(2. januar 2015)
Sa tajlandske strane, izlazna pasoška kontrola
Pruživši pasoš tajlandskom cariniku, nalaktim se na visoki pult i koliko god je moguće, primaknem lice uskom otvoru na staklu. Vrebam mu grimase i pokrete spremna da u presudnom trenutku zatražim 'veliku uslugu' od njega - da izlazni pečat ne stavi na novu stranicu već na neku koja je već isprečatirana. Zamolila sam ga to čim sam mu predala pasoš, ali ničim nije pokazao da je čuo ili razumeo. Tako sam sada kao zapeta puška.
Ali prolazi nekoliko minuta u pregledanju i ponovnom pregledanju mojih viza, pa kad i treći put počne da ih lista a potom podmetne otvoreni pasoš kolegi do sebe, onom što radi na ulaznim overama, nepogrešivo znam o čemu je reč.
„Mogu li da vam pomognem?", pitam ljubazno.
Ali on me ignoriše. Priča sa kolegom, značajno klimajući glavom. Onda kaže nešto na tajlandskom u mom pravcu, ali ne gledajući u mene.
„Oprostite, nisam vas razumela? Mogu li da vam pomognem? U čemu je preblem?"
Opet ignorisanje.
Pridiže se i uzima spojene papire sa nekim tabelama. Kažiprstom desne ruke traži odgovarajuću tabelu u njima dok na prste druge broji. Računa dane za koje misli da sam prekorašila trajanje moje vize.
„Molim vas, pogledajte na prvoj stranici, imam re-entry vize sa trajanjem do četvrtog januara", kažem.
I ne trepne, nego i dalje računa.
„Hej! 'Oćete li me udostojiti vaše pažnje!", podignem glas. Samo što nisam provukla glavu kroz onaj prozor. „Pogledajte na prvoj stranici pečat! Imam re-entry! I nisam ništa prekoračila. Mogu da ostanem još dva dana duže u Tajlandu!", sad sam već vrlo glasna.
Zaista me izluđuje to kuliranje organa reda koji ne znaju svoj posao. Nije mi prvi put da carinici ne umeju da nađu vizu sopstvene zemlje u mom pasošu. A tek van graničnih prelaza! Na desetine puta sam morala da objašnjavam i podmećem pod nos policiji -- koja bi obično došla da me legitimiše zato što negde kampujem - da imam važeću vizu ili njeno produženje.
Tajac me najzad posluša i otvori prvu stranicu. Čita. Pa pokaže onom kolegi. Pa opet čita. Pečat je veličine tri centimetra sa tri i na njemu na tajlandskom i na engleskom piše re-entry . Preko njega je udaren drugi pečat, samo je ovaj crveni, sa datumom 04.01.2015. Koliko mu puta treba da pročita da bi se uverio?, pitam se, ali sada oćutim.
Najzad, odlaže onaj štos papira natrag. I podiže oba palca uvis, dajući mi znak da je sve u redu.
„Mogu li da vas zamolim...", zaustim, ali njegova ruka sa pečatom je brža.
Mahinalno zažmurim, kao da će to što neću gledati kako mi uništava celu jednu praznu stranicu nešto promeniti na stvari.
Tup!
Otvorim oči i uzmem pasoš.
Tek kad se vratim do mog bicikla, koji sam ostavila nekoliko metara dalje oslonjenog uza jedno drvo, usudim se da proverim.
„Huuuuh!", otme mi se uzdah olakšanja.
Ipak me je čuo i poslušao moju molbu.
*
Sa maležanske strane, ulazna pasoška kontrola
Predavši pasoš, zauzimam isti stav kao i maločas. I ovde treba da se izborim za očuvanje svih postojećih praznih stranica u mom pasošu.
Tamnoputi carinik sa okruglom glavom ignoriše me kao i njegov kolega. Ničim ne pokazuje da je čuo ili razumeo moju molbu. Zato napeto vrebam njegovu desnu ruku, očekujući onaj trenutak kada će se mašiti za pečat.
Ali prolaze minuti, on gleda u kompjuter pa u podatke u mom pasošu, i ne uzima pečat.
"Izvinite, šta je problem?", upitam.
Ignorisanje.
Okreće se ka svom kolegi i priča s njim. Sad obojica gledaju u monitor pa u moj pasoš pa opet u monitor.
„Oprostite, možda mogu da vam obajsnim ako mi kažete o čemu se radi", pokušavam ponovo.
Bez rezultata.
Carinik sa okruglom glavom ustaje i kreće nekud sa mojim pasošem.
„Hoćete mi reći šta se dešava?!", insistiram provlačeći nos kroz prorez. Za razliku od maločas, sada nemam ni blagu pretpostavku o čemu je reč.
„Sačekajte", otrese mi drugi Maležanin u uniformi. On je vižljasti šezdesetogodišnjak, rošavog lica, sa brčićima. Mogao bi da igra nezgodnog čuvara u zatvoru, onog što prvo udara pendrekom pa onda pita ko je kriv - kao stvorem je za takvu ulogu.
„Hoću ali morate mi reći šta čekam. Šta je problem?"
