Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Hey mister, how are you? (Indonezija)

Snezana Radojicic RSS / 19.02.2015. u 08:18


Ili -- kako me i nakon dve i po godine u južnoj Aziji ona opet iznenađuje pokazujući mi koliko zapravo malo znam o tamošnjim ljudima. Priča o stanovnicima Sumatre koji me istovremeno izluđuju svojim ponašanjem i dovode do suza svojim dirljivim pričama i postupcima. 1-azija1.jpg

*

Šok nakon Singapura bio je očekivan, ali ni približno u toj meri u kojoj me sustiže odmah po prelasku na ostrvo Batam, koje pripada Indoneziji. (A još ne znam da je ono pod najjačim uticajem svojih severnih super-razvijenih suseda i samim tim najmanje 'indonežansko' od svih indonežanskih ostrva.) Prva slika je - prljavština. Prvi utisak - gužva i buka. Siromaštvo me zaskače iz svake sklepane drvene kućice sa koje visi natpis sa zvučnim imenom nekog svetskog brenda, najčešće - mobilnih telefona ili kola. Statusni simboli kao magični ćilimi koji će srećne vlasnike poneti daleko od surove stvarnosti.

Odsedam u jeftinom hostelu u delu grada iz kog narednog dana imam feri za Sumatru. Od prvog susreta, gazdarica je naglašeno ljubazna. Navikla sam na istočnjačke osmehe i predusretljivost, ali ovo je više od toga. Kada krenem u luku da kupim kartu za sutra, insistira da pođe motorom ispred mene kako bi mi pokazala pravi put. Nema veze što zbog toga mora da na pola sata zatvori svoju malu turističku agenciju.

Kasnije tog dana iz bašte njene kuće koja se nalazi do hostela uspevam da uhvatim internet vezu. Postavljam novu objavu na svoj Fejsbuk profil i istog trenutka stiže mi privatna poruka od Bowa, Inodnežanina sa Jave koji prati moje putovanje. Njegova majka živi u Batamu i želela bi da se upozna sa mnom. Dok mu otpisujem, u moje sanduče je već stigla poruka od Ami, kako se majka zove. Poziva me da se smestim kod nje, u velikoj kući. Ljubazno zahvaljujem i objašnjavam da sam već našla smeštaj.

Nema veze, doći ću po vas da vas preselim, kaže Ami. Muž i ja imamo orgomnu kuću i imaćete zasebnu sobu. Niko vas neće uznemiravati.

Hvala vam najlepše, ali ovo mesto je fino a i već sam platila, otpisujem.

Ne, molim vas. Ako nećete da se preselite, barem dajte da vam pokažem grad.

Hvala vam, ali već je kasno i ja sam umorna. A i danas sam se provozala kroz grad jer sam pristigla u centralnu luku pa sam dovde vozila desetak kilometara.

Gde ste smešteni? Sad ću da dođem po vas, insistira.

Ne otpisujem. Ne znam šta da joj odgovorim. Preumorna sam i sve što želim je da se dobro odmorim. Današnja plovidba me je iznurila iako je bila kratka. Talasi su bili ogromni i počela sam da osećam simptome morske bolesti. Bilo mi je toliko loše da nisam imala kad ni da se uplašim što se ljuljamo kao onaj Remboov Pijani brod. Strah me je sustigao kao zakasnela rekacija, sada dok sam gledala fotografije crnog neba i još crnjeg mora birajući koju da postavim u svoju galeriju. Pogoduju mu i statistike o čestim udesima indonežanskih morskih prevoznika i stotinama utopljenih ljudi, koje pokušavam da ignorišem.

Molim vas da se vidimo, prihvatite poziv za večeru, ja ću doći po vas i vratiti vas, insistira Ami.

Ne volim pritiske bilo koje vrste. Ne znam kako da se nosim sa njima pa me ili rasrde izazivajući neku moju neprimerenu rekaciju, ili popustim pred njima i onda se obično ljutim i na osobu koja me je privolela i na sebe, zagorčavajući nam obema susret. No pristanak koji dajem Ami potpuno je drugačiji - pomirljiv i skoro postiđen zbog tolike njene ljubaznosti.

Šaljem joj adresu hostela i ona uskoro dolazi.

1-ami.jpg

Ami je lepa pedesetogodišnjakinja. Ukusno je obučena, sa povezom u istom desenu kao njena tunika. Vozi skup džip sa zatamljenim staklima. Najpre me odvozi svojoj kući, da vidim gde bih bila smeštena. Još uvek nije odustala od te ideje - čak predlaže i da mi nadoknadi cenu koju sam platila - a i želi da mi se pohvali. Kuća je zaista ogromna, sa velikom baštom i fontanom u prednjem dvorištu. Uvodi me unutra i provodi kroz sve odaje pokazujući mi gde bi na spratu bila 'moja' soba. Obilazak završavamo u kancelariji u prizemlju, u kojoj je smešten njen dizajenerski studio.

Izražavam svoje divljenje i dok se ponovo vozimo, samo sada prema gradu, Ami mi priča o svojoj dvojici sinova od kojih je jedan homoseksualac („Ali ja to razumem i prihvatam", tvrdi Ami) i ćerki, o mužu koji je Singapurćanin, o tome kako joj je svakodnevica uglavnom dosadna pa zbog toga mnogo puši („ali ipak ne pijem!"). Kada sednemo u tipičan muslimanski restoran, u kome se sedi na podu za niskim stolovima, Ami naruči hranu i odmah se maši svog smartfona. Sve vreme tokom večere delim njenu pažnju sa Fejsbukom i drugim društvenim mrežama. Kao tinejdžerka!, pomislim.

Ujutru, Ami i njen suprug dolaze sa dva džipa po mene da bi me odbacili u luku. Pakujemo bicikl i torbe u jedan, a ja sedam u drugi. Potom mi Amin suprug pomaže da sve to ukrcam na feri.  Samo što nismo isplovili kada vidim Ami kako trči, uskače na brod i tutne mi u ruke kesu sa slatkišima koje je kupila za mene. Kakvi ljudi!

*

U Dumaiu sam smeštena kod profesora engleskog čije ime ne mogu da upamtim. Nakon skoro dva sata bezuspešnih pokušaja da nađem adresu njegove škole za koju je ostavio pogrešne GPS korodinate, njegova ćerka dolazi motorom u grad da bi me sprovela. Na smeaforu, dok čekamo zeleno, svirnu mi iz jednog džipa. U njemu Indonežanka sa povezom i Holanđanin sa muslimanskim kečetom na glavi, u svojim kasnim pedesetima. Žele da znaju odakle sam i gde ću biti smeštena, a onda insistiraju da odsednem u nihovoj kući.

Šta je ovim ljudima? Doslovno se otimaju za strance ne mareći pri tom ne samo za planove tog stranca, nego ni za osećanja svojih sunarodnika koji su ga prvi ugostili ili pozvali.

1-engleski.jpg

Jedva odbijam, uverivši ih da je profesor sigurna i proveren jer na listi Warm Shower ima dosta pozitivnih preporuka od ljudi koji su odsedali kod njega. Na profilu koji je postavio u toj internet zajednici piše i da moli goste da sa njegovim učenicima praktikuju malo engleski u živom razgovoru. Nigde nije napisano da im je to obaveza i to striktna. Warm Showers nije volenterska zajednica gde za smeštaj i hranu treba da se zaradi, već pre svega udruženje putnika na dva točka koji nude smeštaj jedni drugima. No ovaj profa je izgleda pobrkao lončiće.

To pomislim kad mi odmah po dolasku, pre nego što sam se i smestila, saopšti kako prvi čas imam u četiri. Očekuje da pola sata provedem u priči sa njegovim učenicima. Ne pita me ni da li sam umorna nalon šest sati plovidbe ni da li mi je do priče sa desetak učenika. No dobro, to je samo pola sata, mislim dok sedim u njegovoj kuhinji i ručam. Htela sam da izađem i kupin nešto za jelo, ali je insistirao na tome da sam njegov gost i da je njegova kuća i moja, te me je posadio za sto.

Nakon prvog časa, saopštava mi da naredni imam večeras u devet. Opet bez pitanja da li mogu, želim ili imam nešto drugo u planu. No i to je samo na pola sata pa prihvatam. Deset minuta pre početka sedim u kuhinji sa njegovom ćerkom i čekam da me on pozove u učionicu kao i danas. Ali sat otkucava devet a profa ne dolazi. U devet i pet, otvaraju se vrata od učionice.

„Kasnite pet minuta!", kaže mi s otvorenim prekorom.

Počnem da se smejem u neverici. Kao da sam u školi ili na prinudnom radu! Odgovorim da ga čekam već deset minuta i da nisam znala da se očekuje da sama uđem. Na to mi ništa ne kaže, samo me pogura u učionicu.

Na kraju časa saopšti mi kako je sutra venčanje jedne njegove bivše učenice i da treba da idemo tamo u podne.

„Žao mi je, ali planirala sam nešto drugo i biću zauzeta celo pre podne", odgovorim. Treba da nađem poštu i pošaljem zimsku garderobu prijateljici u Džakarti, a potom i internet kafe kako bih postavila novi blog. Posle prvog današnjeg časa profa mi je saopštio moj raspored za sutra, po kome sam imala samo jedan popodnevni termin. Shodno tome a budući da je sutra bila subota, organizovala sam i svoje vreme.

Na moje odbijanje, profesor se tako zacrveni, da mi se učini da će mu ljutnja propištati na uši. Ipak, nekako se obuzda.

„U redu, onda vas očekujem ovde u dva. Čas traje do tri i trideset", kaže prividno staloženim glasom.

„Sinoć ste rekli u tri, na pola sata, ali okej, biću ovde u dva", primetim bez želje da se raspravljam. Jasno mi je da čovek ne shvata kako Warm Showers lista funkcioniše i da veruje da njegovi gosti moraju da zasluže smeštaj.

Toliko je uveren u to da 'neposlušnike' poput mene otvoreno 'kažnjava'. Naime, tog dana su ceo dan zaključana vrata od dela u kuće u kome je kuhinja. Odjedanput, njegova kuća nije više i moja i za hranu moram sama da se pobrinem.

Na dan mog odlaska, u nedelju ujutru, sedi pred mojom sobom i kad me ugleda gde izlazim iz nje u zasebni toalet, otvoreno me pita kad mislim da odem.

„Čim se spakujem", odgovorim.  Još nije ni sedam.

„Očekujem da me preporučite putnicima koje budete sretali u Indoneziji", kaže mi na odlasku, a ja zinem i mahinalno klimnem glavom.

*

Planirala sam da sa istočne obale gde sam se iskrcala pređem na zapadnu jer su tamo putevi manje opterećeni, tamo se nalaze planine i vulkani, i priroda je neuporedivo lepša nego u ravičarskom delu uz ovu obalu.

1-kuca.jpg

Put me najpre vodi kroz močvarni predeo. Sojenice u baruštinama ili u crnim rekama u koje se očito izliva nafta onespokojavaju me. Ne nameravam da kampujem u Indoneziji jer su mi drugi cikloputnici preporučili da to ne činim kao samo žensko. Savetovali su mi da za smeštaj pitam u policijskim stanicama, vojnim punktovima, crkvama, u seoskim kućama. Ipak, toliko vode oko mene, loš džombast put kojim tutnje kamioni na kojima piše "Petrol" i zuje motori, ne obećavaju ni ugodnu vožnju a ne znam ni gde bih u tom okruženju mogla da pitam za noćenje.

Od prvog trenutka na drumu zasuta sam prenaglašenim indonežanskim oduševljenjem što vide stranca. Iz kuća, automobila i kamiona, sa motora dobacuju mi pozdrave. Izvikuju ih. Zapravo - deru se iz petinih žila za mnom. Urlaju: „Hey mister, how are you?!" Pokušavam da odgovorim makar sa „Hello!" ili mahanjem ruke, ali previše ih je. Trebalo bi da neprestano, kao mantru ponavljam otpozdrav da bih svima odgovorila. I to glasno da čuju i oni a još bitnije -- ljudi oko njih, jer se ne zadovolje kada klimnem glavom i osmehnem se noramlanim tonom izgovarajući to „Hello". Nema veće sreće od onoga kome razgovetno odgovorim. Čujem a nekad i vidim kako se ozari od uveta do uveta i počne da se smeje ili brzo po sećanju pretura da iskopa još neku englesku frazu, reč koju će mi dobaciti, šta god ona da znači. Najgrlatija su, naravno, deca. To je vrištanje i kikotanje koji me prate kad god prođem pored neke škole. Njihovi prodorni visoki glasovi cepaju mi bubne opne, a duboki snažni povici muškaraca koji me pretiču iz svojih vozila, prethodno jako pritisnuvši sirenu, često me prepadnu. U kakofoniji od tih povika, sirena, saobraćajne buke, osećam da ću vrlo brzo izgubiti strpljenje. Sunce prži, vlaga je nepodnošljivo velika i već nakon nekoliko sati vožnje sasvim sam iznurena. Ali čim zastanem, makar samo da bih presula vodu iz velike boce u bidone, oko mene se stvori buljuk radoznalaca. Neki  zaustave motore pored mene, široko se iskeze i pokušaju da me upitaju nešto na engleskom. Šta god da odgovorim, oni kažu „A!, yes!" a meni je savršeno jasno da nemaju pojma šta sam rekla. U više navrata zatičem sebe u situaciji gde sam okružena Indonežanima koji zagledaju sve na mom biciklu: ako uzmem telefon - vire mi u ekran, ako otvorim ručnu torbu -- počnu da pipkaju stvari u njoj sve vreme se glasno smejući i komentarišući između sebe. Prepoznajem reč „bule" koja znači „belac" a često ima negativno ili posprdno značenje. Najčešće je izgovaraju deca ili odrasli u radnjama kada gestovima i uz pomoć nekoliko reči iz rečnika pokušam da kažem kako je nešto preskupo jer sam na drugom mestu platila nekoliko puta manje.

