Mečka samo što nije... Nastupa još jedan istorijski dan. Niko, kao mi, nema toliko istorijskih dana.
Ukoliko mečka tokom današnjeg prepodneva izađe iz pećine i ugleda samo senku od svoje države, to znači da će se vratiti u pećinu i nastaviti da spava, a da će država još dugo imati da se uređuje i doređuje.
Ukoliko izašavši iz pećine ne ugleda senku države, već nešto što liči na pravu državu, protegliće se konačno i završiti sa svojim dugim zimskim snom, uživajući u slici stvarne, uređene države.
Ali, naravno, naš čardak ni na nebu ni na zemlji ostaće još dugo baš ovakav, kakav je sada – na pola puta između poluzapuštene oranice i carstva nebeskog, potkrepljenog desetercem i mitomanskim frazama novijeg doba. Dilema je stalna. Jer ... Oranica rešava glad, koja čak i nebeske stvorove mori, a nebo nudi slavu. Kad god se čardak protegne još u visinu, prema slavi, osujeti ga silna glad, pa mu se zemlja, oranica, priviđa kao ipak neizbežna sudbina, koja zadovoljava ono bez čega se ipak ne može. Međutim, kad se čardak savine nadole, da pothrani osnovne potrebe i utoli glad, nebeska slava počinje da mu nedostaje i čini se još zlatnijom, i mnogo važnijom od zadovoljenja donjih potreba. Tako se čardak naš neprestano vija, čas dole, čas gore, zapravo ostajući sve vreme ni na nebu ni na zemlji.
Onda, logično, i država, sa svim onim što je čini i može je činiti, u toj večitoj sapetosti i nedoumici - ostaje negde na pola puta, nit je ima, nit je nema. Stoga će i mečka, kad ovog sretenjskog jutra izađe iz pećine, biti u najmanju ruku zbunujena.