"Brisel će nas suočiti sa priznavanjem Kosova i na to moramo da budemo spremni", rekao je predsednik Nikolić. Premijer mu je replicirao, rekavši da to nigde nije pročitao i da takva solucija nije na dnevnom redu. Nekome ko pokušava da se snađe u lavirintu političkih događanja i njihovih struja i uticaja moralo je na um da padne pitanje: "Zašto je predsednik iznebuha krenuo da insistira na nekakvom briselskom 'zahtevu' i zašto baš sada?"
Pominjanje Kosova u negativnom kontekstu, za Srbiju, sudbinski, mitološki i transcendentno vezanu za ideju svoje istorijske kolevke, iskusan političar to dobro zna, ne može biti nešto što se kaže onako usput i bez svrhe. Ukoliko premijer i predsednik imaju,ako ne suprotne stavove, ono recimo, sasvim drugačije procene, da li to znači da samo jedan od njih dvojice govori istinu? Može biti, ali ne mora da znači.
S jedne strane, Vučić je tačno opisao zvaničan stav Evropske unije. Verujem i da predsednik opisuje svojim rečima nešto što je stiglo do njegovih ušiju. Naime, poznato je da, osim Severne Koreje i još par sličnih zemalja, demokratske države nemaju jedno mišljenje, odnosno jedan pogled na svet, a to je tek izrazita pojava u organizacijama s komplikovanom strukturom kakva je EU.
U Uniji danas ima zemalja koje su čvrsto zalegle za kosovsku nezavisnost, ima onih koje su oko toga indiferentne, ali prate većinu, a ima i onih koje se tome izričito protive, ne zato što vole nas više od Albanaca, već zato što imaju separatističke tendencije u okvirima svojih granica, pa bi priznavanjem Kosova pucali u sopstvenu nogu. U prvoj grupi ima stranaka, organizacija i pokreta koje prema istom pitanju neguju drugačije stavove, tj. ne misle svi unisono. Čak i ukoliko nema stranke koja je izričit protivnik nezavisnosti KiM, ima onih koji imaju veći stepen razumevanja za situaciju na terenu i interes i druge, srpske strane.
Kad je reč o zvaničnom stavu, moramo biti svesni: postoji zvanično mišljenje pojedinih zemalja članica EU, postoji zvanični stav EU kao kolektiva i postoji lično mišljenje pojedinih evrobirokrata.
U toj kompleksnoj spoljnopolitičkoj mreži isprepletanoj različitim (i promenljivim) snagama političkih uticaja, bogatoj valerima interesa, strateških orijentacija i ciljeva, jasno je samo jedno - Srbija mora mirno, staloženo i mudro da gradi put ka EU jer time štiti sopstveni interes... a nikako da trči pred rudu i glasno predviđa događaje i namećući sama sebi obaveze koje nijedan zvaničnik nije izrekao. Zašto? Zato što ako zvanična Srbija sama u svojoj javnosti otvara pitanje priznavanja nezavisnosti, to samo može biti signal strancima da smo mi spremni za taj uslov i poziv da nam ga upute.
Ne znam šta je motiv predsednikovog istrčavanja. Da li on time štiti sebe od neke eventualne "ne daj bože" situacije u budućnosti da bi mogao da kaže: "Eto, ja sam govorio na vreme, ali nije imao ko da me sluša"? Da li ubacuje klipove u točkove Vučićeve proevropske politike? U kontekstu teze o "korišćenju" tajkuna kao boljoj opciji od "hapšenja", Nikolić se na veoma ozbiljan način distancira od strateških tačaka Vučićevog političkog načertanija. Napokon, da li Nikolić ovim veštim spinom pažnju javnosti sa problema ruskog odustajanja od "Južnog toka" skreće na temu "EU koja nam ponovo otima Kosovo"?
Šta god da je u pitanju, ovo je bitno: predsednik Srbije u opisu svog posla nema objašnjavanje stavova Evropske unije. Stavove EU, o Kosovu ili bilo čemu drugom, objašnjavaju zvaničnici EU. Srpski predsednik objašnjava i brani stavove Srbije. Pritom, nije na odmet da uzme u obzir razjašnjenje austrijskog ministra Kurca o potrebi normalizovanja odnosa Beograda i Prištine jer u toj normalizaciji leži ključ stabilnosti Balkana i budućnost normalne, pristojne i evropske Srbije.
Naravno, samo ako želimo da bude normalna i da bude pristojna.
Objavljeno u Našim Novinama, 13.12.2014. Pod uredničkim naslovom "Tomin klin i Vučićeva ploča"