„Bule!", čujem kako kažu i onda komentarišu otvoreno se smejući. Verujem da govore o belcu koji ima para a očekuje da plati malo. Kao i svuda u Aziji, belac je sinonim za novac koji mu treba uzeti jer ga je zaradio zahvaljujući kolonijalnom izrabljivanju upravo tog naroda.

Ne, ja za ovo sigurno neću imati dovoljno strpljenja.

*

Nekoliko noći provodim u prostorijama saobraćajne policije. To je mnogo bolje rešenje nego da tražim da postavim šator u nečijem dvorištu. Ipak, nekad nemam izbora. U selu Muara Takus, gde se nalaze hramovi  koji su predloženi za Uneskovu listu svetske kulturen baštine, nema policijske stanice. Videla sam to odmah po dolasku ali razmišljanje o smeštaju ostavila sam za kasnije, nakon obilaska tog budističkog kompleksa iz 11. veka.

1-stupe.jpg

 

Na prilazu kompleksu hramova sačekuje me nekoliko dečaka i dva momka od svojih dvdeset godina. Dečaci su me videli iz škole i spremno su seli na motor, njih trojica na jedan, prestigli me opasno me sekući i cerekajući se iz sveg glasa, te došli do hrama gde su obavestili svoje starije drugare da se spreme - za pokušaj prevare.

Mladić u iscepanim farmerkama i jakni od skaja traži mi da platim ulaz 40,000 rupija. To je nešto više od dva i po evra. Pokazuje mi odštampane ulaznice na kojima zaista piše taj iznos.

„Ne, ti nemaš uniformu ni legitimaciju", odgovrim odbivši da platim. Očito se na neki način domogao tih ulaznica.

Produžim prema hramovima oko kojih gotovo da nema ljudi. Samo jedan muškarac i žena rade nešto u sklopu kompleksa, što iz daljine izgleda kao da čupaju korenje u travnjaku. Kapija je napola otvorena i pokazuju mi da mogu da uđem. No ne bih da ostavim bicikl u blizini onih dečaka, a i sve se vidi i ovako. Dve velike stupe, koje fotografišem spolja, preko ograde. Mahnem zahvalno ljudima i krenem nazad.

Tad nastupa jurnjava. Dečaci su posedali na motor i čine sve da me ometu u vožnji natrag do sela. Ne deluje da su ljuti što nisam platila lažnu ulaznicu, već se čini da to smatraju krajnje dobrom zabavom. Vrište i smeju se sekući me, krivudajući ispred mene, prolazeći punom brzinom tik u mene a onda neočekivano usporavajući kad se nađu ispred. U jednom trenutku umalo preletim preko volana jer naglo zakočim da ne bih udarila u njih.

Šta uraditi sa tri obesna dečaka koji tako skupa i na toj mašini mogu ozbiljno da mi naude? Putem retko ko prolazi i do prvih kuća imam oko dva kilometra. Dotle mogu da padnem nebrojeno mnogo puta. Ljuta sam jer sam se, zaustavljajući se, i nezgodno udarila na volan. Čikam dečake da mi opet priđu, izvadivši paprika-sprej. Zaobilaze me u luku ali ipak prsnem malo u njihovom pravcu. Ne znam da li uopšte stigne do njih, ali sama činjenica da reagujem, da im se suprotstavljam, očito ih razdražuje jer postaju još obesniji. Urlaju nešto, pokazujući mi srednji prst. Vraćaju se u mom pravcu. Prsnem ponovo i sad i ja počnem da vičem. Neko će valjda naići i čuti me. Izgleda da ih to uplaši jer uskoro skrenu ka jednoj kući.

Skoče sa motora i šmugnu kroz prednji ulaz u zadnje dvorište.

„E pa neće moći tako!", pomislim iznervirana.

Krenem za njima. U dvorištu vidim mladu ženu sa bebom. Mogla bi da bude majka nekog od njih ili sestra. Teško je odrediti joj godine. Koristeći prevodilac, upitam je za dečake ali ona odbija negirajući glavom i mašući rukama. Ustaje i obilazi me, te prolazi ispred kuće, sa druge strane.

„Oni su opasni, najpre su hteli da me prevare za novac a potom su pokušali da me obore", kucam u rečnik i poturam joj da vidi. „Prijaviću ih policiji!", pretim.

Tada se ženi oči napuniše suzama a na licu joj se pojavi takav izraz da me njena tuga i nemoć ujedoše za srce. Šta god da je nekom od tih dečaka, ona s njim(a) ima mnogo veće probleme nego ja. Ja ću otiči a ona ostaje da se s tim bori kako zna i ume. Sve to pročitah s njenog lica.

„Ne brinite, neću ih prijaviti, samo sam bila ljuta", otkucah u prevodilac pre nego što nastavih dalje.

Žena ne pokaza ničim da me je razumela. Neki tup izraz kao da joj se okamenio na licu.

*

Slučajno se ispostavi da šator mogu da postavim u dvorištu one žene što je radila u kompleksu hramova. Njeno ime je Wasnidar i na poziv svoje sestričine, koju sam upitala za sigurno mesto, došla je da me sprovede u svoju kuću a potom se vratila na posao.

1-okupljeni.jpg

Najmanje dvadesetoro seljana i čopor dece dolazi da posmatra šta radim. Hoće sve da dotaknu i u sve da zavire. Kada preko unutrašnje mrežice prebacim spoljašnji neprovidni sloj, deca se pobune. Počnu da se koškaju tražeći načina da kobajagi slučajno prođu pored šatora, čije jedno krilo ostavljam otvorenim zbog vazduha. No, ne uspevaju u tome jer sam ga okrenula tako da gleda ka dnu dvorišta gde ne mogu da prođu. Uvereni da imaju pravo da vide sve šta ja radim, počnu da se penju na drvo i na zadnju ogradu. Odrasli na to ne reaguju, već se smeju i galame i dalje nalakćeni preko orgade.

Kad mi jedan dečak bupne s grane pred šator, ne mogu više da izdržim. Izlazim i pitam sve okupljene da li su normalni. Da li možda pomišljaju da treba da se presvučem i da ne želim da me gledaju? Ili da želim malo privatnosti?

Naravno, niko me ne razume. Samo vide da se ljutim i to im je smešno. Još su bučniji nego do tada i čujem kako često ponavljaju ono „bule".

Utom, srećom, dolazi čovek koji pomalo govori engleski a za njim i Wasnidar. Pozivaju me da se preselim u kuću jer napolju neću imati mira. Ne bih da se selim, pa ih pitam zar me neće ostaviti na miru kad padne mrak.

„Ne verujem", odgovara čovek. „Mogu da stoje tu cele noći i da čekaju."

„Šta čekaju, zaboga?", pitam u neverici.

„Ne znam. Nisu navikli na strance. Znate, na Sumatri su ljudi malo primitivni. Ja sam sa Jave i tamo je drugačije."

Slično, samo rečnikom koji je politički korektan, rekla mi je i prijateljica koja već dvadeset godina živi u Džakarti. Žitelji Jave ne vole ove sa Sumatre i imaju nisko mišljenje o njima - upozorila me je pre mog dolaska.

„Tja, susedi uvek misle najgore jedni o drugima. Tako je u svakoj zemlji, u svakoj pokrajini, pa i između dva grada", odgovorila sam.

A možda je ipak trebalo da uzmem njene reči za ozbiljno.

*

Te večeri, nakon obeda, sedim na podu u Wisnidarinoj kući, sa njom, njenim suprugom i sestričinom po imenu Suci koja natuca engleski. Uključila sam onlajn prevodilac i pokušavam da pričam sa njima. U nekom trnutku, muškarac ustaje i donosi skripta o spomeniku Muara Takus. Daje mi ih sa ponosom. Na indonežanskom su pa ništa ne razumem ali ima nekoliko fotografija koje s pažnjom razgledam.

Da bih doprinela našem razgovoru, iznesem indonežansko-engleski turistički rečnik koji imam. Wisnidar odmah pokaže neobično zanimanje za njega.

„Hello mister, how are you!", kaže otvarajući ga a a Suci je ispravi objasniši joj da sam ja miss.

Wisnidar glasno ponovi to „mis" i onda se unese u čitanje knjižice.

1-wanasipah.jpg

Neko vreme zaboravim na nju jer sa devojkom 'pricam' pomocu onlajn rečnika. Usred mog objašnjavanja nečega, neocekivano je ponovo začujem kako čita naglas iz knjižice.

"Izvinite, gde se nalazi glavni spomenik?"

Osmehnem se nemalo iznenađena. Izgleda da ovu ženu stvarno zanima da nauči engleski. Njen izgovor nije najrazumljiviji pa je ispravljam a ona za mnom ponavlja kako je pravilno.

Tada me Suci opet nesto upita i ja se iznova zabavim pričom s njom.

Kad posle nekog vremena pogledam ka Wasnidar, a ona i dalje čita iz recnika poluglasno izgovarajući rečenice na engleskom. Zapitam se da li je ikada imala prilike ili motivaciju da uči jezik. Očito da lekcije ovdašnjih učitelja nisu odmakle dalje od pozdrava na početku školskog časa. A ova žena je nesumnjivo željna znanja.

Suci mi objašnjava da je njena tetka videla mnogo stranaca kada su posećivali Muara Takus, ali da nikada nije pričala ni sa jednim a nekmoli da ga je ugostila.

Tada mi padne na pamet, i ja ukucam u prevodilac:

"Želim da vam poklonim ovu knjižicu."

Wasnidar pročita i momentalno se sva ozari. Ne pamtim da sam skoro videla da se neko tako obradovao nekoj knjizi. Izreka "pokloni knjigu i poklonio si ceo svet", ovde se ostvarila u svom najdoslovnijem i najpotpunijem značenju.

Sa osmehom oko pola glave, Wasnidar pljesnu moj dlan u vazduhu i zahvali mi rekavši da je jako srećna.

"Ja sam još srecnija!", odgovorih. I zaista mi je srce bilo puno kao što odavno nije.

"Sledeći put kad dođem, pricamo engleski, je l' važi?", upitah je više kroz šalu.

"Of course, miss", odgovori mi spremno kao da se zaklinje i opet se pljesnusmo dlanovima da potvrdimo dogovor.

*

Narednog dana zastanem kod jednog restorana nasred magistralnog puta. Desetina Indonežana odmah prekide svaki drugi posao i otvoreno stade da pilji u mene. Ispred restorana, iza improizovanog pulta za kojim se prodaju slatkiši i grickalice, istrča mlada devojka.

„Hey miss, may I help you?", orbati mi se na dobrom engleskom.

„Čisto sumnjam", odgovorih.

Devojka me pogleda ne shvatajući.

1-Carli.jpg

„Prava pomoć bi bila da neko poduči ovdašnje ljude da nije pristojno tako napadno buljiti u strance i pratiti svaki njihov pokret kao i dernjati se za njima i ne prestajati s vikom dok ti ne odgovore", izdeklamovah u dahu sve što me poslednjih dana opterećuje. Stvarno sam više umorna od toga. Ponekad sa ironijom pomislim da je Indonezija idelana zemlja za sve sa manjkom samopouzdanja - treba da dođu ovde i njihov Ego će narasti do neviđenih razmera. Uvek će biti u centru pažnje i oko njih će se otimati. Jedina cena za to podilaženje sujeti je gubitak svake privatnosti - imaće rijaliti šou u kome su oni glavni glumci.

„Oni su samo radoznali jer ste vi drugačiji", objasni mi devojka. Već sam nekoliko puta čula to objašnjenje.

„Znam - i srećni su što me vide", dopunih je, a ona klimnu glavom.

Nije imalo smisla da nju kažnjavam za pritisak njenih sunarodnika koji teško podnosim. Kada bih ja govorila njihov jezik ili kada bi oni znali engleski, verovatno bi mi sve izgledalo drugačije. Ćaskala bih sa njima kao sada s njom. I saznala ko zna koliko dirljivih priča.

Pitam je za ime.

„Happy Charlie", odgovori a ja ostanem u neverici. „Da, roditelji su hteli da imam sreće i da naučim engleski pa su mi dali to ime", objani mi.

Student je engleskog u Medanu a pošto je siromašna, mora i da radi. U indonežanskom školskom sistemu, nakon svakog položenih ispita, student ima pravo na odmor. Srećna Čarli odmor koristi da zaradi neki rupi.

