pažnju na očev ulazak. Čujem tri koraka, koliko je potrebno od vrata do stola i perifernim vidom uočavam pokret rukom. U maloj, mesnatoj šaci su dva kožna kaiša i pozlaćen sat, kao nemi svedok umeća radnika fabrike, tamo dole u Švajcarskoj, tamo negde s kraja šezdesetih.

- Izvoli. (pauza) Dobio sam ga za punoletstvo od mog matorog. To ti je poklon za diplomski.
Isključio sam ton i razmišljao da li da pružim ruku. Znao sam da će stajati sa sve ispruženom šakom dok god ne ispriča i najmanju pojedinost. Znaće da ga ne slušam i da ne nosim sat, kao ni jedan predmet koji se stavlja na telo. I stajao je.

Nikada nije umeo da ode. 

Nije znao da pruži ruku kao čovek, uvek se rukovao kao da uvaljuje mrtvu ribu u tuđu ruku, nije umeo da logički iznese mišljenje pa čak ni da zauzme stav o nečemu. Nije poznavao rođenu decu niti ih je pratio tokom odrastanja. Jednostavno, nije znao da mi satovi ništa ne znače. Bilo mi je poprilično glupo da ga prekidam u objašnjavanju. Posmatrao sam kako mu se suše usne i kako teško guta zanesen istorijom mehanizma koji je svakim narednim otkucajem cepao njegov dug, sterilan govor, smišljen unapred i ponovljen makar tri-četiri puta.

Oteo sam mu sat iz ruku,pogledao ga nakratko,saznavši koji je datum i ispustio suvonjavo hvala. Po brzini izlaska (ovog puta svega 2 koraka) bilo mi je jasno da je skinuo sa kurca još jednu peripetiju i da će ostatak dana provesti u svojoj sobi uz tv pojačan na maksimum. Kaiševi su bili zamenjeni i sa unutrašnje strane, velikim slovima pisalo je made in swiss. Trud da se poklopi zemlja proizvođača me je nasmejala. Temeljan,simpatičan pristup sajdžije. Na izgrebanoj poleđini stajalo je ime mog dede i zahvalnica za 25 godina službe.

Čemu davanje otpremnica kao što je to danas slučaj? Socijalizam je znao kako se rešavaju stvari sa radničkom klasom. Dok si u redu koji umire čekajući penziju, sve što treba je pogledati u svoj pozlaćeni sat i konstatovati kako si bio nezamenljiv šraf privrednog mehanizma, ućutati se pred slikama vikendice u izgradnji i sačekati da šalterska službenica,besna od posla, podigne svoje mrtve oči ka tebi. Uzećeš crkavicu, dati unucima simboličnu sumu i otići nazad babi ili praznoj kući.

25 godina službe. ¼ veka. Pola svog života ako si spreman da umreš i ne osetiš artritis, kamen u bubregu ili rak.

Ne vidim sekundaru. Mala i velika kazaljka su takođe obojene u zlatno baš kao i sama podloga sata. Umesto brojeva - crtice i uokvireno prozorče koje pokazuje datum.

Omega Geneva.
Položio sam ga na policu i ukucao naziv na guglu dodavši reč - cena.
Omega Geneva c. 1972
Polovan. Kutija - ne
Početna aukcijska cena 672 funte. London, Maj 2008
Ako odbijem kaiš, to što je proizveden u verovatno pola miliona primeraka i namenjen radničkoj klasi utopističke Jugoslavije, možda mogu da očekujem 300 funti.
Odbiću troškove pošiljke i procene. 200 funti

Verovatno će me do kraja života mrzeti da to uradim tako da ga možda odnesem lokalnom sajdžiji.

Omega Ženeva c 1972
Polovan. Kutija - ne
Umetnut kaiš. Gravura
Dao bih ti 5.000 dinara najviše

Uzeo sam dug gutljaj kafe i progutao soc. Siguran sam da bih ga dao za pet crvenih.
Nisam ljubitelj satova. Volim kafu i da čitam novine.
Ne razumem se u vreme. Ono mi ne znači ništa dok god je kafa hladna i ujutru me čeka na stolu.

 

Truli,

I.Pelin 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana