Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Kad ti sve govori: "Uspori!" (Tajland)

Snezana Radojicic RSS / 30.12.2014. u 12:43

2.jpg*

Kada sam negde po isteku drugog meseca mog boravka na Balkanu kupila avionsku kartu za Tajland, bila je to isplanirana odluka koja nije ishodila iz mojih trenutnih osećanja i želja. Do njih nisam uspevala ni da doprem zbog vrtloga u kome sam se nalazila, a koji me je svakoga dana vukao prema drugom gradu, novoj tribini i društevnim aktivnostima kakve nisam imala ni u studentskim danima. Sada su mi nepromenjivi datum leta i novac koji je nepovratno prebačen s mog računa na račun avio-prevoznika predstavljali garanciju da će svemu tome zasigurno doći kraj. Pogurala sam sebe i jedva čekala da krenem.

Iako sam potiskivala sva pitanja na koja nisam mogla da odgovorim sa pouzdanjem dok se ne budem ponovo  izmestila, povremeno su me ipak zaskakala. Šta ako zaključim da ne želim da nastavim putovanje? Šta ako mi nije više do toga? Ako se ispostavi da sam se zasitila? Bilo bi nepraktično a i prilično skupo vratiti se čak na drugi kraj sveta da bih to utvrdila. Ali nisam znala kako bih drugačije osigurala sebi uslove da to saznam nego tako što ću nastaviti da radim sve isto kao i pre 'balkanske pauze'.

Izbor Tajlanda kao nove startne tačke pokazao se kao dobar jer sam znala šta me tamo čeka, budući da sam ranije provela tri meseca vozeći po istoku i severu te zemlje. Volela sam Tajlanđane, njihovu ljubaznost i spremnost da pomognu drugome, njihovu uređenu i veoma bezbednu državu, kao i sve one prednosti koje verovatno primećuje samo cikloputnik: tuševe na besprekorno čistim benzinskim stanicama, besplatnu internet konekciju u kafeima Amazon koji se nalaze u sklopu njih, lanac prodavnica seven-ileven sa bogatom ponudom zapadnih proizvoda, poput hleba i nes kafe bez kojih nikako ne mogu, slobodu da se kampuje bilo gde. Od prvog ulaska u Tajland ponavljala sam da je ta zemlja idealna za nomade.

*

Pet dana u Bangkoku prolaze mi u oporavljanju od bolesti zbog promene vremenske zone, montiranju bicikla koji je stigao u sastavnim delovima, kupovini novog lap-topa pošto je ovde elektronika dosta jeftinija nego u Srbiji, razmatranju neočekivane ideje - koju sam dobila od putnika u zajedničkoj sobi -- da se na jug spustim kroz Mjanmar privremeno izlazeći pa opet ulazeći u Tajland, potom apliciranju za mjanmarsku vizu i iščitavanju svega što se može naći o putovanju biciklom kroz tu zemlju.

Tajland-Mjanmar.jpg

Do graničnog prelaza koji je nedavno otvoren put me vodi kroz Kančanaburi. A tamo, i dalje, živi Aca - moj prijatelj koji me je ugostio prošle godine, pa smo se letos sreli negde kod Kraljeva, a pre dva dana došao je sa suprugom i dvoje najmlađe dece do Bangkoka te smo izašli na ručak. Iako u Kančanaburiju ostajem samo dva dana, kada poslednji put zagrlim Acu za oproštaj i otpedalam praćena njegovim pogledom, u srcu mi se nešto stegne. Mogla bih da zaplačem, ma da zaridam iz sveg glasa.

Ne znam šta mi je. Ne znam zašto mi ovo pada toliko teško. Čak ni oproštaj sa Draganom i Rašom, mojim bliskim prijateljima koji su me ispratili na surčinski aerodrom, nije me toliko pogodio. Dok okrećem pedale jedva grabeći dah zbog prevelike sparine i vlage, kao i te knedele koja mi stoji u grlu, pokušavam da analiziram svoja osećanja. Slutim šta je posredi: Aca je poslednja meni bliska osoba s kojom se opraštam, poslednji prijatelj koji me uživo prati u nepoznato.

 

IMG_6182.JPG

Ipak, osećanje je prejako. Neminovno, pitam se da li mi to govori da sam se zasitila lutanja? Da sam željna smirenja? Ili sam samo preumorna od svega što mi se dešavalo u poslednje vreme, iscrpljena ne samo fizički nego još i više emotivno? Na hiljade ljudi bilo je oko mene, primila sam stotine zagrljaja, razmenila nebrojene osmehe, čula delove mnogih životnih priča, dobila bezbroj reči podrške, divljenja, zahvalnosti.  I sve to za vrlo kratko vreme, toliko kratko i intezivno da ništa od toga nije stiglo da se slegne.

Nemam odgovore. Jedino što mogu da uradim jeste da dam sebi vremena da ih saznam.

 * 

Iz perspektive ovog trenutka, skoro puna dva meseca nakon događaja o kojima pišem, moj izbor da prođem kroz Mjanmar bio je čist promašaj (iako će se kasnije ispostaviti da me je ta slučajna odluka uputila na zapadnu obalu Tajlanda zahvaljujući čemu sam izbegla velike poplave na istočnoj). Za moje stanje sveopšte, i fizičke i psihičke pa i mentalne iznurenosti, jedna od i dalje najzatvorenijih država sveta bila je preveliki zalogaj. Pogotovu što sam se uputila kroz njen južni deo koji je ekonomski najzaostaliji, a politički i dalje nestabilan zbog sukoba etničkih manjina sa predstavnicima vojne hunte. Svaka nova zemlja, a takva posebno, zahteva punu putnikovu prisutnost, sabrane misli, potpunu otvorenost i orgomnu toleranciju - sve ono što ja u tom trenutku nisam mogla da izvučem iz sebe.

U mojoj privatnoj beležnici ostaće zapisano da nikada za tri godine otkako sam krenula u svoju najveću životnu avanturu nisam imala tako težak period. Teži nego kada sam bila ostavljena od svog partnera i suočena sa odlukom da li da odustanem ili da nastavim, ili kada sam ostala bez ikakvog izvora prihoda. I kao i tada, i sada sam imala podršku - samo od neuporedivo većeg broja ljudi - dok sam nailazila na razumevanje tek kod uskog kruga prijatelja ili virtuelnih pratilaca. Ne bi prošao dan a da bilo u privatnoj pošti bilo na mom blogu ili Fejsbuk profilu ne zateknem poruku u kojoj me neko otvoreno proziva zbog nečeg što sam uradila i napisala. Ljudi su mi saopštavali svoja očekivanja - od moje knjige, od neke epizode koju sam doživela, od mog ponašanja, ili pak u vezi s mojim planovima. I to da su iznevereni u njima. Neretko, ton tih poruka bio je propovedni, s visine i s pravom sudije koji preslišava okrivljenog.

IMG_6490.JPG

Iako znam da nisam prva kojoj se to dešava, da je svako ko je bio iole izloženiji javnosti doživeo slično, pogađalo me je. I ljutilo. Oduzimalo mi je i ono malo snage koju sam još uvek imala.

Ne duguješ nikome nikakva objašnjenja. Naravno da praviš greške i da nisi uvek u pravu kao i svi ostali, i uopšte ne treba da te pogađa što se neki ljudi, vođeni ko zna kakvim pobudama, naslađuju time da ti 'skrešu u brk' šta im sve kod tebe smeta (kao da ih neko prisiljava da te prate). Zaboravi više na to da ikome treba da se pravdaš osim ako nekoga nisi direktno nečim pogodila. Nauči da im ne odgovaraš -- ponavljala sam sebi boreći se sa zabranama i kaznama u Mjanmaru, visokim temperaturama, putevima kojima samo teretnjaci mogu da prođu, rigidnim sistemom koji ne štedi ni turiste, a najviše sa svojim slabostima i sumnjama.

