Na samom kraju intervjua, publikovanom u nedeljnom izdanju dnevnog lista „Novosti" (28. XII 2014.), Radoš Bajić zlobno i nemoralno zaključuje: „...a Draža (Mihailović) je tragični heroj jednog naroda koji ga nije dostojan."
Da su u ovom sramnom zaključku pomenuti Nikola Tesla, Mihailo Pupin i Milutin Milanković, ni tada to ne bi bilo umesno niti bi odgovaralo istini. Ali, ovako ponižavati čitav narod, i to pominjanjem jednog kolaboracioniste i ratnog zločinca, za svaku je osudu. Istorija je odavno dala objektivnu i naučnu ocenu Draže Mihailovića kao komandanta poraženih vojnih snaga u II svetskom ratu, dok će tzv. ravnogorski pokret ostati u pamćenju srpskog i drugih naroda na Balkanu po groznim ratnim zločinima, uključujući i klanje beba u kolevkama, dece, devojaka i žena.
Da ironija i sramota budu veće, ovakve nečasne tvrdnje kazuje jedan prosečan glumac, koji je više od polovine svoje karijere gradio glumeći - partizane. A sada, na zalasku karijere, kada je uvideo šta je konjukturno, počeo je da - četnikuje. Naravno, sve za tudje pare!
Ali, nije ovde glavni problem Radoš Bajić i njegovo zlonamerno tumačenje istorije, uz vređanje srpskog naroda, koji je boreći se PROTIV fašizma i kolaboracionista imao veliki broj žrtava tokom II svetskog rata.
Suštinsko pitanje je KO i ZAŠTO u današnjoj Srbiji tako uporno i toliko besramno relativizuje istoriju i falsifikuje činjenice? Kome je stalo u današnjoj Srbiji da novac iz budžeta Srbije (do prošle godine od RTV pretplate) tako olako daje jednom prosečnom glumcu i još osrednjijem reditelju, da bi ovdašnju javnost zasipao gadostima poput zaključka intervjua u „Novostima" od 28. decembra 2014?
Zašto se neko od onih koji odlučuju o trošenju para građanki i građana Srbije ne seti da tom Radošu Bajiću kaže: „Pošto voliš da obradjuješ seoske teme, evo ti budžet za snimanje filma o selu Vranić, nadomak Beograda, gde su četnici tokom noći 20/21. decembra 1943. zaklali 67 meštana, a medju njima i bebe i decu!"
Nijedna suza i kap krvi beba i dece iz sela Vranić ne mogu se uporediti sa patnjama političkih emigranata, koji su po okončanju II svetskog rata pobegli iz Srbije u SAD, Kanadu, Australiju... A upravo o jednom takvom političkom emigrantu Radoš Bajić je završio film pod nazivom „Za kralja i otadžbinu". Cena? Prava sitnica! Iz budžeta Republike Srbije, na osnovu smanjenih plata za profesore u štrajku, lekare na ivici štrajka, roditelje trojki i četvorki, kojima je zbog štednje smanjena pomoć za negu dece...
Radoše Bajiću, sram vas bilo!