Retko kad ima priliku da vežba engleski, žali se. A morala bi. Jer toliko želi da ga dobro nauči. I želi da ode u Ameriku. I u Koreju. O, kako silno želi da poseti Koreju, sve bi dala da tamo ode.  I želi da putuje. I da nauči mnogo toga. I da pobegne iz kulture koja je sputava i ograničava samo zato što je žensko. I da se uda za stranca.

„Imam hiljadu snova!", govori mi ushićeno, trčakarajući da ugosti kupce i vraćajući se da nastavi sa mnom razgovor. „Ali kako da ih sve ostvarim?"

Priča mi da za početak mora da dobro savlada engleski. Nema novac za knjige i uči iz knjiga iz univerzitetske biblioteke, inače bi ponela neku ovde i kad ima vremena, malo čitala.

„Ja sam sinoć poklonila indonežansko-engleski putnički priručnik", rekoh joj.

„Aaaaaa!", zavapi Srećna Čarli. „Je l' imate još neku knjigu na engleskom, molim vas?!"

Stojim skamenjena i ne znam šta da uradim. Čini mi se da bih u ovo trenutku bila spremna da suvim zlatom platim udžbenik engleskog koji bih poklonila ovoj devojci sa hiljadu želja. Ali odakle da ga stvorim?

A onda se dosetih da negde u nekoj od bisaga imam džepni Oksfordski priručnik jezičkih nedoumica u engleskom. Koristan je čak i za mnogo naprednije govornike od nje. Potpuno sam zaboravila na njega. Sada spremno stanem da pretražujem po bisagama, izručujući sve stvari na put. U međuvremenu, ispričam joj ukratko svoju priču o praćenju sna uprkos nemogućnostima - nedostatku novca i društva.

„Vi ste moja inspiracija", kaže mi kada čuje moju storiju.

Utom i ja nađem rečnik.

„Izvoli Čarli, i neka ti pomogne da zaista budeš Srećna."

„O, hvala vam. Hvala vam!", poče da skače devojka od sreće.

A ja uhvatih sebe na ivici suza.1-deca1.jpg

Trebalo bi pokrenuti neku akciju za prikupljanje ili kupovinu udžbenika engleskog za Indonežane na Sumatri, pomislih. To bi vredelo napora a čini se kao da mi od dolaska na ovo ostrvo sve upućuje ka ulozi učitelja-mistera - ne samo zbog onih časova u Dumaiju i dva rečnika koja sam darovala, već mnogo više zbog napora koji ću morati da uložim kako bih prihvatila i razumela ove ljude. I jasno videh Sumatru kao orgomni razred neiskvarene dece, male i velike, koja preteruju u svemu - u radoznalosti, gostoljubivosti, svojim željama.

 



Komentari (47)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 10:46 19.02.2015

1

Kad sam bila mala, ovako sam se uzrujavla dok sam gledala Alisu u zemlji čuda. Ti si njena zemaljska verzija.

Nego, Alisa, mogla bi ti malo češće ovde da se javljaš, čisto da mahneš tek da znamo da si ok. Ima šaka nas koji nismo na fejsbuku, a tvoja strana tamo se ne vidi bez otvorenog naloga.
blogovatelj blogovatelj 12:58 19.02.2015

Re: 1

Nego, Alisa, mogla bi ti malo češće ovde da se javljaš, čisto da mahneš tek da znamo da si ok


A nema ni Pajica, ja se za njega brinem.
dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 14:27 19.02.2015

Re: 1

A nema ni Pajica, ja se za njega brinem.

Pajić? Pritajeni tigar, skriveni zmaj? More i njega Sneža iznenadila, ne javlja se 10 dana.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:59 19.02.2015

Re: 1

dobrosavljevic_m
Kad sam bila mala, ovako sam se uzrujavla dok sam gledala Alisu u zemlji čuda. Ti si njena zemaljska verzija.

Nego, Alisa, mogla bi ti malo češće ovde da se javljaš, čisto da mahneš tek da znamo da si ok. Ima šaka nas koji nismo na fejsbuku, a tvoja strana tamo se ne vidi bez otvorenog naloga.


Hm, nemam stranicu već samo profil i on je otvoren tako da svi mogu da ga vide i pišu i ostalo. Ne znam kako da prevarimo taj FB da bude vidljiv i vama. Jer nekako mi ne ide da kačim ovde ta kratka dnevna obaveštenja kao tamo, nije to ta forma, blogovska, već dnevno-fejsbukovska.
Nedavno sma počela da stvaljam fotke na Instagram, pod imenom Put oko sveta biciklom, ali nisam baš preterano ažurna jer je ovde 3G prilično spor.

Hvala za Alisu, dopada mi se asocijacija
dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 15:43 19.02.2015

Re: 1

Ne znam kako da prevarimo taj FB da bude vidljiv i vama.

Ako neko zna kako se ovo radi, nek se javi, pliz.
blogovatelj blogovatelj 15:56 19.02.2015

Re: 1

Ako neko zna kako se ovo radi, nek se javi, pliz.


U setingsima postoji opcija koja se postavi da ono sto vlasnik FB profila objavi bude public i tada ceo svet moze to da vidi.
Moguce je i za svaki pojedinacni post to menjati, ali je u principu smorno.
Uglavnom, ukoliko u gornjem desnom uglu od posta ima mala, sitna slicica koja predstavlja siluete ljudi, to onda znaci da je post vidljiv samo prijateljima. Na tom istom mestu moze da se promeni i umesto siluete ljudi bude vidljiv globus - to onda znaci da kad pricas srpski ceo svet moze da te razume.
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:22 19.02.2015

Re: 1

dobrosavljevic_m
A nema ni Pajica, ja se za njega brinem.

Pajić? Pritajeni tigar, skriveni zmaj? More i njega Sneža iznenadila, ne javlja se 10 dana.


Pa kad je postavila blog pola sahata iza ponoći, ja sam tad već u horizontali, mislim, radni dan je, ima posla hvala na pitanju , treba poraniti ujutro. Vikendom je druga priča i da nije djidanja na fajsbuku svaki put bih blogija ostavio u prašini.

I šta kažeš, SVI pušu?! Ovo, bre, ko kod mene u osnovnoj školi, ja sam u 7. razredu verovatno bio jedini nepušač u odeljenju.





dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 16:35 19.02.2015

Re: 1

U setingsima postoji opcija koja se postavi da ono sto vlasnik FB profila objavi bude public i tada ceo svet moze to da vidi.

Hvala, blogi.
dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 16:38 19.02.2015

Re: 1

ja sam u 7. razredu verovatno bio jedini nepušač u odeljenju.

A sad si verovatno jedini u tom odeljenju koji nema fejsbuk
srdjan.pajic srdjan.pajic 18:26 19.02.2015

Re: 1

dobrosavljevic_m
ja sam u 7. razredu verovatno bio jedini nepušač u odeljenju.

A sad si verovatno jedini u tom odeljenju koji nema fejsbuk


Moguće, mada kad sam onomad imao fejsbuk nalog, iz celog tog mog razreda sam našao samo jednog čoveka, drugara iz klupe, koji je bio veći geek i od mene. Dobro, to je bilo pre 5+ godina, kad blogi nije ni čuo za fajsbuk, nego mi je Zakerberg poslao mejl, kaže, Srki, brate, probaj ovu beta verziju, pa mi reci šta misliš .

Sad verovatno svaka kuka iz tog odljenja ima nalog i lajkuje se sa svima, po vasceli dan. Ja, bogu mi, ne.

blogovatelj blogovatelj 18:33 19.02.2015

Re: 1

Dobro, to je bilo pre 5+ godina, kad blogi nije ni čuo za fajsbuk


Na FB-u postoji i softver koji ti sortira prijatelje iz liste po redosledu otvaranja naloga na istom, ukljucujuci i tebe u listu. Mislim da mi je nalog osmocifren, otvoren 2008. boga pitaj kojeg meseca. Pre toga sam se i sam par godina opirao posasti i nisam zeleo da ga imam.
Tacka preloma bila je kad sam ukapirao da mogu da postavim slike i da ne moram da ih saljem na 10 email adresa, a isto to vazi i za zezalice.
srdjan.pajic srdjan.pajic 19:10 19.02.2015

Re: 1

blogovatelj
Dobro, to je bilo pre 5+ godina, kad blogi nije ni čuo za fajsbuk


Na FB-u postoji i softver koji ti sortira prijatelje iz liste po redosledu otvaranja naloga na istom, ukljucujuci i tebe u listu. Mislim da mi je nalog osmocifren, otvoren 2008. boga pitaj kojeg meseca. Pre toga sam se i sam par godina opirao posasti i nisam zeleo da ga imam.
Tacka preloma bila je kad sam ukapirao da mogu da postavim slike i da ne moram da ih saljem na 10 email adresa, a isto to vazi i za zezalice.


Dobro, de, zato sam i stavio "+" iza "5", samo da se mi se ti ne duriš i kreneš da iz ormana izvlačiš ordenje i sertifikate.

Kad sam još imao nalog, jednom sam naleteo na grupu pod nazivom: "Grupa obožavalaca lika i dela Srdjana Pajića Pajketa", ili tako nekako. Naravno, uopšte nisam bio ja u pitanju, iako je i nadimak iz škole bio korektan. Ima nas, brate. Reko, sad mogu da frendujem tog tipa, automatcki će i svi moji "prijatelji" da ga prihvate. A ja onda mogu da se povučem iz javnosti, i ostavim tog proksija na fejsbuku, niko neće primetiti zamenu identiteta.




blogovatelj blogovatelj 19:37 19.02.2015

Re: 1

"Grupa obožavalaca lika i dela Srdjana Pajića Pajketa


Sada postoji i grupa Dnevna doza Bore Drljace i ima mnogo clanova, pretpostavljam da je red velicine oko stotinak hiljada. Ako ne toliko, sasvim sigurno ih ima nekoliko desetina soma.
hoochie coochie man hoochie coochie man 19:41 19.02.2015

Re: 1

A nema ni Pajica, ja se za njega brinem.


Tu je Srki umro nije (dok je srpstva i Srbije)

Kad vidim Snežin blog odmah se njega setim.
A drag mi je iako me kinji za neko glasanje :)

ps
Srki, ovo se ja tebi uvlačim, moram nešto da te pitam na pp, pa da me ne bi otkačio :)
srdjan.pajic srdjan.pajic 20:15 19.02.2015

Re: 1

hoochie coochie man
A nema ni Pajica, ja se za njega brinem.


Tu je Srki umro nije (dok je srpstva i Srbije)

Kad vidim Snežin blog odmah se njega setim.
A drag mi je iako me kinji za neko glasanje :)

ps
Srki, ovo se ja tebi uvlačim, moram nešto da te pitam na pp, pa da me ne bi otkačio :)


Ok, uvlačenje je primljeno sa zadovoljstvom, odgovor poslat na PP.
hoochie coochie man hoochie coochie man 20:30 19.02.2015

Re: 1

Fala :)
Jelena Pavlović Jelena Pavlović 10:59 19.02.2015

okean

Divno ispricano. Ako postoji nekakva adresa na koju je moguce poslati knjige, molim vas da javite.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:59 19.02.2015

Re: okean

Jelena Pavlović
Divno ispricano. Ako postoji nekakva adresa na koju je moguce poslati knjige, molim vas da javite.


Hvala Jelena. Nemam nikakvu adresu, nažalost. Nisam čak razmenila ni mejl sa tom devojkom. Ali sad imam to na umu, pa ću ubuduće reagovati spremnije.
blogovatelj blogovatelj 12:57 19.02.2015

Mister

Super ti je prica.
I bas ni u jednoj od skola ih nisu naucili da postoje i miss na ovom svetu

A ovo

Kad mi jedan dečak bupne s grane pred šator, ne mogu više da izdržim. Izlazim i pitam sve okupljene da li su normalni. Da li možda pomišljaju da treba da se presvučem i da ne želim da me gledaju?


Mislim da su oni zato i dosli. Njima je bre vrhunac erotike kad zena pusti kosu da joj pada. A o presvlacenju... Imas u Travnickoj hronici pricu kad se onaj nesretnik penje na drvo da bi gledao konzulovu cerku, pa isto rokne o ledinu i napravi skandal. Kasaba pa kasaba, nema tu privatnosti, svi su jedno, svako o svakome sve zna.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:01 19.02.2015

Re: Mister

blogovatelj
Super ti je prica.
I bas ni u jednoj od skola ih nisu naucili da postoje i miss na ovom svetu



Ima - svaki 20-ti otprilike. Pisala sam na FB-u kako sam odlučila da otpozdravljam samo onima koji mi pravilno kažu Hello miss
blogovatelj blogovatelj 15:29 19.02.2015

Re: Mister

Pisala sam na FB-u kako sam odlučila da otpozdravljam samo onima koji mi pravilno kažu Hello miss


Da, zaboravih na ovaj detalj.
Moguce je da oni tako pricaju zato sto, bas kao i Kinezi, Madjari i Turci, u svom maternjem jeziku mozda nemaju rodove, pa im je podsvesno svejedno da li kazu mister ili miss.
blogovatelj blogovatelj 13:04 19.02.2015

Pusenje

Siromaštvo me zaskače iz svake sklepane drvene kućice sa koje visi natpis sa zvučnim imenom nekog svetskog brenda, najčešće - mobilnih telefona ili kola.


