Društvo| Gradjanske inicijative| Kultura| Ljudska prava| Život

Zašto kažeš „Zrenjanin“, a misliš na Gutu?!

Nebojša Milenković RSS / 11.12.2014. u 21:30

17831.jpg

Povodom deset godina pokreta Novi optimizam u Zrenjaninu 

Da li su mogući gradovi bez građana — i šta bi preostalo od identiteta gradova kad bi iz njih bio izuzet onaj nezaobilazni začin koji čine upravo ljudi koji celokupnim svojim (javnim) delovanjem doprinose mapiranju i markiranju upravo tih, identitetskih mesta.

Zato kada kažem Zrenjanin — ja prvo pomislim: Guta.

Pokriće za tako nešto svakako je u dvoipodecenijskom postojanju pozorišnog kluba Zeleno Zvono (osnovano 1991), odnosno desetogodišnjem radu pokreta Novi optimizam (2004) čiji je Branislav Grubački Guta osnivač i lider. Još tokom devedesetih Zeleno zvono postalo je diskusioni klub ali jedan od najprepoznatljivijih centara građanskih, antiratnih aktivnosti. 

Počev od 7.aprila 1999, kada je, u jeku bombardovanja SRJ od strane NATO pakta, Zeleno zvono izrešetano - ono ima i nezaobilazan simbolički značaj za artikulaciju ideje građanstva u Srbiji. Vlasnik kluba, imenovani Guta, od strane režima nakon napada na Zvono je čak bio i uhapšen kao izdajnik. Izdajom za koju je tada optužen, Guta se, kako bi rekao Filip David, kontinuirano bavi sve do danas — delujući kao izdajnik svega onog lažnog i inertnog na čemu je zasnovan duh svake (srpske) palanke, pa tako i Zrenjanina.

Guta je hiperaktivan. (Ne)predvidiv. Entuzijastičan... A Zeleno zvono zahvaljujući njegovoj energiji ne jednom našlo se u središtu kulturne i medijske pažnje ne samo Zrenjanina, Vojvodine i Srbije već je, sasvim izvesno, zadobilo i širu regionalnu prepoznatljivost. Na nedavnoj proslavi desetogodišnjice Novog optimizma kao njegove ključne ciljeveGuta je označio  iskrenu brigu za druge i solidarnost : Posle 10 godina ,,Novi optimizam'' preispituje sopstvenu poziciju, ali i drušvo u kome se nalazi. Potreban nam je novi početak. Nova solidarnost — solidarnost koja je mnogo više od kratkoročne, iako dragocene pomoći, koja podrazumeva iskrenu brigu i  saosećanje, otvorenost i pažljivo slušanje drugog, kao i jačanje veza među ljudima i organizacijama koje nastavljaju jače i solidarnije da se bore za ljubav, slobodu i za ljudska prava.

Na međunarodni dan ljudskih prava, pokret Novi optimizam dodeljuje i nagradu Dobar primer Novog optimizma koja je, kao njenom petom dobitniku ove godine (posthumno) dodeljena Mirku Đorđeviću (1938 – 2014).

  Obrazloženje nagrade

Zlatko Paković:

Mirko Đorđević, laureat novog optimizma

Mirko Đorđević zaslužio je najbolje nagrade ove zemlje, ali ih nije dobio. I tu ima pravde. Te nagrade, posle onih kojima su dodeljene, nisu zaslužile Mirka Đorđevića. Onim nagradama i priznanjima koja su mu, iako posno, ipak, odata, Mirko Đorđević je podario nesumnjivo dostojanstvo.

Među nama donedavno živeo je, radio i umirao čovek nepokolebljive vrline. I ja sam danas radostan da sam taj koji će reći reč-dve o toj ličnosti, čiju sam sudbinu voleo, jer je u naše pomračene živote unosila svetlost i jasnoću.

Ovu nagradu koja mu se posthumno dodeljuje, Mirko Đorđević nije mogao da dobije pre svoje smrti, jer je bio njen doživotni senator, a utemeljivačima i negovateljima Novog optimizmna – „starik“, mudrac koji dolazi iz budućnosti.