*

IMG_6212.JPG

Ponovni ulazak u Tajland dočekujem sa olakšanjem. Prva benzinska pumpa sa tušem i seven-ileven čine mi se kao najveće civilizacijske tekovine. Ali čim me prođe početno oduševljenje, lako shvatam da je zapravo reč o tome što mi prija poznati teren. Ne može se ići u otrkivanje novih svetova sa nesređenim mislima i bez jasnog kompasa za sopstveni život.

U Tajlandu je sve tako lako: ako postavim šator na nečije zemljište, doći će najpre deca a potom i vlasnici da me pozdrave i ponude da pređem u kuću, a kada odbijem, udaljiće se i uskoro se vratiti sa hranom i pićem koje će mi predati uz blistave osmehe da bi odmah uviđajno otišli ostavljajući me da se odmaram; ujutru će pohitati u prodavnicu i kupiti mi slatkiše i flaširanu vodu za put.

Sutradan, na maloj benzinskoj pumpi, zaposleni me puštaju da se sklonim u hladovinu dok ne umine najveća žega. Daju mi šifru za internet i pokažu mi da se smestim u lepo uređenom zasvođenom prostoru u kome se nalaze masivne drvene garniture za sedenje. Nameravam da ostanem sat-dva, pa zbog toga potražim gde se nalazi utikač kako bih punila bateriju svog lap-topa. No kabl je previše zategnut pa se ubrzo spustim sa klupe na pod do utikača. Dole je i za nijansu svežije jer je popločano. Tu se udubim u čitanje o viznim pravilima u Maleziji, Indoneziji i Filipinima u koje nameravam da dalje idem.

images?q=tbn:ANd9GcRGERQkEPqZCLxXiJ5QwhpraOL4cQhVnNWfUeAnl6_GbJngb0ys

U nekom trenutku, na obodu mog vidnog polja primetim da se nešto kreće. Mahinalno, osvrnem se u tu stranu i ukočim se: na manje od pola metra udaljenosti pravo ka meni gmiže zmijurina od metar ili čak i duža. Debela je, mrke boje, sa pravougaonim šarama. Nikad nisam videla veću zmiju užvio, izvan kaveza. Gotovo je neverovatno da sam za prethodne tri godine opazila tek jednu ili dve. Svakako, više njih je moralo osetiti mene i uteći. Šta bi ovoj da se stvori baš ovde? Otkuda takva zmijurina u hladovini, na čistom, uređenom i održavanom prostoru - unaokolo nigde nema žbunja - koji je predviđen za odmor ljudi? I kako je moguće da ide pravo na mene? Sve to potpuno je surpotno od uobičajenog ponašanja zmija.

Granice strahova se pomeraju sa iskustvom, pa su se moje prilično rastegle od početka putovanja. Sećam se kako sam drugog meseca na turi odbila da kročim na poljanu za koju je jedan seljak rekao da ima zmija. A tri godine kasnije sedim na manje od pola metra od jednog golemog primerka koji deluje kao ljuta otrovnica, i ne osećam strah. Mozak mi radi munjevitom brzinom:

Ne smem da činim nagle pokrete.

Šteta što mi je kamera čak gore na stolu pa ne mogu da je fotografišem.

Moram sasvim lagano da se povučem ka izlazu.

burm21.jpg

Dok mi te misli prolaze kroz glavu, izvlačim punjač iz lap-topa jer je taj pokret najneprimetniji i polako, ne ustajući, kliznem na stražnjici ka vratima. U istom momentu gmizavac oseti vibracije od mog kretanja i, budući da sam preveliki zalogaj za njega, promeni putanju skrenuvši pod pravim uglom i odlazeći od mene.

Sad već slobodno izađem napolje i pozovem zaposlene, objasnivši im gestovima šta se desilo. Popevši se na sto i potom pažljivo prelazeći na stolice, dva momka pokušaju da nađu zmiju ali njoj nigde ni traga. Čini mi se neverovatnim da je tako brzo utekla. Čini mi se nevrovatnim i to što se uopšte tu pojavila. Da mi se nije sve zapravo pričinilo? Jer nemam fotografiju*** i samim tim nemam dokaze da se to stvarno i dogodilo - što je paradoks doba u kojem živimo.

Ali to me ne muči toliko koliko pitanje zašto se tu pojavila. Za nekog ko u svemu traži viši smisao, ova epizoda potpuno je nerazumljiva. Da li je 'poruka' da moram da budem opreznija? Smatram da sam već vrlo oprezna i ne vidim na koji način sam ovo mogla da izbegnem. Da sam ostala da sedim za stolom, ne bih ni primetila zmiju i vrlo verovatno bi mi prešla preko bosih nogu jer su moja stopala bila na njenoj putanji. Ili bi došla do njih i onda...

(*** Kasnija pretraga na internetu otkrila mi je da je u pitanju Burmanski piton. Fotografije su preuzete odavde).

*

IMG_6194.JPG

Naredne večeri izvodim čitavu akciju kako bih se neopaženo uvukla u jedan palminjak i tamo kampovala. Pošto je zemljište ograđeno živicom prema putu, vozim vrlo sporo dok ne opazim rampu. Otvorena je a do nje se nalaze jedna veća kuća i druga manja, pomoćna. Uz sam put jedan muškarac uređuje baštu a njegova žena sa dvoje male dece sedi malo dalje, za improvizovanom drvenom tezgom, i nešto prodaje. Svi me oduševljeno pozdrave ali iz razloga koji ne umem sebi da objasnim, produžim dalje. Nakon par stotina metara se zaustavim i krenem natrag, te neopaženo šmugnem kroz rampu. Moja igra žmurke potpuno je bespotrebna u Tajlandu jer bi mi oni ljudi, koji po svoj prilici tu žive i rade kao čuvari privatnog palminjaka, sigurno dopustili da tamo kampujem samo da sam ih pitala.

Ujutru ustanem pre svitanja što da bih izbegla susret sa njima, što da bih vozila po hladovini. Rampa je, očekivano, spuštena, pa moram da prenesem bisagu po bisagu preko nje a onda nekako uspevam da podignem i prebacim i bicikl. I umesto da se potom provučem ispod nje, izaberem da prođem pored desnog stuba uz koji je rampa pričvršćena. Tu se nalazi jedan dosta visok betonski stepenik na koji se popnem i onda zakoračim preko šiblja. U raskoraku, oštar bol zapara mi levu butinu i u pokušaju da izbegnem da se još više isečem na bodljikavu žicu koju tek sada primetim u polumraku, nespretno se odbacim i dočekam na desnu nogu. Koleno koje sam u srednjoškolskim danima povređivala više puta, pa pa sam jedne godine u tri navrata bila u gipsu po mesec dana, poklekne pod mojom težinom i ja se srušim na zemlju.

Tokom cele te akcije iz dvorišta jedne od onih dveju kuća laje pas i ja samo očekujem trenutak kada će neko izaći napolje da proveri šta se dešava. Srećom, ukućani spavaju čvrsto, pa uspevam da natovarim ponovo moj bicikl i trpeći bol u obe noge nekako otpedalam niz put.

Zaustavim se na prvom zgodnom mestu i zađem iza drveća. Moram da pregledam ranu i previjem je. Na levoj butini imam dva duboka zareza iz kojih krvari i nekoliko manjih ogrebotina na listu.

Srećom, nosim sve što mi treba u setu za prvu pomoć, koji sam baš obnovila pre nekoliko meseci u Sibiru. Ali pogled u torbu gde bi trebalo da se nalaze alkohol i aktivni kiseonik, kao i jod, gaze i zavoji, zaledi me više nego onaj jučerašnji susret sa zmijom. Torba je prazna! Nekako, negde, sve iz nje je ispalo a ja to nisam proverila pre nastavka putovanja. Kakva neopreznost! Pomislim na zarđalu čeličnu žicu i na paklene vrućine na kojima se i najbezazlenija ranica očas iskomplikuje ako nije odmah dezinfekovana. Ali, ne smem da paničim.

IMG_6495-768x1024.jpg 

Imam malu buteljku sa rakijom, neke parčiće vlažne gaze i hanzaplaste, pa koliko-toliko očistim sve i onda previjem najveće rane. Na koleno jedva i da bacim pogled iako u njemu bolno pulsira. Svesna sam šta mi je jedini spas: da što pre stignem do prvog grada sa ambulantom, da me previju i da primim anti-tetanus. Prosto mi je neshvatljivo kako o tome nisam nikada ranije razmišljala - pre polaska na put pre tri godine odbacila sam ideju o bilo kojim vakcinama jer nisam imala novca. Sada sam pak stajala neuporedivo bolje sa finansijama, ali tokom boravka kod kuće nisam imala slobodnog vremena ni da odem kod lekara. Jedino sam stigla da kupim putno osiguranje, i to zato što sam ga platila onlajn i dobila polisu mejlom.

Za pedeset kilometara po brdovitom terenu, na temperaturi koja već u osam iznosi trideset stepeni a vlaga preko osamdeset procenata, na biciklu teškom šezdeset kilograma, sa povređenim kolenom koje sve teže savijam iako mišićima ne dopuštam da se ohlade, treba mi više od tri sata. Tokom njih, puca mi žica na zadnjem točku i nezgodno se zabija u menjač, pa kad je nekako izvučem, pri menjanju brzina lanac počinje da preskače. Neočekivani trzaji prouzrokuju mi još veći bol, ali nemam kada da se osvrćem na njega. Jedna usputna provera stanja moje rane utvrđuje me u uverenju da mi je hitno potrebna stručna medicinska pomoć.

U grad stižem baš uoči teškog pljuska. Pronalazim ambulantu i tamo me previjaju. Ali nemaju anti-tetanus vakcinu. Dok ne smislim šta ću dalje, moram negde da se smestim. Sasvim mi je jasno da od moje dalje vožnje neko vreme nema ništa. U ovom gradu mi se ne ostaje, jer na sto kilometara odavde, u Puketu, živi moj poznanik Voja koji me je pozvao u goste. A tamo ima i jeftinih hostela sa zajedničkim sobama, dok su ovde cene smeštaja preisoke. No, ove noći nemam izbora.

Tako plaćam sobu i dajem se u pretragu po internetu. Čitam sve o vakcini anti-tetanusa i malo me smiri podatak da je treba primiti do 48 sati od povrede. Sutra ću spakovati bicikl na autobus i njime otići u Puket gde sigurno imaju bolnicu. Tada otkrivam da postoji i jedna u gradu u kojem sam i da tamo mogu da primim anti-tetanus. Tako odšepam do nje, vakcinišem se i dovučem natrag u sobu. Usput kupim kesu leda namerna da je držim na kolenu dok ne pocrveni. Dok se ne zaledi toliko da izgubiš osećaj čak i ako bi ti nogu amputirali - kako mi je napisala moja prijateljica -- doktorka Mirjana, u poruci na Fejsbuku.

IMG_6202.JPG

Prva tri dana u Puketu smeštena sam kod Voje i njegovog prijatelja Marka koji su u Tajland došli kako bi radili kao fotografi. Iznajmili su stan na trećem spratu i nema ni pomena tome da bih mogla da izađem do prodavnice. Tako mi oni donose po kesu leda svaki put kada se vraćaju sa snimanja. Gotovo mazohistički uživam u bolu dok mi se koleno hladi i ne skidam kesu sve dok se led sasvim ne otopi. Ima da trpim kad sam bila tako nepažljiva i kad nisam razmišljala na vreme.

Četvrtog dana otok je sasvim spao i mogu i da hodam, iako primetno hramljem. Nemam sumnji da će oporavak mog kolena potrajati najmanje dve nedelje ako ne i duže. Toliko ne mogu da ostanem kod Voje i Marka. Njihov stan se zapravo sastoji iz jedne sobe sa kupatilom i terasom, na kojoj ja spavam. Uz to, tamo sam sama po ceo dan dok su oni na poslu. Zato se selim u jeftinu zajedničku sobu u obližnjem hostelu. Osim cene, odgovara mi atmosfera koja vlada u takvom smeštaju: uvek ima turista i ako mi je do društva, priče, zajedničkog obroka, pića ili izlaska, ništa lakše nego da se pridružim nekome, ali i ništa lakše nego da stavim drugima do znanja ako bih da se osamim.

*

IMG_6221.JPG

Prinuđena sam da mirujem. Očigledno je da su različiti znakovi koje sam primala od nastavka mog putovanja imali svhru da me upozore da malo stanem dajući sebi odmora i vremena da o svemu promislim. Kako god, sad više nemam izbora. Srećna okolnost je što mi viza dopušta da ostanem još skoro puna dva meseca u Tajlandu i što zemlja nije skupa. A imaju i dobar zdravestveni sistem ukoliko se nešto iskomplikuje.

Ne trudim se da po svaku cenu razmišljam o svim onim pitanjima koja sam sebi postavljala od povratka na put. Štaviše, čini mi se da se pre i više bavim svime drugim, samo ne njima. Ali onda, kada u sobu dođe novi putnik, uhvatim sebe kako naglas izgovaram svoje dileme i pažljivo slušam šta sagovornik ima da mi kaže. Obično to nije ništa novo što već ne znam i sama ili što mi neko drugi nije rekao, ali svejedno mi znači. Iako za tri nedelje, koliko ću ostati, ne upoznajem nikoga ko je duže od mene na putovanju, razmena iskustava i putničkih priča neprimetno me vraća u ono staro, dobro poznato stanje svesti i duha da mi je ceo svet dom. I tada shvatam: kosmopolitom i građaninom sveta se ne biva u svojoj kući već jedino izvan nje. To je osećaj koji mi je nedostajao i koji sada ponovo osvajam.

I kada najzad ponovo krenem zapedalavši ka jugu, sasvim prirodno skliznem u svoj pravi kolosek. Odjedanput, sve je opet na svom mestu: probudila se ona moja pređašnja, dobro mi poznata želja za daljinama i novim doživljajima, i putovanje je iznova dobilo smisao u sebi samom a ne u nekom cilju koji treba dosegnuti i onda ga prevazići. Nakon dugo vremena ponovo mi je dobro u mojoj koži, na moja dva točka, sa mojih šest teških torbi, u stalnom kretanju i nesmirivanju - slobodnoj po sopstvenom izboru i bez dilema o tome šta želim.

IMG_6352.JPG

Fotografije se nalaze ovde.



Komentari (60)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

larisa_bg larisa_bg 16:10 30.12.2014

:)

Pa, nije lako lutati sam po svetu. Ljudi obično misle da je za to najvažnija fizička spremnost i izdržljivost. Ali podjednako je važna i psihička stabilnost i adaptibilnost.

Ti si fizički očito vrlo snažna i izdržljiva (kuc, kuc, kuc u drvo!), ali osetljivo žensko probija tu i tamo i kvari ti avanturu. Ne daj se tome, draga Snežana, i uživaj u putovanju! Srećno ti bilo i na dalje.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:02 30.12.2014

Re: :)

larisa_bg
Pa, nije lako lutati sam po svetu. Ljudi obično misle da je za to najvažnija fizička spremnost i izdržljivost. Ali podjednako je važna i psihička stabilnost i adaptibilnost.

Ti si fizički očito vrlo snažna i izdržljiva (kuc, kuc, kuc u drvo!), ali osetljivo žensko probija tu i tamo i kvari ti avanturu. Ne daj se tome, draga Snežana, i uživaj u putovanju! Srećno ti bilo i na dalje.