Juce sam gledao reportazu o pusenju, pa pomenuse Indoneziju i skole u cijim se dvoristima pljuge prodaju na komad, da deca ne moraju da pesace daleko u nabavku. I prikazuju jednu udzericu u kojoj se prodaju cigare, bas ovakvu kakvu si je opisala.
dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 14:28 19.02.2015

Re: Pusenje

pa pomenuse Indoneziju i skole u cijim se dvoristima pljuge prodaju na komad, da deca ne moraju da pesace daleko u nabavku.

Hej, i ti gledaš Džona Olivera!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 15:02 19.02.2015

Re: Pusenje

blogovatelj
Siromaštvo me zaskače iz svake sklepane drvene kućice sa koje visi natpis sa zvučnim imenom nekog svetskog brenda, najčešće - mobilnih telefona ili kola.


Juce sam gledao reportazu o pusenju, pa pomenuse Indoneziju i skole u cijim se dvoristima pljuge prodaju na komad, da deca ne moraju da pesace daleko u nabavku. I prikazuju jednu udzericu u kojoj se prodaju cigare, bas ovakvu kakvu si je opisala.


Užasno mnogo puše i puše i na javnim mestima, u autobusima, net-kafeima (kad ih ima), u radnjama, ma svuda. Grozno je koliko ima pušača i gotovo svi su muškarci. Žene pušače sam sretala samo u većim gradovima. A tinejdžeri svi odreda dime
blogovatelj blogovatelj 15:26 19.02.2015

Re: Pusenje

Hej, i ti gledaš Džona Olivera!


Da, Dzon Oliver je bio.
Gledao sam zato sto je link na taj video postavio moj prijatelj, jedan od ljudi u ciji muzicki i ini ukus ne sumnjam. Na Fejsbuku postavio, da... Onaj isti Fejsbuk koji Pajic i ti uporno odbijate da stavite u svoju agendu
Taj Oliver ima OK teme, ali mi opasno ide na zivce sto se sam krevelji na sopstvene fore, valjda njega kopiraju Ivan Ivanovic i Kesic.
Si videla onog klinca bucka od dve godine sto cadi pljuge ko mator?
dobrosavljevic_m dobrosavljevic_m 15:50 19.02.2015

Re: Pusenje

Taj Oliver ima OK teme, ali mi opasno ide na zivce sto se sam krevelji na sopstvene fore

Teme su mu svakako bolje od fora, al' je meni bio bolji od Stjuarta (optužiće me da hulim) dok je vodio Daily Show par meseci

Videla sam bucka. Ja se prenerazim kad vidim da roditelji daju maloj deci koka kolu, al' sad mi je jasno da ima i gore.
buba_truba buba_truba 16:51 19.02.2015

Uživanje!

Kao i uvek...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 23:02 19.02.2015

Re: Uživanje!

buba_truba
Kao i uvek...


Hvala, draga!
blogovatelj blogovatelj 17:41 19.02.2015

Covece

Citam sa posla pa onda moram po fazama.
Dosta od ovog sam vec apsolvirao po Fejsu, ali ovo mi tek sad stize do mozga.
Zamisli da se zoves Happy Charlie?!
Kakav oni svetionik slobode vide u zapadu, u Americi, cak i u Koreji u kojoj po recima mog prijatelja citava nacija sem djaka radi sesnaest sati dnevno sest dana u sedmici, a djaci uce sesnaest sati dnevno sest dana u sedmici.
Pajic kad bi se kao Amer pojavio tamo pokidale bi ga indonezanske udavace
tyson tyson 18:58 19.02.2015

Indo

Indonezija je čudo.

Ma, Azija je čudo!

Svaki put se začudim kako se do sada nisi navikla na drugačiji mentalitet i kako te još uvek izvode iz takta kulturološke razlike, a onda se prisetim koliko sam se ja nervirao zbog istih stvari i posle godina života u tom delu sveta, pa mi je smešno

Ma, sutra bih se vratio! Valjda zato što se posle određenog vremena čovek seća samo lepih stvari (i preuveličava ih). A u Singapur bih se odmah preselio; to sam rekao posle prve posete, i svaki sledeći put bih samo došao do istog zaključka.

Čuvaj se bandi u Indoneziji, i uživaj u bintang pivu


blogovatelj blogovatelj 19:33 19.02.2015

Re: Indo

Svaki put se začudim kako se do sada nisi navikla na drugačiji mentalitet i kako te još uvek izvode iz takta kulturološke razlike, a onda se prisetim koliko sam se ja nervirao zbog istih stvari i posle godina života u tom delu sveta, pa mi je smešno


Pominjao sam po blogovima, ali da ponovim. U Kanadi sam radio ili se druzio sa ljudima iz preko osamdeset zemalja sveta. Sa svakim, ali sa svakim, sam mogao da nekako nadjem zajednicku temu interesovanja, sem sa Kinezima. Misterija su mi i dan danas.
Sto kaze jedan moj drug "u isto vreme su i genijalni i nenormalni"
tyson tyson 20:01 19.02.2015

Re: Indo

Pominjao sam po blogovima, ali da ponovim. U Kanadi sam radio ili se druzio sa ljudima iz preko osamdeset zemalja sveta. Sa svakim, ali sa svakim, sam mogao da nekako nadjem zajednicku temu interesovanja, sem sa Kinezima. Misterija su mi i dan danas.

Ja sam sa stotinu ljudi sa svih meridijana, različitog spola, godina, obrazovanja, religije (ili ne), interesovanja prirodom posla bio u dodiru, družili se itd, ali kako to već biva vremenom sa prilično malo ostao u nekom iole redovnom kontaktu. Mahom zbog nedostatka rutine kod mene da ljudima s vremena na vreme napišem e-mail, pošaljem poruku...

No, igrom slučaja, od svih tih ljudi skoro-pa-jedina osoba s kojom se redovno dopisujem, pa kao nešto stalno planiramo i da se posetimo, vidimo, je duplo mlađa Kineskinja... Možda zato što je duplo mlađa


blogovatelj blogovatelj 20:11 19.02.2015

Re: Indo

nešto stalno planiramo i da se posetimo, vidimo, je duplo mlađa Kineskinja... Možda zato što je duplo mlađa


Ja i nisam pominjao Kineskinje, nego Kineze
Pazi, bilo je nekoliko njih sa kojima sam mogao da komuniciram i da se razumemo, ali uglavnom su takvi da ne ispoljavaju nikakva osecanja. Covece, radila sa mnom jedna u Blekberiju, dosla je na sljaku jedan dan sa dve obucene razlicite cipele?! Od kojih jedna ima stiklu, a druga ravna!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 23:02 19.02.2015

Re: Indo

tyson
Indonezija je čudo.

Ma, Azija je čudo!

Svaki put se začudim kako se do sada nisi navikla na drugačiji mentalitet i kako te još uvek izvode iz takta kulturološke razlike, a onda se prisetim koliko sam se ja nervirao zbog istih stvari i posle godina života u tom delu sveta, pa mi je smešno

Ma, sutra bih se vratio! Valjda zato što se posle određenog vremena čovek seća samo lepih stvari (i preuveličava ih). A u Singapur bih se odmah preselio; to sam rekao posle prve posete, i svaki sledeći put bih samo došao do istog zaključka.

Čuvaj se bandi u Indoneziji, i uživaj u bintang pivu




Pa eto, sve si sam rekao. Uprkos svemu, meni se ovaj deo sveta ne napušta. A pivo je mnogo teško naći, a i kad ga nađem, obično je tajlandsko ili maležansko. Valjda će biti lakše kako budem išla ka jugu.
tyson tyson 00:41 20.02.2015

Re: Indo

A pivo je mnogo teško naći, a i kad ga nađem, obično je tajlandsko ili maležansko.

Hm, zanimljivo... Pa Bintang je njihovo pivo, sveprisutno u tom delu sveta, baš kao i singapurski Tiger... Srećno u potrazi!


alselone alselone 12:19 20.02.2015

Re: Indo

Covece, radila sa mnom jedna u Blekberiju, dosla je na sljaku jedan dan sa dve obucene razlicite cipele?! Od kojih jedna ima stiklu, a druga ravna!


Mozda ima jednu kracu nogu...
blogovatelj blogovatelj 13:14 20.02.2015

Re: Indo

Mozda ima jednu kracu nogu...


Ma nema, nego je sva sludjena. Ti joj pricas nesto, vidis joj u pogledu da uopste nije ukapirala sta joj govoris, a na kraju ti obavezno kaze "oh, I see" ali takvim recima kao da joj je sve kristalno jasno, bas kao sto i Snezana opisuje Indonezane.
Nije da ne znaju znanje, znaju bas puno. Najveci broj onih koji su se domogli Kanade minulih par decenija su vrhunski strucnjaci, ali imaju jeziv problem sa jezikom.
pnbb pnbb 15:28 20.02.2015

Re: Indo

Sa svakim, ali sa svakim, sam mogao da nekako nadjem zajednicku temu interesovanja, sem sa Kinezima.

znaci slabo zalazis u kazino
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:45 22.02.2015

Re: Indo

tyson
A pivo je mnogo teško naći, a i kad ga nađem, obično je tajlandsko ili maležansko.

Hm, zanimljivo... Pa Bintang je njihovo pivo, sveprisutno u tom delu sveta, baš kao i singapurski Tiger... Srećno u potrazi!




Da, ima Bitanga u hostelima, samo je skupo pa ga ne pijem baš često
tyson tyson 20:05 19.02.2015

Kolega


Uzgred evo i kolege:

Kraljevčanin kreće biciklom u Japan
Kraljevčanin Dragan Šibalić krenuće 12. aprila, na Uskrs, biciklom iz Kraljeva ka Japanu. Prema njegovoj proceni, putovanje će trajati 6 meseci, a preći će 20.000 kilometara.

blogovatelj blogovatelj 20:12 19.02.2015

Re: Kolega

Uzgred evo i kolege:


Poceli i da kopiraju Snezanu. Prvo Memedovic, sad i Kraljevcanin.
tetkino tetkino 20:18 19.02.2015

Re: Kolega

blogovatelj
Uzgred evo i kolege:


Poceli i da kopiraju Snezanu. Prvo Memedovic, sad i Kraljevcanin.


Dobre stvari valja kopirati
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 00:10 20.02.2015

Re: Kolega

tyson

Uzgred evo i kolege:

Kraljevčanin kreće biciklom u Japan
Kraljevčanin Dragan Šibalić krenuće 12. aprila, na Uskrs, biciklom iz Kraljeva ka Japanu. Prema njegovoj proceni, putovanje će trajati 6 meseci, a preći će 20.000 kilometara.



Znamo se i pomažemo jedno drugom - on meni savetima kako da nađem sponzore, ja njemu savetima o delovima rute koju sma prošla a kojom će on ići.
tyson tyson 00:44 20.02.2015

Koleginica


Koleginica, zanimljiva žena, koja je od svojih solo putovanja po svetu napravila biznis:

Travel as a solo woman: 10 lessons for the intrepid
Lois Pryce is one of Britain’s most adventurous travellers. Here, she outlines some of things she has learned from some epic solo trips from Iran to Africa – and why a wedding ring still remains the most useful piece of kit

st.jepan st.jepan 00:48 20.02.2015

...

Ne volim pritiske bilo koje vrste. Ne znam kako da se nosim sa njima

O, kako te razumem!
U tom smislu, Sumatra definitivno nije za mene.
Ni samouveravanje da mi ti ljudi ne žele ništa loše, pa čak ni bensedinsko prizivanje Crnjanskog, ne bi mi pomoglo da iskuliram - reagovao bih tako da bi me sasvim sigurno ubili.

Inaće, ako smem da primetim, pišeš sve bolje, pišeš ko velika.
Ovo sam šerovao na FB.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 04:48 22.02.2015

Re: ...

st.jepan
Ne volim pritiske bilo koje vrste. Ne znam kako da se nosim sa njima

O, kako te razumem!
U tom smislu, Sumatra definitivno nije za mene.
Ni samouveravanje da mi ti ljudi ne žele ništa loše, pa čak ni bensedinsko prizivanje Crnjanskog, ne bi mi pomoglo da iskuliram - reagovao bih tako da bi me sasvim sigurno ubili.

Inaće, ako smem da primetim, pišeš sve bolje, pišeš ko velika.
Ovo sam šerovao na FB.



Haha, razumem i ja tebe, ali par dana vozim u društvu s jednim bajkerom i neuporedivo je lakše. Ne smaraju toliko jer - kao što sam oduvek tvrdila - dvoje su zajednica i lokalcima nije baš tako lako i jednostavno da stupe u kontakt s njima, čak ni kad sau Indonežani ti lokalci

Hvala ti veliko za kompliment o pisanju. I za šerovanje :)
pnbb pnbb 15:36 20.02.2015

+

Sunce prži, vlaga je nepodnošljivo velika

mmmm...
aj jos malo oviakvih detalja
(ovde je -34 a od nove godine nisam video +)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana