gost autor: dr zurin otac
Neki siromašak danima sjedio skrštenih ruku razmišljajući kako da se ratosilja bijede i siromaštva i prehrani čeljad, ali nikako da nađe rješenje niti, pak, da ga ko upita: „Aman, bre, čovječe! Što tu danima sjediš – koji ti je đavo?“
Najzad, izgubivši svaku nadu u ljude, okrenu pogled ka nebu, uzdahnu, pa reče: „Of, lele, Gospode! Pomozi makar ti, jer ću inače pomjeriti pameću!..“
I još dok ne bješe spustio pogled sa neba, sletješe kraj njega dva goluba na travi. Jedan od njih pođe šetati po dvorištu, te na kraju uđe i u siromahovu kuću i iz nje iznese neke mrvice, pa se zatim ponovo vrati i donese nešto hrane i za drugog goluba. I tako ga je hranio, pa mu je čak davao i ono što bi mu ispalo iz kljuna. Čovjeku se sve to učini čudnim i zagleda se u goluba i primjeti da je ovaj slijep. Golub koji ga je hranio, vidjevši da je čovjek stao uz njega i ne bojeći se da će ga ostaviti samog, poletje ka nebu, ali se ubrzo vrati sa nekom travkom u kljunu. S njom prekri oči slijepom golubu i on začas progleda, pa oba goluba prhnuše i odletješe, a onu travku ostaviše...
Siromah je uze i stavi je sebi u džep.
I krenu potom na vašar, ali pored nekog kladenca sretne dvojicu kako poje vodom jednog slijepog čovjeka. Upita ih za dozvolu da ga uz pomoć one travke pokuša izliječiti. Travku mu stavi na oči, utrlja je malo i slijepac progleda. Svi su mu se počeli zahvalljivat, a onaj slijepi ga je cjelivao u ruke i darivao ga raznim bakšišima...
Istu stvar sa listom trave ponavljao je i kod drugih ljudi, te se ubrzo toliko obogati i odluči da pođe na adžiluk ( pravoslavni za razliku od muslimanskog hadžiluka – hadža, obavlja se u Jerusalemu na Božijem grobu! )
Prije polaska na „adžiluk“, uz pomoć one trave mogao je da sazna čak i to ko je šta i od koga ukrao i gdje je ukradeno sakriveno . Od toga se njegov imetak još više povećao....
I, krenu najzad brodom preko mora, ali se na brodu dogodi to da umrije jedan od putnika- budućih adžija!
Dvojica što su bila s njim ubaciše ga u kofer i zalijegoše pored kofera da ga čuvaju. Jedan od te dvojice je bio „šiško“ (debeli), a drugi tanak ko suha grana – mršavko!
Kada je lađa pristala na kopno, izmećari izvadiše mrtvaca iz kofera, iskopaše raku i počeše ga sahranjivati. U raku međutim uđe i onaj „šiško“ – debeli!?...
Kraj groba je ostao samo mršavko, te mu siromašak priđe i upita ga zbog čega sa mrtvim čovjekom uđe i onaj debeljko?
Tada mu mršavi reče da je onaj što je umro na brodu bio mnogo gramzljiv za života, da se obogatio na nepošten način i da mu je zbog toga Bog uskratio zadovoljstvo da postane adžija, jer će se tek onda opoganiti i nastaviti još više krasti... !?
Onaj , pak, debeljko što je s njim legao u grob – taj je, u stvari, bio njegov zli anđeo koji ga je i nagovarao i podučavao da čini nevaljalstva, i sada je pošao s njim ne bi li ga izbavio od božijeg Suda i poveo u nekakav svoj nevaljali Raj. A ja sam pravi anđeo koji sam išao uz njih nastojeći da ih odgovorim i da ne dozvolim da čine to što čine.... Nego, čekaj, čekaj! A odakle ti mene vidiš kad sam ja nevidljiv? – upita mršavko siromaška i ovaj mu priznade da u džepu nosi nekakvu travku koja mu sve to omogućava.
-Eeee! Daj mi je ovamo ! Dosta si je nosio, a i vidio si i više no što si smio.
Siromašak mu onda priznade sve što je radio uz pomoć te travke, i pokaza mu pare koje je zaradio, ali mu reče da je za sebe zadržao samo onoliko koliko mu je potrebno da ode na „adžiluk“...
-Dobro, dobro! Dosta ti je bilo! Hajde pođi sada na Božji grob, ali nemoj da se poslije povratka pohasiš.
Reče mu to, i:“Frrrr!...“ - zaleprša krilima i odleti prema nebu ...