„Ne podudara se naziv zemlje iz pasoša sa nazivom u kompjuteru. Moramo da pitamo više istance šta da radimo i zato morate da sačekate. Hoćete da uđete u Maleziju? Onda sačekajte!", odgovori mi na ivici strpljenja.
Sve mi je jasno. Imaju sistem koji nisu obnovili deset-petnaest godina. A ja sam očito prva iz Srbije koja koristi ovaj granični prelaz.
„Možda da pogledate pod Jugoslavija. To je moja bivša zemlja, koja se raspala na nekoliko malih država: Slovenija, Hrvatska, Bosna, Srbija... Ako imate internet, najblje je da tamo proverite", kažem pomirljivo jer je vreme da promenim ton, inače bi ovaj nesuđeni čuvar zatvora mogao da mi prilično zagorča ulazak.
Jednom sam čekala od devet do pet u kineskoj banci dok nisu izmenili u sistemu stari naziv Jugoslavija u Srbija, kako bih mogla da podignem pare preko Western Uniona. Najgore što može da mi se sada desi je da opet čekam satima. Ne mogu da me upute na drugi granični prelaz sa novijim sistemom, pošto sam već izašla iz Tajlanda.
Odmičem se od onog otvora i zabavim se traženjem rute na mom GPS uređaju. Nesuđeni čuvar zatvora u međuvremenu pečatira pasoše drugih putnika koji prilaze što 'mom' šalteru za pešake, motoriste i bicikliste, što drugom, bočnom, koji je namenjen putnicima u vozilima. Čekamo da se onaj s okruglom glavom vrati.
„Hej!", začujem nakon desetak minuta. Podignem pogled i vidim da brka ponovo drži moj pasoš u ruci. Traži da dam otiske oba kažiprsta.
Učinim sve kako je tražio.
„Ne valja!", brecne se nervozno.
„Ti uređaji uvek prave problem", kažem kao znalac. Kada sam podnosila zahtev za novi pasoš u našoj ambasadi u Pekingu, tek iz ne znam kojeg puta je uspelo to sa otiscima prstiju. Tada su mi objasnili da je uvek tako.
Sada, srećom, uspeva iz drugog pokušaja.
Nesuđeni upravnik zatvora je zadovoljan. Ukucava moje podatke a onda uzima nalepnicu u obliku pravougaonika, dimenzija centimetar sa tri otrpilike. Vidim kako pikira praznu stranicu, onu levo od maležanske vize.
„Ne!" vrisnem. „Molim vas, ne!"
Uvek je efektno kada ih tako štrecnem. Ruka mu ostane u vazduhu.
„Molim vas, treba mi ta prazna stranica. Stavite stiker na neku gde već ima pečata, ima ih nekoliko koje su napola ispečatirane", objašnjavam brzo ali trudeći se da govorim što razgovetnije jer nisam sigurna u njegovo znanje engleskog.
Brka počne da lista stranice.
„Eto, možete tu!", kažem kad okrene onu do mjanmarske vize.
Neočekivano staloženo, on mi objasni da stiker treba da stoji uz vizu zemlje na koju se odnosi.
„Nemojte, molim vas!", preklinjem ga. I ruke sam sklopila u znak molbe.
Dvoumi se, ali ruka sa stikerom mu je i dalje izand one prazne stranice. Vidim kako nešto prokomentariše, i po grimasi mi se učini da je u stilu: „Ma šta ova zanoveta".
Brzo izvadim stari pasoš, popunjen do zadnje stranice i poništen, i proturim ga kroz onaj prozor.
„Evo, vidite, za svega dve godine sam morala da vadim novi. Morala sam da idem čak u Peking po njega. Nemam nameru da tamo idem ponovo za par meseci!", kažem.
Brka me opet iznenadi: prihvati moj stari pasoš i sa zanimanjem ga prelista.
„Molim vas! molim vas! molim vas!", ponavljam kao da mi život zavisi od toga.
I nesuđeni zaguljeni čuvar zatvora najzad popusti. Zalepi onaj stiker pored mjanmarske vize, na stranicu na kojoj je već nekoliko pečata, te prepisa uredno sve što treba sa vize svoje zemlje, listajući dve strane nazad, pa se vraćajući na onu sa stikerom.
Gledajući ga, shvatam koliko je to u njegovom poimanju stvari veliki ustupak. Prekršio je pravilo, što doduše nije kažnjivo, ali pravilo je pravilo. Još uvek ne mogu da verujem da sam uspela da ga na to nagovorim, pa gotovo i ne dišem dok on prepisuje one podatke i na kraju stavlja pečat sa datumom izlaska.
„Oh, hvala vam veliko! ", kažem ushićeno kada mi pruži pasoš natrag, te kao onaj tajlandski carinik podignem oba palca uvis.
„Nja-nja-nja, molim vas", iskrevelji se nesuđeni upravnik kaznenog zatvora, karikirajući me sa očitim simpatijama.
I tad jasno zamislih sebe kako se provlačim celim trupom kroz onaj uski otvor, kao lik iz nekog crtaća, i grlim ga u znak zahvalnosti, a onda se brzo izvlačim natrag, ostavljajući ga zabezaknutog da se pita šta mi bi.