Sve ove decinije ponavljala sam sebi: "Ja sam žensko, ja sam žensko...", a sada ispada da mi je najteže da se odviknem od toga što jesam žensko

Hvala na lepim željama

Srećna ti Nova!
adriana adriana 12:38 31.12.2014

Re: :)

Sve ove decinije ponavljala sam sebi: "Ja sam žensko, ja sam žensko...", a sada ispada da mi je najteže da se odviknem od toga što jesam žensko


Da nisi žensko ne bi ti to izdržala.
Muškarci su mnogo slabiji. Na duge staze.
blogovatelj blogovatelj 16:37 30.12.2014

Pre Pajića

Samo da se zna.
A blog sam pročitao na tvom sajtu. Da nisam, bilo bi i pre Lavande
blogovatelj blogovatelj 16:39 30.12.2014

Sada o pitonu

Pojavio se blizu tebe najverovatnije jer si bila tamo gde je temperatura niža. I sama si napisala da si tražila hladovinu.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:03 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

blogovatelj
Pojavio se blizu tebe najverovatnije jer si bila tamo gde je temperatura niža. I sama si napisala da si tražila hladovinu.


Ja sam živela u ubeđenju da je zmijama mesto na suncu.
Jukie Jukie 17:39 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Pa rekla si
dok ne umine najveća žega

Gmizavci ne mogu sami (metabolizmom) da regulišu sopstvenu temperaturu, pa mogu da se pregreju ako ostanu na suncu. Zato najkrupniji gmizavci (krokodili, anakonde) žive u vodi, da ih ona hladi, a ostali se sredinom dana zavlače u rupe gde je vlažnije i svežije.
srdjan.pajic srdjan.pajic 18:18 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Snezana Radojicic
blogovatelj
Pojavio se blizu tebe najverovatnije jer si bila tamo gde je temperatura niža. I sama si napisala da si tražila hladovinu.


Ja sam živela u ubeđenju da je zmijama mesto na suncu.


Cudo su te zmije. I ja sam mislio da žive mahom samo u preriji, u niskom sparušenom žbunju i koritima isušenih rečica, pržeći se na suncu ili spavajući zimski san u nekom kamenjaru. Ali avaj, do sada sam zvečarke video samo dva puta i oba iznad 1500-2000m. Ova je blokirala put kojim smo se vraćali sa obližnjeg vrha, trebalo nam je dobrih pola sata da je nagovorimo da ode i pusti nas da prodjemo. To je inače bilo na 5 metara od najbližih kuća i na prilično prometnoj hajkerskoj stazi.



Ima i lažnjaka, bull snake na primer, koju sam par puta pregazio biciklom kao baštensko crevo (crknutu) i mislio sam da je zvečarka, pa sam brže bolje dizao noge na volan, dok nisam ukapirao da, em nije zvečarka, em nije živa.
blogovatelj blogovatelj 18:19 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Gmizavci ne mogu sami (metabolizmom) da regulišu sopstvenu temperaturu,


Kolika im je idealna telesna temperatura?
Oni u stvari traže i hlad i sunce, u zavisnosti od sopstvene temperature.
Zato su dinosaurusi izumrli, zato postoji izraz kad uživaš da suncu da se gušterišeš.
Moj drug koji vozi kamion po Severnoj Americi kaže da je u pustinjama Arizone veoma rizično noću izlaziti iz kamiona jer zvečarke krenu na asfalt da se greju kada večernja temperatura u pustinji padne.
Po severnom Ontariju je takođe rizično noću izlaziti iz kamiona zbog vukova.
princi princi 18:19 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Ima i lažnjaka, bull snake na primer, koju sam par puta pregazio biciklom kao baštensko crevo (crknutu) i mislio sam da je zvečarka, pa sam brže bolje dizao noge na volan, dok nisam ukapirao da, em nije zvečarka, em nije živa.

Povlačim ono za dosadnu žvaku. Ovaj Paić je Džems Bond.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:28 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Jukie
Pa rekla si
dok ne umine najveća žega

Gmizavci ne mogu sami (metabolizmom) da regulišu sopstvenu temperaturu, pa mogu da se pregreju ako ostanu na suncu. Zato najkrupniji gmizavci (krokodili, anakonde) žive u vodi, da ih ona hladi, a ostali se sredinom dana zavlače u rupe gde je vlažnije i svežije.


Eto kako nisam imala pojma, a sve zato jer sam još od Brema preskakala da se informišem o njima, budući da su mi gadne za gledati.
Hvala na jednostavnom objašnjenju (i to bez fotke!)
blogovatelj blogovatelj 18:33 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Ovaj Paić je Džems Bond.


Kako bre dosadna žvaka?! Pa Paić nije genije, on je evgenije!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:36 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

blogovatelj
Gmizavci ne mogu sami (metabolizmom) da regulišu sopstvenu temperaturu,


Kolika im je idealna telesna temperatura?
Oni u stvari traže i hlad i sunce, u zavisnosti od sopstvene temperature.
Zato su dinosaurusi izumrli, zato postoji izraz kad uživaš da suncu da se gušterišeš.
Moj drug koji vozi kamion po Severnoj Americi kaže da je u pustinjama Arizone veoma rizično noću izlaziti iz kamiona jer zvečarke krenu na asfalt da se greju kada večernja temperatura u pustinji padne.
Po severnom Ontariju je takođe rizično noću izlaziti iz kamiona zbog vukova.


Ja sam se naslušala priča o zmijama sklupčanim ispod motora. A od kampera (doduše ne lično već na nekim forumima) čula sma i priče o tome kako su im se tamo u tim vašim Arizonama i v********* podvlačile pod šatore a neki su ih pronalazili urolane i u podloge za spavanje - slučajno ih pokupili dok su se jutrom pakovali.
Pa ti sad idi AmeriKi u goste
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:42 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

srdjan.pajic

Cudo su te zmije. I ja sam mislio da žive mahom samo u preriji, u niskom sparušenom žbunju i koritima isušenih rečica, pržeći se na suncu ili spavajući zimski san u nekom kamenjaru. Ali avaj, do sada sam zvečarke video samo dva puta i oba iznad 1500-2000m. Ova je blokirala put kojim smo se vraćali sa obližnjeg vrha, trebalo nam je dobrih pola sata da je nagovorimo da ode i pusti nas da prodjemo. To je inače bilo na 5 metara od najbližih kuća i na prilično prometnoj hajkerskoj stazi.


Kako ste je 'nagovorili'?
Ovo me je podsetilo na priču Helene, supruge pomenutog Ace. Jednom je nasred puta izašla crna kobra i sa obe strane vozila su stala. Niko nije smeo da izađe a niko nije ni pomišljao da je makar i slučajno pregazi. Čekali su dok nisu došli vatrogasci i uz pomoć trikova 'nagovorili' je da odšeta sa asvalta.

srdjan.pajic

Ima i lažnjaka, bull snake na primer, koju sam par puta pregazio biciklom kao baštensko crevo (crknutu) i mislio sam da je zvečarka, pa sam brže bolje dizao noge na volan, dok nisam ukapirao da, em nije zvečarka, em nije živa.


A te lažnjake vidim vrlo često, samo ovde nema sumnji da su mrtvi, pregaženi na putevima. Inače, i dalje ostaje da sam najviše mrtvih zmija videla u Gruziji -- bilo ih je čak i u samom Tbilisiju, i u delu grada koji je gruzijski pandan Dedinju. Ne znam d ali je to bila neka najezda tog leta (2012) ili je uvek tako.
pnbb pnbb 19:26 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Jednom je nasred puta izašla crna kobra i sa obe strane vozila su stala.

slicno kao na karibima sa iguanama...s tim sto tu vozila ne staju, pa se cesto vide veeelike poprecne pruge po asfaltu
blogovatelj blogovatelj 19:57 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Ja sam se naslušala priča o zmijama sklupčanim ispod motora




Pa ti sad idi AmeriKi u goste


Nekoliko puta sam ti već rekao da Amerika uopšte nije zezanje.
Azija jeste veći kontinent, ali u Aziji šivi pola svetske populacije.
SAD i Kanada su skoro 20.000.000 km2, ali tu živi samo 350 miliona ljudi. A još kad uzmeš u obzir megalopolise, to znači da ono što u Americi nije megalopolis, to je potpuna divljina. Kad budeš stigla ovde vodi računa. Kojoti, vukovi, pume, grizliji, zvečarke, svačega ima. U sred srede Toronta sam video odrasle srne i jelene dva puta. Kojota isto.
srdjan.pajic srdjan.pajic 21:30 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

Kako ste je 'nagovorili'?


