Atentati, kao na Charlie Hebdo, nisu izolovane pojave, već deo šire slike o sudaranju kultura, ali i geopolitičkih interesa u Mediteranu. Borba za prevlast u Mediteranu vodi se hiljadama godina, nova epizoda počinje pred našim očima. Gde je u svemu tome Srbija?
“Danas ne prisustvujemo samo kraju Hladnog rata, već i kraju istorije kao takve: došli smo do krajnje tačke ideološke evolucije čovečanstva, to jest do sveopšte prihvaćenosti zapadnog modela društva i liberalne demokratije.” Iako se pomenuti citat Frensisa Fukojame iz 1992. godine delom može pripisati euforiji i trijumfalizmu nakon pada komunizma i raspada Istočnog bloka, on pre svega predstavlja svedočanstvo o visokom stepenu naivnosti intelektualaca na Zapadu, u pogledu dinamike drugih kultura i društvenih modela.
Demokratija može biti shvaćena kao vrednost sama po sebi, jer nominalno priznaje svakom pojedincu bazičnu ljudsku vrednost i nudi mu mogućnost učestvovanja u javnim poslovima. Međutim, ona kao samo forma izražavanja, prekriva poput paučine jedan dubok svet najintimnijih verovanja, konstitutivnih vrednosti i fundamentalnih očekivanja različitih društava i pojedinaca. Demokratija ne garantuje skladno društvo, niti mirnu koegzistenciju država. Bez autentičnog i informisanog dijaloga sa različitim kulturama, tlo za ratove, manipulaciju i ekstremizam biće sve plodnije, a „bure baruta“ neće više biti sinonim samo za Balkan, već za celu Evropu i Mediteran.
Fukojama na početku posthladnoratovskog perioda nije video da će Pax Americana biti značajno haotičniji, nego što se mislilo. Nije video ni da će Mediteran, od drugorazredne svetske „bare“, ponovo postati pozornica gde se prepliću i sudaraju delovanja glavnih globalnih igrača i kultura. Verovatno mu nije ni padalo na pamet da se Islam, primarno zamišljen kao „država“ muslimana, za razliku od koncepta „zajednice“ hrišćana, neće sponatno uklopiti u zapadnoevropske kalupe, pravljene za posthrišćanska društva i sekularne države. Isto tako, islamska država se obično zamišlja kao Muhamedova Medina iz 7. veka, što u savremenom svetu ne može da predstavlja adekvatno rešenje ni za same muslimane. Tu dolazimo do srži problema sa Islamom u Evropi.
U Francuskoj je još 1905. godine zakonom strogo odvojena država od crkava (množina), a religija je svedena isključivo na privatnu sferu. Iako je svrha tog zakona upravo da onemogući sukobe oko prevlasti različitih vera nad političkom vlasti, kao i da omogući svakome slobodu mišljenja i veroispovesti, danas je ovakvo uređenje percipirano od strane muslimana kao pritajeno diskriminatorsko i nepravedno. U njihovoj viziji života i sveta, nemoguće je veštački odvojiti veru od javne sfere, pa im je „sekularna država“ contradictio in adjecto. Zabrana nošenje burke u školi ili u javnoj službi, koja proizlazi iz pomentog zakona, doživljena je danas od mnogih muslimana kao atak na način života, tradiciju i ispovedanje svoje vere.
Često ovakve zabrane, uparene sa percepcijom o neformalnoj diskriminaciji, dovode do osećanja frustracije, naročito kod muslimana arapskog porekla koji su rođeni u Francuskoj i samim tim automatski dobili njihovo državljanstvo. Roditelji jesu došli da rade i zarade u procesu obnove Evrope nakon Drugog svetskog rata, bili zahvalni na šansi da pobegnu iz zavičajne bede, ali deca traže više od toga: dostojanstvo i apsolutnu ravnopravnost u realnom životu sa starosedeocima, koja im je pravno obećana i zagarantovana. Frustracija je prvobitno nalazila utehu i inspiraciju u romantičarskom panarabizmu, dok je danas uzurpirana od strane salafizma - militantne i redukcionističke verzije islama.
Ove društvene tenzije su dodatno pojačane činjenicom da su zapadna društva značajno promenjena u kulturnoj revoluciji iz 1968. godine. Ona je dovela do relativizacije tradicionalnih vrednosti, osporavanja svih autoriteta, dominacije hedonizma, konzumerizma, ali i nihilizma. To su sve pojave strane islamskom svetu, iz kojih brojni muslimani izvode zaključak o dugoročnoj dekadenciji i slabosti Zapada. Osećaj ugroženosti i frustracije, uparen sa percepcijom o slabosti drugog, dovodi vidimo do opasnih zaključaka i akcija. A u Evropi se, u predstojećim decenijama, očekuje talas od miliona imigranata godišnje.
Zbog toga suludi atentati, kao na Charlie Hebdo, nisu izolovane pojave, već deo šire slike o sudaranju kultura, ali i geopolitičkih interesa u Mediteranu. Naivno bi bilo poricati da postoje državni i paradržavni akteri u ovom prostranom basenu, pre svega na Arabijskom poluostrvu i sve više severnoj Africi, kojima upravo odgovara porast nestabilnosti i novo mešanje karata. Evropa tako biva uvučena, sa jedne strane, u međumuslimanske sukobe za dominaciju u islamskom svetu, a sa druge strane u geopolitička pomeranja kojima se ostvaruje preraspodela uticaja - od Hindukuš planina do Atlantika. Rat za Mediteran se vodi hiljadama godina, nova epizoda počinje pred našim očima. Gde je u svemu tome Srbija?
Srbija ima iskustvo i znanje u opštenju sa islamskim svetom. Ono što se shvata kao hipoteka, može umešnom politikom postati prednost. Titovo iskustvo i savremeni odnosi sa Emiratima, Azerbejdžanom i Turskom - o tome svedoče. Uprkos silnom lobiranju preostale supersile, Organizacija islamskih država kao takva nikada nije priznala Kosovo, na primer. Pogrešno bi bilo ponovo upasti u stereotip o antimuslimanima, koji nam je od strane Zapada prišiven 90-tih godina prošlog veka, kako bi se opravdale neke njihove druge intervencije i nepravde. Srbija se nalazi u takvoj poziciji da može da se koristi sve intenzivnijom interekcijom Zapada i islamskog sveta, ali da istovremeno izbegne varničenja, antagonizme i ideološke sukobe. Nama danas pre svega treba konstruktivna saradnja sa što širim krugom zemalja i kultura u svetu, kao bismo obnovili svoju ekonomsku supstancu i povratili ulogu geopolitičkog i geoekonomskog mosta, koju smo imali za vreme bivše velike države.
(originalna verzija teksta objavljena u Politici 19. januara)