Javno slušanje na temu Nacrta izmena i dopuna Zakona o kulturi održano je u pre dva dana u Skupštini Srbije. Bila sam tamo. I odmah na početku bih želela da kažem, da je ovo prvi put da je neko na ovaj način konsultovao i ljude iz struke. Nikada nas ranije niko nije zvao ili pitao kada bi se donosio neki zakon, u oblasti kulture. Imala sam osećaj da te zakone kroje neki ljudi koji su daleko od stvarnosti i terena. Ni sada nisam ukapirala da bih ja zaista mogla nešto da promenim ili doprinesem, jer je moje iskustvo u suprotnosti sa svakom silom teže u Srbiji. Oduvek se nekako makljam i borim protiv svih zakona i načina funkcionisanja u kulturi. Pa ipak, tekst je ponuđen na čitanje i razmišljanje. Tražio se naš glas pre nego što se pravni akti zabetoniraju i uđu u knjige.
U duhu mentaliteta tužne balkanske provincije, diskusiji je predhodio niz manjih skandala. Na naslovne strane je odjednom tako dospeo i balet, jer su se svi jako zabrinuli da je novim zakonom ukinut. Do suza su bili potreseni oni koji redovno prate događanja na svetskoj i domaćoj sceni, koji ne propuštaju kritike i snimke predstava Dijane Višnjeve i Aline Kožokaru, koji sa nestrpljenjem prate komentare na društvenim mrežama sa premijere Nača Duata u Skali... O značaju i poznavanju opusa Ane Pavlović i Jovice Bjegojeva, da i ne govorimo. I baš kada je Roberto Bole bio glavna tema na decembarskim slavama, kao grom iz vedra neba - neko ukida balet u Srbiji! Kakav užas! Bez baleta se u ovoj zemlji ne diše. Deca se čim prohodaju vode na baletske predstave, na porodičnim okupljanjima sluša se samo Čajkovski, a bez petit battement-a je svaki dan izgubljen.
U totalnoj estradizaciji Srbije, balet je već odavno zbrisan. Produkcija je loša, publika odumire, a oni koji bi mogli da predvode velike ansamble, sa vizijom, znanjem i energijom, odavno su otišli odavde. U toj neveseloj predstavi, niko se nije zapitao šta rade ona deca koja svaki dan vežbaju po par sati, i još uvek sanjaju o Labudovom jezeru? Ko je ikada tu decu stavio na naslovnu stranu, ili im dao prostor da nešto kažu, da odu na neko usavršavanje, ne daj Bože odigraju nešto za svoje vršnjake? Da li u Srbiji može biti vest kada ta deca dobiju neku nagradu ili je vest kada srpska novokomponovana elita slavi punoletstvo sina jedne pevaljke? Tužno je to što zakonom nije najstrože zabranjeno masovno zaglupljivanje naroda.
Većina zemalja u svetu za umetničku igru koristi jedan termin - dance, danse, danza...U Grčkoj podjednako srećno možete sve spakovati pod reč - horos. Celokupno stvaralaštvo u okviru jedne oblasti. Tako je i balet, odnosno klasična igra, na koju se troše ogromna sredstava u svetu, jer se radi o muzejskoj vrednosti koja se mora na pravi način sačuvati, predstavljen pod terminom - IGRA. Primetno je međutim da je sve manje onih kompanija koje mogu da odneguju baletsku produkciju, već se polako ova forma usmerva ka najmoćnijim svetskim teatrima. Dovoljno je reći da u Francuskoj, gde se iz budžeta finansira preko 300 kompanija i institucija koje neguju umetnicku igru, klasičan balet izvodi samo u Operi u Parizu. Po neka klasična postavka se još može desiti u Lionu i Bordou, ali se i oni već trajno okreću novim koreografima. Pa da li je neko u Francuskoj, zemlji koja je kolevka baleta pomenuo njegovo ukidanje? Ne. I to ne zato što ga ne vole ili ne prate. Naprotiv.
Ako pogledate program Beogradskog festivala igre, videćete da tu ima i ulične igre, i hip hopa, borilačkih veština, a svakako i akrobatskih ili cirkuskih znanja. Scena je mera svega. Međutim, u XXI veku, balet svakako više nije jedini na listi onoga što država mora da prepozna kao umetničku vrednost u okviru jedne oblasti. Drago mi je da smo izbegli reč ples, jer ona nije naša. Takođe, ples decenijama uspešno podrazumeva i predstavlja sportsku disciplinu.
Na ovom javnom slušanju, bili su i predstavnici dva baletska udruženja. Nisam član ni jednog, ali pozdravljam to da su pozvani da kažu neka svoja iskustva i stavove. Ako uzmemo u obzir da u svojim redovima već broje mnogo onih koji nemaju ni osnovno baletsko obrazovanje, verujem da će u narednom periodu postaviti pitanje baleta i u svom nazivu.
U kreativnoj atmosferi, sa svega par izlaganja koja su iskočila iz vremena i prostora, bio mi je zanimljiv jedan kratak govor, o fenomenu uspeha i neuspeha u Srbiji. Odnosno, jedna lična procena o tome koliko uspeh pojedinca u Srbiji može da proizvede zlobe i destrukritivne energije, pa tako povuče mediokritete da ga zgaze i ponište. Odatle i objašnjenje o gašenju nacionalnih priznanja. Jednostavno, mediokriteti su počeli da lobiraju i ostvaruju doživotne benificije... sve do toga da su ukinuli to pravo onima koji ih zaista zaslužuju.
U susret novoj godini, novim zakonima, i nekim malo povoljnijim vetrovima... Za dobru Igru!