Know your enemy!

Pa prvo, zvečarku nema šanse da ne primetiš. Ne toliko vizuelno, nego po tome koliko se dere. Najozbiljnije, zvečarka koja se oseti ugroženom smota se ovako u klupko i kao upozorenje sikće (i zveči) tako glasno da se iznenadiš da toliko zastrašujući i glasan zvuk može da dodje iz tog relativno malog tela (ovo zmijče na slici je bilo oko metar i po dugačko, i relativno mlado, čini mi se, ali je brate šištalo toliko da ti se krv ledi u žilama, i ovo kažem bez preterivanja).

Drugo, zvečarke su poznate i po tome da nikad ne beže ako se osete ugrožene, nego se ovako sklupčaju i brane svoj položaj. A hoće i da jure u fajt. Znači, ako im pridješ suviše blizu, ignorišući šištanje i halabuku koju nadižu, ne libe se da te pojure, i koliko sam čuo, vrlo su brze na kratkim rastojanjima. Takodje, pri napadu, mogu da skoče oko cele svoje dužine, ili možda čak i dve, ne sećam se tačno.

Dakle, oko svake sklupčane zvečarke postoji dead zone, u kojem nema šta da tražiš.

Mi smo prvo privezli kuče da ne nastrada, i krenuli da se deremo na zmiju i udaramo nogama o zemlju. Onda smo bacali papiriće i marendu, na kraju smo zavrljačili flajku sa vodom na nju. Sve to sa pristojne udaljenosti od jedno 5 metara, ja sam jedino prišao malčice bliže da je slikam (idiot). Na sve to, ova nije ni trepnula. I kad smo konačno potrošili svu municiju, prosto smo se sklonili malo dalje, sačekali pola sata, dok zmija nije zaključila da je pobedila u ovom psihološkom sukobu, odmotala se i otpuzala svojim poslom u obližnje žbunje i nečije dvorište.
pnbb pnbb 22:51 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

pri napadu, mogu da skoče oko cele svoje dužine, ili možda čak i dve

najgore su one letece, one su zajebane u pm.
posto nemaju krila, one se uvijaju oko uzduzne ose ogromnom brzinom i tako prave vorteks koji ih lansira pravo ka neocekujucoj zrtvi
princi princi 22:56 30.12.2014

Re: Sada o pitonu

pnbb
pri napadu, mogu da skoče oko cele svoje dužine, ili možda čak i dve

najgore su one letece, one su zajebane u pm.
posto nemaju krila, one se uvijaju oko uzduzne ose ogromnom brzinom i tako prave vorteks koji ih lansira pravo ka neocekujucoj zrtvi

Kakvi bre vorteksi, kakve dve dužine? Ljudi, bre, gde vi to idete na odmore, da znam da izbegavam u velikom luku. Ili je to pala neka duvka posle ručka?
srdjan.pajic srdjan.pajic 01:26 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

princi
pnbb
pri napadu, mogu da skoče oko cele svoje dužine, ili možda čak i dve

najgore su one letece, one su zajebane u pm.
posto nemaju krila, one se uvijaju oko uzduzne ose ogromnom brzinom i tako prave vorteks koji ih lansira pravo ka neocekujucoj zrtvi

Kakvi bre vorteksi, kakve dve dužine? Ljudi, bre, gde vi to idete na odmore, da znam da izbegavam u velikom luku. Ili je to pala neka duvka posle ručka?


Nije duvka, princi, znaš da ja živim zdravo i u skladu sa prirodom (od tih organic pomagala i proširivača svesti cepam samo ćaletovu prasu), nego ono: u strahu su velike oči, pa ti se od malog zmijčeka očas prividjaju skočizmajevi, vorteksi, kobre pljuvačice itd.

(ovim kobrama su nas plašili na Kilimandžaru, ja pošto nisam video ni jednu, sve vreme sam mislio da nas lože lokalne čamuge, posle kad sam se vratio u civilizaciju, izguglao, jebote miš, stvarno tu ima tih kobri koje vole da ti zalepe otrovnu šlajmaricu preko face, pa ti vidi…)
princi princi 01:54 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

(ovim kobrama su nas plašili na Kilimandžaru, ja pošto nisam video ni jednu, sve vreme sam mislio da nas lože lokalne čamuge, posle kad sam se vratio u civilizaciju, izguglao, jebote miš, stvarno tu ima tih kobri koje vole da ti zalepe otrovnu šlajmaricu preko face, pa ti vidi…)

Tako ja po Kvinslendu se divio kvinslenderkama, sve prelepe kuće, onako na stiltovima, prozračne. Pitam ih, što ih stavljate na stiltove? Kažu, da ne pojedu termiti. 'Ladno se ljudima dešava da im termiti pojedu cela vrata tokom noći. Posle muka da se nađe ram da se uglave vrata u zid... Još jednom, kakve sve zveri ne žive na toj južnoj polulopti.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:07 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

srdjan.pajic

Know your enemy!



E, neko mi je ispričao priču iz Sibira, baš tamo kod Bajkala gde sam bila, da je neka bajkerka Amerka vozila tuda i odjednom naletela na čitavu povorku kobri koje su prelazile put. Navodno, ima čak i fotki negde, i rekoše mi da ih je i NG objavila, ali nisam tražila. Uglavnom, kobre su se selile kao selice iz nekog razloga pa su preprečile preko glavne džade
Zamisli da vidiš tu scenu a da si na bajsu!
pnbb pnbb 05:38 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

tu ima tih kobri koje vole da ti zalepe otrovnu šlajmaricu

znam. klasika. cuvena africka lama-kobra...kad se onomad galija puna lami nsaukala iza madagaskara, citav tovar je preziveo othranjen lokalnim kobrama...medjutuim pazi, ukoliko nisu gladne, nervozne, u teranju, ako nije pretoplo ili prehladno, prakticno nema sta da brines...jedu ti iz ruke.e, i van monsuna, naravno
srdjan.pajic srdjan.pajic 07:18 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

'Ladno se ljudima dešava da im termiti pojedu cela vrata tokom noći.



Sine, u toj Australiji žive najgore i najopasnije životinje na kugli zemaljskoj. Tu manjeviše sve što mili, puzi, gmiže, pliva, trči i leti, radi to u nedvosmislenoj nameri da te usmrti, i već prema mogućnosti - pojede. Ali i pored svega toga, dupe bih dao za ronjenje na GBF-u, makar me i bele ajkule pojele ko marendu.

srdjan.pajic srdjan.pajic 07:41 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

Kojoti, vukovi, pume, grizliji, zvečarke, svačega ima.


I hila-monstrumi (Gila Monster), ne zaboraviti nikako. Dole u Arizoni, najotrovniji gušteri na svetu, haraju, ustvari, harali bi, da im srednja brzina kretanja nije jedno 5 metara na sat, a jedini način da stignu da te ugrizu je da im staviš ruku u usta. Ali kad ugrizu, jebo si čvorka, nema ti spasa.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 08:07 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

srdjan.pajic
Kojoti, vukovi, pume, grizliji, zvečarke, svačega ima.


