Gost autor

Fabrika

AlexDunja RSS / 23.12.2014. u 18:44
jedan moj prijatelj je napisao priču:

Fabrike u Srbiji uvek su na periferiji, a moja je biv
ša na rečnom ostrvu, na samom kraju prilaznoga puta, nad starom deponijom, pod brdašcem šuta ... tu, u fabrici kraj rečnog rukavca, odradio sam svoje živeći život žabice iz barice - po’malo u vodi, po’malo na suvom - skakutao sam oprezno, jer morao sam da pazim: da me ne ulove i da me reka ne odnese.
Nisu me ulovili, ali …  potonuo sam.
Ipak, isplivao sam …  samo  ne znam: gde?
To je to. Kratko.
images?q=tbn:ANd9GcRuRKdJCMrifC16JUT1xc-QnHPlUUSCwgJIjCFZNT26gN5ndaQC

A tamo, u fabrici, moj posao bila je Analiza. Ja sam, tada, bio Analitičar.
I član malene zajednice: koleginice koje sam zvao - Devojke, kompjuteri, programiranje … sve pod direktorom zvanim Informacija. Na našem ostrvcetu, u našem sektoru, bilo je  i dobrih spojeva i ljutih sukoba i različitih komentara, ali vremenom, pre ili kasnije, stvari dođu na svoje mesto, a svako ode na svoje - radno mesto. 
A Ja? Plata mala, ali nadahnuće veliko: problem po problem, program po program, napravio sam džak pun džidža-bidža za fabriku i za platu ...
… al' dobio sam jos jedan – džak lepih uspomena sa ostrvceta:
Devojke. Sedam njih.Moje drage saradnice i dobre drugarice.
Sve takve, a različite ...
Malenica je bila najmanja, ali i najborbenija:
Jedne novembarske noći, posle druge smene, vraćali smo se kući, po vetru, zajedno - ona i ja. Duvala je  SnažnaKošavaSaDunava. Na pola puta, kraj rukavca, iznenada, strašan udar vetra uzdigao je mojih skoro sto kila …
- "Letim!" – vrištala je ona.
ali … jak trzaj s leđa, vratio me je na zemlju. Uspela je da se uhvati za kraj mog kaputa. Zajedno smo bili  teži, jači . Držala se za mene čvrsto ... i vijorila se na vetru kao zastava, još stotinu metara  do zavetrine, kod autobuske stanice.
Najkvalitetnija bila je najlepša, ali i najtolerantnija:
Jednog popodneva, došla je u drugu smenu, doterana, sva u belom, spremna za žurku i na dogovor sa mnom da izađe ranije.
- "Ok. Preuzeću sve. "
Ali bilo je, tada, neko renoviranje, kablovi su bili svuda, a ona je poželela kafu iz krive plastične čaše, i stavila je kraj tastature da se ladne ... a ja, žureći do velikog štampača, zakačih kabl, koji je išao dalje do njene tastature, do čase i kafe ... pa … do bele haljine! Ona nije vrisnula, ali  je belo gledala: crnu kafu po beloj haljini. Oprala je fleku, a na moje - "Izvini" -  ona se smeškala. Samo je rukom je odmahnula pa je takva, sva uflekana,  otišla  na žurku.
 A ja volim da raspravljam. Šta ću, takav sam! Takva mi je struka. Pa sam, kao takav ...  i dobio razlog za raspravu.
Pravo na ostrvce, stigle su odluke (hm ... vetrovite) sa KolegijumaDirektoraFabrike. GlavnaTetkaDirektorka, miljenica i naslednica PokojnogGlavnogDirektora, dovela je "stručnjaka" da nam poboljša sistem na ostrvcetu: Stručnjak – AjnštajnSaViolinom (tako imenovan u kampanji svoje firme) i NjegovaEkipa mesecima ništa nisu uradili, ali za svoj "projekat" velike pare su uzeli, po opštem mišljenju, u talu sa GlavnomTetkom. Bio sam ljut - kao ris - i nadigao galamu:
“Crkava naš stari računar, srce naše obrade, a Vi-budale trošite pare na prazne priče i ćorave tabele! “
A i ja – budala! - zaboravio sam "da ne bode se šut sa rogatim"... i primio sam se na raspravu; započeo sam ludu igru: da sam ja u pravu!" Mislio sam, tada: otišao je NašMaliGlob, promenio se sistem, promeniće se i ljudi, olabaviće cinizam, zavladaće logika ... Rodila se tad', u meni, ideja naivna: da ubedim direktorčiće da ubede GlavnuTetku da otera Ajnštajna.
Informacija mi je govorio kao automat:- "Para za opremu nema. Bolje ćuti! Moraju se slušati Ajnštajn i GlavnaTetka"...
Šticerka me je pažljivo saslušala i rekla, s ljutnjom, da fabrika Ajnštajnu plaća velike pare preko reda, ali me je i dobronamerno posavetovala: da se ne kačim, da je velika lova u igri, da ne stavljam glavu na panj.
Ogledalo se ogledao, u malom kupatilu, svog velikog ofisa, dok me je slušao i … ništa mi nije rekao.
Održani puno radi i malo priča. I dobro sluša, zna se koga. Nisam ni probao s njim da razgovaram.
A onda, Informacija, podnosi prijavu protiv mene GlavnojTetki: ''Zbog skidanja neprimerenih fotografija sa Interneta''.
Šta da kažem, živa istina ...
 Mene su u fabrici zvali - Care! Ajd Care ovo, ajd Care ono, smisli Care nešto ... i ja šta ću - smislim. I na kompjuteru i među ljudima.
Tako sam obučavao Komercijaliste da šalju mail-ove; naučio sam ih osnovno, ali Attachment-e - nikako. A oni neće, pa neće, a i nemaju vremena ... uvek su na telefonu ili im neko dođe, a i ja - već sam im bio dosadio. E … al' Car ima algoritam!
Skinuo sam galerije najboljih mogućih riba sa  interneta, stavio pip-sličice u Attachment-e, pa poslao svima u Komercijali na mail. Inspiracija je čudo! Nisam mogao da se odbranim od njihove želje za obukom. Naučili su sve za čas; sami su slali sličice jedan drugom. Pa su počeli da kače i fakture!
Informacija je crk’o od smeha kako sam to lepo rešio ... ali je posle, sav ozbiljan i zvaničan to iskoristio u druge svrhe.
Hm ... neprimerene fotografije. Jesu. Nema odbrane.
Nije mi bilo pomoći ni  od Rukomlataša, sindikalca. Rekao mi je da "Srbi nisu solidarni" ... a ja mislim, on jeste (solidaran) al' sa - GlavnomTetkom.
Iznenada, jednog jutra rano, stigao mi je poziv od GlavneTetke.
Sacekala me je sa Pravnikom. Sva užurbana i sa smotuljkom iz pekare, na stolu. Ispričala je optužbe, a za mene kaže, da sam stručnjak sa stručnim mišljenjem ...
Između nas bila je  – provalija.
Ja rekoh, kad je moglo, da greši, da novac što se troši na Ajnštajna, može da se iskoristi za  opremu i obuku ljudi.
-"Dajte to napismeno"!
Pa se bacila na doručak. A, Pravnik i ja - napolje, kao da je kazala. Poslao sam odgovor. Napismeno, sa pečatom arhive.
I čekao, jer u fabriku je stigla  - Privatizacija …
A Privatizacija je i novac i politika, a  gde je moć, zna se :
Braća su glavna,  Sestre im pevaju, a Razbojnici pljačkaju ...
Političari ... hm ... oni su podeljeni u dve smešne smeše: na RaznokrateDemokrate i na SadašnjeBivšeKriveSnage. Oni se mešaju u promenljivim odnosima, sa razmenom sadržaja, uvek puni, sa presipanjem iz šupljeg u prazno i stalno u sukobu. Izgleda složeno, ali nije, prosto je ko pasulj: brlog i dreka.
Pošten svet je puk'o. I sitni prevaranti.
A najmoćniji likovi bili su tada, pre nekoliko godina, GlavnićIzJedneOdKompanijaBraće i VreliMaxiKorporant. Zbog para. Šta tu ima više da se priča. Svi sve znamo.
Za moju fabriku zainteresovao se Vreli. Bio je dvaput. Ne voli da se slika, hodnici su bili prazni. Kažu da se drao, da su direktori oborili noseve, a Rukomlataš, jedini, rekao je hrabro da treba štiti radnička prava. A Fabriku je preuzeo DedaMraz. Kažu, Vreli ga je izvukao iz rukava, pa je ovaj iz svog džaka ljudima dao po tri želje, da ne puknu - to je privatizacija.
A meni TetkaDirektorka tada dade otkaz …
Nema više džaka punog Džidža-bidža.
Nema više jurnjave zbog prijave.
Nema više Devojaka.
Kraj priče.
One, ne ove. Kad sam dobio papir, osećao sam se, nekako tužno, bez reči. Džidža-bidže su mi bile, ne baš kao deca, nego kao kućni ljubimac. Ma … ne kućni, fabrički. Bože, počeo sam da pričam sam sa sobom. Sve mi se zbrkalo.
Krenuo sam ka rukavcu, i razmišljao, kako sam sve lepo ostavio, i nisam napakostio, ni džidža-bidžama, ni ljudima. A mogao sam. Stručno. Preplavi me ponos, kao opijenost.
Znam da ima Boga na ovome svetu, znam da knjiži šta mu dobro i loše radim, znam da sve to sabira i svodi, pa me onda šalje i tamo i vamo … Svaka čast takvom Gazdi, ali …  ja neću da klečim pred njim.
bla, bla, bla … jer, sve što uradimo u životu … hm … Odjekuje? u ?Večnosti. Snaga? i ?Čast. To … valjda … postoji. A ja sam … Gladijator (obrađen citat iz filma).
Ošinu me vetar na rukavcu. Otreznih se, luda mašta radi svašta. Nisam ja Jupiter, zna se šta sam (Vo!). Treba biti realan. Ma … naći ću ja neku drugu fabriku, i neku drugu TetkuDirektorku? ili ?ČikaDirektora.
Evo i autobusa ...
Bez svakog se može, pa i bez mene. Fabrika je dobila novog čoveka, Deda Mraza. On je, iz svog džaka, počeo da vadi otkaze. Sve po zakonu. Bolje tako, nego da ljude šalje na Pančevacki most. Kažu da je fabrika sve praznija. Neke Devojake su otišle, a neke su ostale. Informacija se, čujem, lepo snašao. GlavnaTetka od Deda Mrazove braće za nagradu dobila je Dedinje. Kažu, ne meša se puno, ali je nervozna zbog loše prodaje. Rukomlataš agituje u drugoj Fabrici na ostrvu za Deda Mraza, a privatno gleda da okumi s njegovom Braćom. Održani puno radi, tako je navikao, a Deda Mraz, ponekad, dere se na njega, ali kad se smiri, nabavi mu novi auto.
A, ja?
Još sam u autobusu.
Bgd … 2003/2006/2014


Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 08:54 24.12.2014

Liči!

AlexDunja AlexDunja 09:43 24.12.2014

Re: Liči!

i meni:)
hajkula1 hajkula1 13:58 24.12.2014

(Y)


Smešno/ tužno


(Pogodila s blogom, vidi 3 komentara a 5 tj. 6 preporuka, moja će malo kasnije da se uknjiži...)
AlexDunja AlexDunja 16:28 24.12.2014

Re: (Y)


(Pogodila s blogom, vidi 3 komentara a 5 tj. 6 preporuka, moja će malo kasnije da se uknjiži...)

takve najvolim!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana