(Do sada sam uvek objavljivala samo (pre)dugačke blogove dok sam na moj FB profil kačila kratke priče ili crtice o epizodama koje su mi se upravo desile a ja ih zabeležila čim sam se dokopala interneta. Izgleda da je to lakše i zanimljivije za čitanje (trebalo mi je tri godine da to shvatim) pa hajde da probam s tom praksom i ovde. Znači, između regularnih blogova, kad god stignem, postavljaću ove kratke zapise.)
Sinoć se skućim u šumi kaučuka. Pošto je tokom dana u dva navrata pljuštalo i dosta zahladnilo, postavim i dodatnu ceradu kao zaštitu od monsuna.
Zaspim mirno, budući da su na trista metara od mene kuće i benzinska pumpa koja radi celu noć.
Negde posle ponoći probudim se sama od sebe. Po staroj kamperskoj navici, osmotrim okolinu provirujući iz šatora i neko vreme pažljivo osluškujem. Sve deluje mirno pa se vratim da spavam.
Ali ne prođe ni deset minuta a začujem zvuk motora koji ne dopire sa puta. Napregnem uši i uverim se da zvuk dolazi iz šume. I da mi se približava.
Vrlo brzo, osvetle me i farovi motora.
'Oh, ko je sad i šta hoće?', pitam se za sebe. A onome tamo, ko god bio, uputim jedno molećivo: "Mogu li da spavam, molim vas?"
"A, spavate?", ponovi glas na engleskom.
"Da, ja samo želim da spavam."
"Okej, okej!", pohita da se izvini.
"Ja putujem biciklom i ovde sam stala sinoć", dopunim za svaki slučaj. Ljudi me obično ostave na miru kad vide bicikl.
"Okej, izvinite, laku noć!", žurno mi doviknu čovek paleći motor.
"Laku noć", odgovorim dok se on udaljava.
Vratim se u moju vreću ali nikako da ponovo zaspim. Nešto mi nepogrešivo kaže da nije kraj s noćnim posetiocima. Nemam nikakv loš osećaj, samo znam da će biti još nešto.
I zaista -- možda pola sata kasnije, kad se pridignem da ponovo osmotrim okolinu, primetim svetlo od čeone lampe. Neko hoda šumom, vrlo polako, zastajući kod svakog drveta kao da se krije. Na momenat, svetlost lampe bljesne prema meni, pa onda prema drvetu, ka krošnji i nakon nekoliko trenutaka ka korenu. '
Šta kog đavola izvodi?', upitam se.
Očekujem da mi se prilika približi, ali kad dođe do drveta u leji u kojoj je i moj šator, neočekivano promeni pravac i vrati se nazad. I tako nekoliko puta - stigne do kraja pa se vrati u suprotnom smeru do početka, i onda krene iznova.
Unesem se u pokrete konture koje naslućujem pod svetlom njegove lampe: najpre nešto radi oko stabla na možda metar od zemlje, pa podigne neki štap ili nešto slično te obiđe stablo ukrug sa tako ispruženom rukom. Onda još neko vreme petlja na istoj visini od zemlje kao i na početku, pa se nagne prema drvetu, na momenat ostane u tom položaju i potom se udalji.
Tek tada shvatim -- pa on sakuplja gumu kaučuka, suze koje to drvo pušta iz kore kada se malo zaseče! Ali zašto noću? I kako da spavam kad se oko mene mota skupljač kaučuka? I što je najgore, nije jedini, jer na suprotnoj strani primetim još jedno svetlo čeone lampe.
Pogledam na sat: 01.20 h. Moram još da spavam. Ne mogu da presedim cele noći zato što mi je neprijatna pomisao da se neko mota u mojoj blizini. Jer taj neko - ti neki - žive od tog posla i ja sam gost na njohovom posedu. Znaju da sam tu i znaju da njihovom drveću neću naneti nikakvu štetu. I očito, vrlo uviđajno vode računa da ostanu dovoljno udaljeni od mog kampa.
Tako se nateram da zaspim.
Ujutru, kad se probudim oko 06.30, vidim da su još u šumi. Još sakupljaju dragoceni lateks. Tiho, podalje od mog šatora, kao pravi dobri domaćini koji brinu o mirnom snu svog gosta.