Okupili smo se da u sebi i među sobom oživimo sećanje na Mirka Đorđevića i pokušamo da ga pretvorimo u vino i hleb svojih života. To je smisao optimizma.

Pokret „Novi optimizam“, čiji je spiritus movens Branislav Grubački, urbi već omogućuje svet kakav bi orbi trebalo da bude, pokušavajući da, a to su reči Đordana Bruna, mislioca optimizma, “otvori oči onima što su robovi u slobodi, kažnjeni u zadovoljstvima, siromašni u bogatstvu i mrtvi u životu, jer su im u telu okovi koji ih stežu, u duhu pakao koji ih stišće, u duši zabluda koja ih čini bolesnima, u umu obamrlost koja ih ubija”.

Samo veliki mali čovek odista je velik i veličanstven. Jer je mera veličine ili veličanstvenosti, koju zovemo još i dostojanstvo i božanstvenost, isključivo istina. U velikaša, nje nema. Velikaštvo je, naime, izgrađeno na opseni u zaključivanju i prevari u društvu. Ovde i sada, boljeg i prečeg dokaza za to da je samo veliki mali čovek uistinu velik, nema od Mirka Đorđevića.

Njegova ličnost i njegovo delo, u relaciji su identiteta. Ova logička relacija (iako u početku bejaše logos), najređe je vrste među ljudima. Frapantna je, kroz istoriju, do dana današnjeg, neusaglašenost između ličnosti i postignuća. Za to nam primere daju na buljuke i najumniji filozofi koji su svet zadužili dubokim uvidima.

Mirko Đorđević bio je mudrac, a taj, ne slučajno kod nas iščezavajući naziv, obeležava onog kod kojeg nema provalije između reči i dela, između mišljenja i pevanja, između imati i biti. Mirko Đorđević imao je samo ono što je sam on. Rečeno supstancijalno filozofski: imao je samo ono što jeste. Tako je i kod Bude i kod Sokrata i kod Isusa. A Isus je prvi učitelj i najbliži saborac Mirka Đorđevića. 

Ničim drugim osim svojim rečima i delima, Đorđević nije izazivao pažnju u društvu. Dakle, pažnju je izazivao samo mišljenjem i delanjem, a ne posedom, zvanjem, statusom, funkcijom ili izgledom. Prvi među poslednjima, poslednji među prvima. Ta neugodna i neugledna vrlina, uobičajeno se naziva skromnost. Međutim, pravo ime za nju jeste podvig – podvig odricanja od onog suvišnog, koje se uvek uzima na uštrb drugog. Smisao tog podviga, istorija hrišćanstva zaveštala je u pripovesti o đavolskim kušanjima Isusa iz Nazareta.

Mirko Đorđević ne samo što je, uprkos skromnosti, uspeo da utiče na javnost, nego je, više od toga, uspeo ono što je najređe i najvrsnije – da deluje bez harizmatičnosti. Harizmatičnost je, rečeno u duhu hrišćanske demonologije, najtvrđe uporište sotone, koje varalici omogućuje da na mase deluje privlačno i ubedljivo čak i iz skromnosti. Imati harizmu, to znači dopadljivo, štaviše, halucinantno, uticati na ljude gestovima, intonacijom i izgledom, a ne istinitošću misli, opravdanošću dela i iskrenošću želje.

Kad govorimo o potpunom odsustvu harizme, opet se moramo vratiti  Isusovom primeru. On ni najmanje nije bio harizmatičan. Stoga je ime tog čoveka iz Nazareta personifikacija za istinu. A to nije pitanje teizma ili atezima, nego ljubavi, vere i nade. U tome su se Mirkova i moja malenkost usaglašavale, iako je, pri tom, on sebe mogao smatrati vernikom, a ja sebe ateistom.

Kad govorimo o odsustvu harizme kod Isusa – a crkve su od njega napravile harizmatičnu ličnost par excellence (i to je bit klerikalizma, protiv kojeg je Mirko puno govorio i činio) – trebalo bi u vidu da imamo ono što je zaboravljeno: groteskni prizor Isusovog kretanja ka Golgoti, dok je, šiban i popljuvan, sa svih strana praćen grohotnim smehom. Zaboravljamo, naime, da je Put plača bio put podsmevanja – komedija koju su za puk inscenirale harizmatične verske i političke vođe. (Skrivena istina ove komedije kao tragedije, jeste Pijeta.) 

Odbojnost prema harizmi, tom ničim zasluženom daru koji čoveku služi za zavaravanje i sebe i drugih, prema toj odabranosti koja, padajući s neba, isključuje druge na zemlji, kod Mirka Đorđevića ispunjava, u duhu gnoze Isusa iz Nazareta, i njegov odnos prema Vaskrsenju.

Vaskrsenje Isusa Hrista metafora je mogućeg saveza među ljudima, mogućeg društva jednakosti, bratstva i slobode. Jer, Vaskrsenje se često ukazuje kao još jedan vid pohlepe – pohlepe za komadom Carstva nebeskog ili Carstva večnosti za sebe. To je sujeta nad sujetama, perverzija nad perverzijama.

Na Veliki petak, na koji je umro i Mirko Đorđević, Bog je čovečanstvu podario najveći dar. Umirući u mukama na krstu, ukazao je čoveku najviše moguće poverenje i najvišu moguću odgovornost – da živi bez Boga ne samo kao da Bog jeste nego i da ga u svom životu s drugima uskrsava iz mrtvih.

Prepušteni samima sebi, mi smo, dakle, odgovorni za Boga. Jer Bog je dete. On pati u svakoj pojedinačnoj patnji nevinog, kao zajedničko biće ove patnje, i raduje se u svakoj radosti. Nije, dakle,  bitno da li se čovek izjašnjava kao teista ili ateista, kao hrišćanin, Jevrejin, musliman ili budista, bitno je da svoj život gradi na ljubavi, nadi i veri u sebe i druge, s kojima stvara ono zajedništvo u kojem uskrasava ono što možemo a ne moramo nazivati bogom ili Svetim duhom, ili nekom drugom rečju, pisanom malim ili velikim slovom.  

Nasuprot niskosti velikaštva stoji uzvišenost malenkosti. Dokaz tome bio je i ostao najveći mali čovek među nama, naš drug Mirko Đorđević. Donedavno s nama, sada – u nama. A to je najviši dar smrti, ta mogućnost vaskrsavanja u drugome. Tamo gde ste vi, biću i ja, ali samo tamo gde doista jeste, veliki mali ljudi. To nije puka sabornost, nego delatno naše savezništvo. 

mirko-djordjevic-500x354.jpg?0e9fb2 

Atačmenti



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 05:42 12.12.2014

Guta je izuzetak

Zelim mu dobro zdravlje i srecnu 2014.
Edit: za 2015. nemam ovlašćenja.
abraham_linkoln abraham_linkoln 09:37 12.12.2014

Re: Guta je izuzetak

Jedan je Guta
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 12:58 12.12.2014

Re: Guta je izuzetak

Jedan je Guta


Dodao bih: na sreću (po Zrenjanin)
i nažalost (po ostatak)
mariopan mariopan 15:54 12.12.2014

.

Честитам

Зелено звоно је кутак за младе и лепо је што постоји такво место у граду. Међутим, примећујем да Зрењанину недостаје место за нас мало старије, родитеље тих млдих, где би ми могли да одемо на пиће и лепо културно вече, (где се чита поезија и слуша добра музика.). Нешто за размрдавање можданих и свих других мишића.
cgubg cgubg 21:00 14.12.2014

nagrada za Gutu

Je li ikad iko Gutu nagradio za ovoliko odzavanje optimizma.
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 10:39 17.12.2014

Re: nagrada za Gutu

Je li ikad iko Gutu nagradio za ovoliko odzavanje optimizma.


Slažem se sa pitanjem

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana