Posle Gimnazije, buraz Aleks me je zaposlio u TV Bastilji, kao asistenta snimatelja, s tendencijom da završim studije kamere na FDU, i počnem polako da gradim karijeru snimatelja. Nisam delio Aleksov entuzijazam za kameru, ali mi je bilo zanimljivo da se kao lejt tinejdž švrćkam po Begeu. Pisao sam tada poeziju, sviruckao sa drugarima iz grada nekakav garažni pankrok – tj. oni su svirali a ja sam bio zadužen za liru i majkrofona. Bilo mi je drago da sam uz Aleksa, on se tada vratio posle trogodišnjeg gluvarenja po ratištima, posle dve godine na Grbavici i na prvoj liniji sarajevskog fronta. Bilo mi je drago da smo tu, zajedno, po Begeu i da radimo neke bezbrižne stvari: snimamo ptice selice na Kališu, građevine, spomenike. Ponekad ga je Informativna slala na ozbiljnije lokacije po gradu, tipa prostorije SPO-a u Knez Mihajlovoj, ili u šesnaesterac SPS-ove vrhuške, u prostorije Naftagasa na vrhu Beograđanke (da l' beše samo Studio B bio iznad njih, ne pamtim?). Da stvar bude gora, šef službe za odnose s javnošću Naftagasa je bio naš rođak, tojest žena tog čoveka je bila sestra naše mame. Čudio sam se koliko je taj lik, PR NIS-a, postao ljigus spram vremena kada smo bili klinci, kada su ljudi pošteno obavljali svoje funkcije i nisu tresli milione na jadu nacije, kada smo ga se sećali kao gotivnog i učenog teče-drugara... U prostorijama SPO-a nisam mogao da verujem u kolikog kreleta je prerastao Vučina – slikao je samog sebe na muralima zidova stranačkih prostorija, u stilu, njegov lik pored Hristovog, apokalipsa srpske nacije i on, Vuk, na krilima heruvimskog lika koji dolazi s Arhistratigom Mihailom i Samim Obrazom Nerukotvorenog Lika Hristovog, i oni svi zajedno u paketu donose Spasenije Serbiji?! Nisam mogao da verujem da takav SPO može proizvesti bilo šta dobro, koliko god ubedljivo pred kamerom zvučao onaj njihov portparol, Aleksandar Kovačević, il' kako se zvao?!
Početkom leta sledeće, 1995. godine, trebali su se održati nekakvi izbori u radnom kolektivu Bastilje, pa smo svi imali glasati da naš šef, šef Informative, Dragoljub Milanović, postane novi direktor televizije. Nisam baš znao ko je taj lik, ali mi je delovao kao Glavonja, kada bih povremeno nosio izveštaje o radu snimatelja – ja sam ih pisao pošto sam bio ubedljivo najpismeniji, odnosno većina snimatelja je dolazila nacugana od ranog jutra iz kafića Ateljea 212 - iz našeg prostora u njegov kanc. Bio je to krajnje antipatiks lik, lascivan, neharizmatičan, rečju, pravi klon Zlobinog sistema. Pozitivna pak okolnost se sadržala u činjenici da je gos'n diša, u svojoj kampanji, isplatio retroaktivno osam prethodnih plata. Osam puta po 135 maraka?! U životu nisam video tol'ke pare?! To je značilo da mi je svet postao otvoren! Imao sam nepunih 20 godina, otišao sam u konzularna odeljenja Grčke i Izraela, izvadio njihove vize, i prvi put posle 1988. godine i Austrije i Italije otputovao u nekomunističke zemlje. Dao sam ostavku u Bastilji. Osećao sam se kao Kralj Njujorka! Mlad, slobodan, sa hiljadu maraka, praktično milioner! Obišao sam sanjani Akropolj, provodio se na Kikladama, ljubio s lepim devojkama na ostrvu Iosu, i onda seo na palubu broda u Pireju i otplovio, činilo se zauvek, na obale dalekog i misterioznog Izraela.
Izrael je bio ludnica. Sve je bilo kao u knjigama. Žene su bile egzotično lepe, frajeri su izgledali muževno, u Jerusalimu i Haifi doduše, dok su telavivski frajeri uglavnom delovali gejasto onako, što ruku na srce i nije bilo tako loše, jer je bila tako veća verovatnoća da će se slobodne ribe muvati oko mene pošto od gejeva nije bilo vajde! J Jerusalim je bio živa istorija, dok su Tel Aviv i Haifa bili vrijuća budućnost – rejvovi na trgovima i plažama, opičene žurke na telavivskim krovovima, koncertna scena ludilo – REM, Beasties, Portisheadi, PJ Harvey, Suede, Smashing Pumpkinsi, Bjork... politički, javne polemike i rasprave su prštale, njihov Premijer Itzhak Rabin koji je želeo da napravi trajni mir sa Palestincima, nekakav Mirovni dogovor u Oslu, pa njegov protivnik i arhineprijatelj Bibi Netanijahu, koji je samo sejao mržnju i strah... ali barem se moglo otvoreno pričati o svemu – ljudi u Tel Avivu su mi objašnjavali ko je Rabin, a ljudi u Jerusalimu ko Bibi. Pojavili su se i neki ludaci, džihadisti, koji su slali bombaše-samoubice na mesta gde su izlazili mladi ljudi, ili roditelji sa dečicom malenom. Moja simpatija je bila, razume se, sa Rabinovim kampom. To je bilo predivno leto. Onda sam počeo da čitam u vestima da bombarduju Srbe u Bosni te da isteruju ljude iz Hrvatske. Počeo sam da se prisećam odakle dolazim i, namah rasterana, tmina je ponovo počela da okupira moje misli i osećanja. Približavao se dan povratka kući, nakon četvoromesečnog egzila. Bilo mi je zlo od te pomisli. Nisam mogao noću da spavam od rojeva misli što su mi nepovezano letele kroz glavu. Nešto sam hteo, ali nisam mogao da definišem šta. Ta želj-neželja mi je raskidala i dušu i um. Kada sam došao na aerodrom, takav nemir me je obuzeo da sam pomišljao da će mi eksplodirati srce. Stigla je vest na aerodromskom razglasu da je izvršen atentat na premijera Izraela Isaka Rabina. Ušao sam u Jatovu leteću šklopociju, odleteo iz duboko uznemirenog Izraela u, kako mi je izgledalo iz perspektive novog zadaha životnosti, trajno posivljeni rođeni Beograd. Kada sam aterirao u voljeni i porobljeni grad, izgubio sam identitet.
Nastaviće