I hila-monstrumi (Gila Monster), ne zaboraviti nikako. Dole u Arizoni, najotrovniji gušteri na svetu, haraju, ustvari, harali bi, da im srednja brzina kretanja nije jedno 5 metara na sat, a jedini način da stignu da te ugrizu je da im staviš ruku u usta. Ali kad ugrizu, jebo si čvorka, nema ti spasa.



Nadam se da tom detetu Rebeka priča priče pred spavanje a ne ti
princi princi 10:59 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

srdjan.pajic
'Ladno se ljudima dešava da im termiti pojedu cela vrata tokom noći.



Sine, u toj Australiji žive najgore i najopasnije životinje na kugli zemaljskoj. Tu manjeviše sve što mili, puzi, gmiže, pliva, trči i leti, radi to u nedvosmislenoj nameri da te usmrti, i već prema mogućnosti - pojede. Ali i pored svega toga, dupe bih dao za ronjenje na GBF-u, makar me i bele ajkule pojele ko marendu.


R-u, misliš? Da, fantastično lepa i divlja zemlja, pogotovu Kvinslend. Požuri za Reef, ludi Oziji napravili nekakve megaterminale za transport uglja (uglavnom za Čajnize), tankeri prepuni uglja prolaze pravo kroz njega.
pnbb pnbb 14:43 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

makar me i bele ajkule pojele ko marendu.

iznenadjujuce mali broj ljudi u australiji zapravo strada od ajkule..
ja sam imao jedan shark allert, sa sve onim sirenama ko za bombardovanje...i pokupim se iz vode, sta cu. i jos uzo neki dvogled, trazim peraje, sta li, pitam spasioca gde su je videli, i koliko daleko. kaze covek tu je vidjena u zalivu, videla je obalska IZ HELIKOPTERA!! sta kaes bre, iz cega? pa koliko je velika
medjutim ovi lokalni klinci nisu nesto jebavali alert, samo je skola srfa morala da napusti vezbaonicu..kolje ih osiguranje valjda
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:48 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

pnbb
makar me i bele ajkule pojele ko marendu.

iznenadjujuce mali broj ljudi u australiji zapravo strada od ajkule..
ja sam imao jedan shark allert, sa sve onim sirenama ko za bombardovanje...i pokupim se iz vode, sta cu. i jos uzo neki dvogled, trazim peraje, sta li, pitam spasioca gde su je videli, i koliko daleko. kaze covek tu je vidjena u zalivu, videla je obalska IZ HELIKOPTERA!! sta kaes bre, iz cega? pa koliko je velika
medjutim ovi lokalni klinci nisu nesto jebavali alert, samo je skola srfa morala da napusti vezbaonicu..kolje ih osiguranje valjda



Ovo me skoro sasvim odvraća od ideje da apliciram za Australiju
princi princi 15:10 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

iznenadjujuce mali broj ljudi u australiji zapravo strada od ajkule..

Reci to onom baji u Bajron Beju koga je apnula velika bela pre neki mesec. I onoj dvojici u Pertu proslog proleća.
pnbb pnbb 18:07 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

princi
iznenadjujuce mali broj ljudi u australiji zapravo strada od ajkule..Reci to onom baji u Bajron Beju koga je apnula velika bela pre neki mesec. I onoj dvojici u Pertu proslog proleća.

to ti je to...u sidneju ako se ne varam , jedan u 10 god.. vise dobije na lutriji
ja sam arnije mislio da tamo svaki dan bar po jedan ne ispliva..ceo kontinent, jebote..gomila ljudi, i jos veca gomila ajkula
pnbb pnbb 18:09 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

Ovo me skoro sasvim odvraća od ideje da apliciram za Australiju

ne bi trebalo, inace je fenomenalna zemlja..bar koliko sam ja video
jedino sto su im uslovi za imigraciju zajebaniii
ja probao, pa odustao.
princi princi 18:22 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

ne bi trebalo, inace je fenomenalna zemlja..bar koliko sam ja video
jedino sto su im uslovi za imigraciju zajebaniii
ja probao, pa odustao.

Vruća malo za biciklisanje, čini mi se. Na Sunce nikako ispod faktora 60. Bolje ići u zimskoj sezoni (od aprila do septembra) nego letnjoj. I ume da bude surova. Oziji, onako, nisu ono što se piše i kako se predstavljaju- vrlo su poslušni i korporativno orijentisani. Dosta skupa zemlja, inače. Spremi se da ostaviš debelu kintu za vodu i smeštaj. Opsednuti su žeđu na sličan način na koji su Englezi opsednuti prenaseljenošću i strahom od gladi, manijačno i uglavnom bez ikakvog razloga.

Umeju da budu žestoki rasisti. Obični ljudi su (uglavnom) OK (naravno, uvek možeš natrčati na budale), ali čim obuku uniformu polude. Aboridžini su uglavnom đankoze i alkosi ali, generalno, nisu agresivni.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:33 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

princi
ne bi trebalo, inace je fenomenalna zemlja..bar koliko sam ja video
jedino sto su im uslovi za imigraciju zajebaniii
ja probao, pa odustao.

Vruća malo za biciklisanje, čini mi se. Na Sunce nikako ispod faktora 60. Bolje ići u zimskoj sezoni (od aprila do septembra) nego letnjoj. I ume da bude surova. Oziji, onako, nisu ono što se piše i kako se predstavljaju- vrlo su poslušni i korporativno orijentisani. Dosta skupa zemlja, inače. Spremi se da ostaviš debelu kintu za vodu i smeštaj. Opsednuti su žeđu na sličan način na koji su Englezi opsednuti prenaseljenošću i strahom od gladi, manijačno i uglavnom bez ikakvog razloga.

Umeju da budu žestoki rasisti. Obični ljudi su (uglavnom) OK (naravno, uvek možeš natrčati na budale), ali čim obuku uniformu polude. Aboridžini su uglavnom đankoze i alkosi ali, generalno, nisu agresivni.


Mene najviše muči to doletanje zbog pregolemog tereta. Inače, ionako koristim SPF 50 % Austrisjke Antikancer whatever i vozim zabrađena, vodu ne kupujem već prečišćavam a smeštaj mi je uglavnom šator. E tu sam čula da znaju da budu z..... jer te teraju. A opet, neki trvde da su okej ako vide da imaš onaj kamperski ašovčić što im je garancija d aćeš ukopati sopstveni izmet (!) Hranu kuvam, uglavnom pahuljice, riža i pasta, pa to sigurno ne može da bude papreno skupo. Ali, videćemo, mislim d aje prilično cimanje za dobijanje turističke vize na nekoga s amojim uslovima (nezaposlena i tako to).
princi princi 18:54 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

Ali, videćemo, mislim d aje prilično cimanje za dobijanje turističke vize na nekoga s amojim uslovima (nezaposlena i tako to).

Da. Oziji su vrlo, vrlo fašistički raspoloženi kad je turizam van "belih" zemalja u pitanju (Srbija definitivno ne spada u "bele" zemlje, bar ne dovoljno bele). Pogotovu ova Abotova vlada, to su pravi, original fašisti. .

Ako razmišljaš kuda dalje, moji neki ortaci iz Engleske su biciklali po Monument Valleyju u Koloradu u februaru i martu. Po slikama mi je to izgledalo božanstveno. Uopšte, zapadna obala cele Amerike je san snova, Pacific Crest Trail je nešto što će jednog lepog dana morati da se overi.
blogovatelj blogovatelj 22:47 31.12.2014

Re: Sada o pitonu

Pacific Crest Trail je nešto što će jednog lepog dana morati da se overi.


Moja preporuka u južnom Ontariju je Bruce trail, koji spaja Nijagarine vodopade i Tobermory, mesto gde Georgian Bay postaje Huron Lake.

Link

Relativno civilizovan deo Ontarija, pogotovo južni deo trejla, nema zverova preopasnih, mada ovo uvek treba uzeti sa rezervom.
Nisam ga nikad prešao celog, ali po delovima sam dosta toga pohvatao, a najbliži mi je deo na 1.5km od gajbe. Mada, za bicikliranje pod punom ratnom opremom je zajeban. Čak i samo bajkom, bez prtljaga, je zajeban.
I što ideš severnije divljina je sve veća, pa je i broj mesoždera veći i veći. Na krajnjem severu trejla pretpostavljam da ima i losova, koji nisu mesožderi, ali su svakako smrtonosni.
Gugl Mape daju da je rastojanje od Nijagare do Tobermorija 360km.
Moj najomiljeniji deo trejla je Webster Falls, Tews Falls i Dundas Peak. Ove tri lokacije se nalaze na samo 5km rastojanja jedne od drugih i sve ih je moguće obići u jednom danu. Nalaze se na lokaciji koja se jednim imenom zove Spencer Gorge, nedaleko od Hamiltona, koga zovu waterfall capital of the world. I naravno, najbolje je obilaziti ih početkom oktobra. Takve boje ko nije bio u ovom delu sveta zasigurno nije video.

Slede slike

Webster Falls



Tews Falls



Visina oba vodopada je red veličine Nijagarinih, samo je količina vode neuporedivo manja. Za prvi se visina može uporediti sa visinom ljudi na fotografiji, a drugi je viši od prvog nekih petnaestak metara.

Spencer Gorge i Dundas Peak



Jukie Jukie 08:55 01.01.2015

Re: Sada o pitonu

srdjan.pajic
'Ladno se ljudima dešava da im termiti pojedu cela vrata tokom noći. Sine, u toj Australiji žive najgore i najopasnije životinje na kugli zemaljskoj. Tu manjeviše sve što mili, puzi, gmiže, pliva, trči i leti, radi to u nedvosmislenoj nameri da te usmrti, i već prema mogućnosti - pojede. Ali i pored svega toga, dupe bih dao za ronjenje na GBF-u, makar me i bele ajkule pojele ko marendu.

Australian Wildlife
srdjan.pajic srdjan.pajic 20:04 01.01.2015

Re: Sada o pitonu


Ej, Juki, srećna ti Nova godina, druže!

Hvala za link, meni je neki drugar iz Brisbena, koji je radio kao derač minkova u pečalbi, gore u Britiš Kolumbiji, pa svratio do Kolorada, pričao kako život downunder i nije baš toliko strašan. Eto, na primer, kaže, imaju zapravo vrlo malo otrovnih zmija (i dodaje, onako u pola glasa: jer su ih istrebili otrovni pauci i škorpije ). A i od malena tamo decu uče da ne čačkaju ono što nije za čačkanje, kad vide nešto da gamiže po dvorištu, ili ispod kreveta, jer će to, nešto, u 99% slučajeva da ode svojim poslom, sem ako nisi baš toliki baksuz da si ti taj posao. Tako da je smrtnost od tih neugodnih susreta sa opasnim wildelifeom zapravo vrlo mala.

No dobro, nema veze.

Samo da i Snežani čestitam Novu Godinu, i poželim joj puno sreće, zdravlja i predjenih kilometara na dva točka ove godine, možda i novu knjigu, ili bar neko dobro društvo na putu…
srdjan.pajic srdjan.pajic 07:37 02.01.2015

Re: Sada o pitonu

Snezana Radojicic
srdjan.pajic
Kojoti, vukovi, pume, grizliji, zvečarke, svačega ima.


I hila-monstrumi (Gila Monster), ne zaboraviti nikako. Dole u Arizoni, najotrovniji gušteri na svetu, haraju, ustvari, harali bi, da im srednja brzina kretanja nije jedno 5 metara na sat, a jedini način da stignu da te ugrizu je da im staviš ruku u usta. Ali kad ugrizu, jebo si čvorka, nema ti spasa.



Nadam se da tom detetu Rebeka priča priče pred spavanje a ne ti


Hahaha, jok, kod nas svako ima svoju smenu. Samo, u mojoj smeni je dozvoljeno dodatnih pola sata trčkaranja po kući nakon što je priča ispričana. Znaš, da dete može da hiperventilira.

pnbb pnbb 15:00 02.01.2015

Re: Sada o pitonu

Pacific Crest Trail je nešto što će jednog lepog dana morati da se overi.

kad smo vec kod toga, jedno mesec dana sam uporedo pratio snezin blog i citao WILD - sve mi se bilo izmesalo, ko ide bicilom a ko bezi od medveda.
knjiga je potpuno kul, a film nisam ni gledao
princi princi 16:04 02.01.2015

Re: Sada o pitonu

knjiga je potpuno kul, a film nisam ni gledao

Sneža je srpska Reese Witherspoon.
princi princi 18:05 30.12.2014

Snežo, bez daha čitam ove tvoje

putešestvije i one me samo dodatno motivišu da promenim svoj nik u sneža_na_biciklu. Neverovatno! Burmanski piton... izdrži, zbog koliko zbog sebe, još više zbog nas.

Samo još da iskoristim priliku da ti poželim srećnu 2015.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:32 30.12.2014

Re: Snežo, bez daha čitam ove tvoje

princi
Neverovatno! Burmanski piton...


Ptročitala sam da nije opasan po odrasle Burmance (a oni su prosečno dosta niži i sitniji od mene) osim u slučaju kada naraste preko pet metara - tada može da udavi i u jednom zalogaju proguta čak i aligatora.
I još je pisalo da nije agresivan ako je sit, štaviše, da ima najdobroćudniji karakter od svih zmija


princi

Samo još da iskoristim priliku da ti poželim srećnu 2015.


Hvala! I ja tebi želim sve najbolje u Novoj
trala.la trala.la 21:06 30.12.2014

Re: Snežo, bez daha čitam ove tvoje

Snezana Radojicic
princi
Neverovatno! Burmanski piton...


Ptročitala sam da nije opasan po odrasle Burmance (a oni su prosečno dosta niži i sitniji od mene) osim u slučaju kada naraste preko pet metara - tada može da udavi i u jednom zalogaju proguta čak i aligatora.


Juče baš gledam na TV nekog ludaka koji stoji pored pitona koji guta jelena (ludak, jer je u prethodnoj sceni bio dosta blizu nekog kajmana). Kaže, a očito se razume u te stvari, da taj piton koji je imao najmanje 5 metara odraslog čoveka ne bi mogao da proguta zbog širine ramena, koja su dosta šira od najšire dela tog jelena. Biće, ipak, da je lane, a ne (kako su preveli) baš odrastao jelen, sa odgovarajućim rasponom rogova. :)
princi princi 21:31 30.12.2014

Re: Snežo, bez daha čitam ove tvoje

Sine, kakve sve aždaje žive na toj južnoj polulopti... Ja kako sam strašljiv, ne bih izlazio iz nekog plićaka do prvog sledećeg leta. Kantica, lopatica i pesak (oćeš qr, i za to imaju škorpije!).
srdjan.pajic srdjan.pajic 21:53 30.12.2014

Re: Snežo, bez daha čitam ove tvoje

trala.la
Snezana Radojicic
princi
Neverovatno! Burmanski piton...


Ptročitala sam da nije opasan po odrasle Burmance (a oni su prosečno dosta niži i sitniji od mene) osim u slučaju kada naraste preko pet metara - tada može da udavi i u jednom zalogaju proguta čak i aligatora.


Juče baš gledam na TV nekog ludaka koji stoji pored pitona koji guta jelena (ludak, jer je u prethodnoj sceni bio dosta blizu nekog kajmana). Kaže, a očito se razume u te stvari, da taj piton koji je imao najmanje 5 metara odraslog čoveka ne bi mogao da proguta zbog širine ramena, koja su dosta šira od najšire dela tog jelena. Biće, ipak, da je lane, a ne (kako su preveli) baš odrastao jelen, sa odgovarajućim rasponom rogova. :)


Ne bih se ja u to uzdao. Mislim da piton, ili bilo koji drugi udav može da smrska čoveka ko kiflu i onda da ga proguta natenane, kako god hoće. I to davljenje ide munjevito. Jednom sam gledao na nekoj farmi ovde u Koloradu, gde ljudi gaje aligatore, a imaju i ceo zmijarnik, kad su hranili jednu malecnu bou. Stvarno mladunče, 30cm. I dali joj miša, ja hteo da slikam, zamišljajući kako će sad ova da krene polako da se obmotava i da lagano zateže situaciju dok siroma miš ne ispusti dušu. E, nisam stigao da pritisnem okidač na aparatu, mislim da je cela zmijska akcija trajala milisekundu. I to je tako divljački i surovo smotala onog miša, da sam pomislio, jebote, čovek stvarno nema nikakve šanse da se odbrani od takve surove snage i brzine, taman i da je Blek Stena.


princi princi 22:50 30.12.2014

Re: Snežo, bez daha čitam ove tvoje

Stvarno mladunče, 30cm.

Nije to bila boa, prevarili su te.
srdjan.pajic srdjan.pajic 01:34 31.12.2014

Re: Snežo, bez daha čitam ove tvoje

princi
Stvarno mladunče, 30cm.

Nije to bila boa, prevarili su te.


Ali je bilo 30 cm .


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:12 31.12.2014

Re: Snežo, bez daha čitam ove tvoje

trala.la

Kaže, a očito se razume u te stvari, da taj piton koji je imao najmanje 5 metara odraslog čoveka ne bi mogao da proguta zbog širine ramena, koja su dosta šira od najšire dela tog jelena.


Kad sam pričala kako je samoj ženi čak i lakše da putuje nego samom muškarcu, Tamara iz Putospektive je imala divnu opasku. Rekla je nešto tipa: Pa jeste ali ne zaboravi da govoriš o Aziji, gde su svi onolicni
Očito da je to tačno ne samo kad je u pitanju potencijalna opasnost od ljudi već i od gmizavaca
Ivana Knežević Ivana Knežević 18:13 01.01.2015

Re: Snežo, bez daha čitam ove tvoje

princi
Sine, kakve sve aždaje žive na toj južnoj polulopti... Ja kako sam strašljiv, ne bih izlazio iz nekog plićaka do prvog sledećeg leta. Kantica, lopatica i pesak (oćeš qr, i za to imaju škorpije!).


Prepoznajem se u opisu
Valjda je dobro poznavati sebe.

Snezana, hrabrost i odlucnost nisu konstante. Posumnjati je ljudski, krenuti dalje isto tako.

Bravo, i samo napred!

Srecna Nova godina i sve najbolje!
blogovatelj blogovatelj 20:07 30.12.2014

Slike su magija

Kao i uvek.
Šta je ona konstrukcija što prska vodu na slikama 10 i 11?
I šta su daščice što ih ređaš kao Tetris u vis?
trala.la trala.la 21:13 30.12.2014

Re: Slike su magija

blogovatelj
Kao i uvek.
Šta je ona konstrukcija što prska vodu na slikama 10 i 11?
I šta su daščice što ih ređaš kao Tetris u vis?


Mene je podsetilo na ovo:


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:20 31.12.2014

Re: Slike su magija

blogovatelj

Šta je ona konstrukcija što prska vodu na slikama 10 i 11?


To su im ribnjaci.

blogovatelj

I šta su daščice što ih ređaš kao Tetris u vis?

Igrica, Jenga, samo što se u nefensi sredinama igra bez tog pištolja, zabadaš prst(ić)e i izguruješ pločice, koje onda ređaš odozgo tako da konstrukcija stalno raste a postaje sve nestabilnija. Gubi onaj kome se sruši.

Jenga is played with 54 wooden blocks. Each block is three times as long as its width, and one fifth as thick as its length 1.5 × 2.5 × 7.5 cm (0.59 × 0.98 × 2.95 in). To set up the game, the included loading tray is used to stack the initial tower which has eighteen levels of three blocks placed adjacent to each other along their long side and perpendicular to the previous level (so, for example, if the blocks in the first level lie lengthwise north-south, the second level blocks will lie east-west).

Once the tower is built, the person who built the tower gets the first move. Moving in Jenga consists of taking one and only one block from any level (except the one below the incomplete top level) of the tower, and placing it on the topmost level to complete it. Only one hand should be used at a time when taking blocks from the tower. Blocks may be bumped to find a loose block that will not disturb the rest of the tower. Any block that is moved out of place must be returned to its original location before removing another block. The turn ends when the next person to move touches the tower or after ten seconds, whichever occurs first.

The game ends when the tower falls, or if any piece falls from the tower other than the piece being knocked out to move to the top. The winner is the last person to successfully remove and place a block.
wilma68 wilma68 21:25 30.12.2014

Vidi mene...

došla s posla pre 15 minuta, čeka me nedovršena torta za sutra veče (kad isto radim!), sedam za komp "samo da virnem",i-čitam tvoj blog, u jednom dahu.
Još i komentarišem, eeej!
Ovoga puta, saspens je u introspektivnim talasanjima, sasvim ljudskim, prepoznatljivim-ali, opet uvek novim, u doživljaju nekog drugog.
Vala si ga napisala, svaka ti čast!
Sutra jedno pogolemo parče Bečke torte (orasi, čokolada, maslac, rum, puno suvog grožđa) ima da namenim tebi:da nam nastaviš sa putovanjima, i spolja i iznutra, i da nas trpiš ovak'e kak'i smo i u 2015.
Živela!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 03:21 31.12.2014

Re: Vidi mene...

wilma68

Sutra jedno pogolemo parče Bečke torte (orasi, čokolada, maslac, rum, puno suvog grožđa) ima da namenim tebi:da nam nastaviš sa putovanjima, i spolja i iznutra, i da nas trpiš ovak'e kak'i smo i u 2015.
Živela!

Njami!
Hvala draga, ja ću uzeti neko vino za promenu (umesto piva) i nazdraviti vam tačno 6 sati pre nego što Nova dođe i do vas
mariopan mariopan 10:48 31.12.2014

срећна нова година :-)

Снежо чувај се и пази на себе тамо, видиш какве живуљке живе око тебе? Ја бих се одузела.

У Новој Години ти желим пуно здравља и да добациш до својих циљева без опасности по живот.
vera.nolan2 vera.nolan2 20:26 31.12.2014

Draga nasa

Pred sam polazak,...lep provod
nocas,ma gde da si...
i
princi princi 03:33 02.01.2015

Još jednom, meni je Snežana

zaista i bez ikakve zajebancije ubedljivo najpozitivnija stvar koja se pojavila na ovom blogu od njegovog početka. Ne stignem uvek sve da pročitam, ali sam svim srcem uz Snežu. Ako se ikada umori od biciklanja i odluči da se bavi politikom (mislim da ima sjajan potencijal, pogotovu za neku zemlju kao što je Srbija), imaće jedan siguran glas iz dijaspore.
blogovatelj blogovatelj 07:56 02.01.2015

Re: Još jednom, meni je Snežana

Još jednom, meni je Snežana


Mega carica
Krenula je u Maleziju, bar tako kaže status koji je stavila na FB.
mikele9 mikele9 16:04 02.01.2015

Draga

moja Snežo, gledam prvu fotku, tebe na bajsu koji je sa svih strana opterećen teretom za osrednji Saharski karavan i pitam se, apstrahujući za trenutak sve bitne i važne detalje/elemente tvog života/putešestvija, kao BRE uspevaš da održiš ravnotežu!!!
Šaljem ti drugarski poljubac i samo NAPRED!
P.S. Molim te da se paziš i čuvaš bodljikavih žica, pitona, krokodila, mamuta, tiranosaurusa i ostalih po život neugodnih živuljki i prepreka

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana