Kad je onomad Stipe Mesić, čovek sklon hvalisanju i povjesnoj samobitnosti, izjavio kako je njegov posao završen/Jugoslavije više nema, srpski narod je upao u još jednu zamku Slobodana Miloševića.
Koju godinu ranije, sam Slobodan Milošević je upao u zamku patrijotskog narativa koji je, ko i mnogi slični narativi, skrojila intelektualna elita na mešavini činjenica i mitova ,a javnost oberučke prihvatila.
Dok su Vašington i zapadna Evropa bili zaokupljeni, neki kazu i zatečeni,posledicama pada Sovjetskog Saveza, odnosno Berlinskog zida, Jugoslaviju , zemlju koju je na okupu više održavala podeljena Evropa nego bratstvo i jedinstvo njenih naroda, je čekao neminovan kraj.
Bez svojevrsnog spoljašnjeg selotejpa, sudbina Jugoslavije bila je u rukama jugoslovenskih političara,a to, kako će se posle ispostaviti, uopšte nije bila dobra vest.
Jugoslavija nije opstala jer je nisu želeli Kučan i Tudjman. Rat se nije mogao izbeći jer je Milošević, siguran da ima najveći štap/ deo JNA/ u ruci, rat smatrao, ne samo legitimnim sredstvom politike, vec za njega najjačim adutom u predstojećoj partiji balkanskog pokera.
što je za Jugoslaviju značila blokovski podeljena Evropa , to je za koherentnu politiku zapada bio sovjetski Savez. Bez zajedničkog neprijatelja na istoku, zapad je imao sve više problema sa usaglašavanjem politike, a jugoslovenska kriza bila je prvi lakmus test koherentnosti postsovjetskog zapada.
Dok je Amerika zaokupljena Irakom imala pasivnu ulogu na Balkanu podržavajući teritorijalni integritet Jugoslavije, Evropa, po prvi put predvodjena proaktivnom Nemačkom, povela je od Vašingtona nezavisnu spoljnu politiku lobirajuci za nezavisnost Hrvatske i Slovenije.
Iako su usled nestanka zajedničkog neprijatelja na istoku,pukotine na zapadu bile sve vidljivije, bez obzira što je jugoslovenska kriza u jednom trenutku postala svojevrsna geopolitička arena gde je Amerika disciplinovala Evropu , I Amerika i Evropa bili su jedinstveni u nerazumevanju srpskog narativa raspada SFRJ.
Ne samo da je sam Milošević bio prilicno nesvestan vremena oko sebe, nego je sam narativ srpskog patrijotizma koji je sadašnjost posmatrao zamrznut ili zaključan u prošlosti, zapadu bio totalno nerazumljiv.
Vojni sukob sa Slovencima, kasnije Hrvatima i Muslimanima srpski narativ predstavljao je kao nastavak sukoba sa austrougarskim konjušarima, ustašama i sa balijama, odnosno Turcima. Nemačko lobiranje za priznavanje Slovenije i Hrvatske nije se posmatralo kao reakcija na spremnost Miloševića da ratom kroji granice, već je dodatno podgrevao srpski narativ o starom savezništvu Nacista sa njihovim starim slugama na Balkanu.
To što su se u protivničkom taboru politike Miloševića našli ne samo Nemci kao dokazani neprijatelji , već I Francuzi, stari srpski saveznici iz dva predhodna rata, ali i Britanci i Amerikanci, nije nimalo pokolebalo srpski narativ, naprotiv. Narativ se vracao još dublje u prošlost dokazujući kako Nepravedan svet, tacnije njegov zapadni deo, nikad nije voleo pravoslavne Srbe.
Dok je srpski narativ sadašnjost (dogadjaje iz ratne 1991) umnogome posmatrao kroz prizmu prošlosti (ratne1941), zapad je bio pod utiskom dogadaja iz realnog vremena.
Bilo je jasno da Jugoslavija nije mogla opstati jer su protiv njenog opstanka bili Zagreb i Ljubljana,a mirni razlaz po avnojevskim granicama nije dopuštao Beeograd. Ne ulazeći u genezu sukoba, ne razmišljajući iz ugla prošlosti, zapad je posmatrao dogadjaje iz sadašnjosti koji su označili Beograd, odnosno Miloševića kao glavnog faktora nestabilnosti.
Mi nismo izgubili propagandni rat, kako vole da govore oni koji lošom propagandom objašnjavaju srpske poraze. Mi smo dopustili patrijotskom narativu da nas izbaci iz tracnica sadašnjosti. Na krivom mestu, u krivo vreme, na totalno krivi način smo ispravljali krive Drine.
Ni Milošević nije sišao sa vlasti pošto je nestao ili oslabio patrijotski narativ. Naprotiv, sam patrijotski narativ je upravo najviše ddoprineo da Miloševic izgubi vlast.
Onog trenutka kad je srpski narativ počeo samog Miloševića označavati kao izdajnika ,a neretko kao čoveka zapada, započeo je njegov politički kraj. Možda je početak Miloševicevog kraja ponajbolje opisan u sceni filma "Rane" gde se Stojan (Miki Manojlović), nekad vatreni podržavalac Miloševića, u leto 1995 sa terase svog stana iz sveg glasa dere :izdaja narode !! Izdali ste svetu srpsku zemlju Krajinu.
Patrijotski narativ preživeo je odlazak svog dotadašnjeg promotera i korisnika, Slobodana Miloševića. Veoma brzo Srpski Radikali postaće njegovi novi oponomućeni vlasnici. Zoran Djindjic nažalost neće da preživi Srbiju sa preživelim patrijotskim narativom,a takva Srbija Tomislavu Nikoliću neće zameriti poruku smrti tadašnjem premijeru.