FUNKCIONALNI TRENING, malo morgen

Nisam mogao da odolim a da ne objavim sjajan tekst moje kolegenice iz Zagreba. Na veoma jednostavan, direktan i konkretan način rekla je sve ono što i sam podržavam, primenjujem, pokušavam da prenesem dokle god moj glas dopire. Mirela je tu poruku prenela na veoma ubedljiv način. 

Funkcionalni trening ili "malo morgen"

gost autor: Mirela Anić

(Tako bi to rekla moja mama. A upravo je rekla i da je naslov skroz na mjestu...)

Vrijeme u kojem živimo obogaćeno je čitavim nizom novih trenažnih pristupa, od čega se posebno izdvaja program FUNKCIONALNOG TRENINGA.

Je li to doista obogaćenje? Je li taj program funkcionalan? E to ću pokušati analizirati u sljedećih nekoliko paragrafa, pa se, dragi čitatelju, udobno smjesti i prati me.

Ono što na prvu razlikuje funkcionalni trening od nekog "klasičnog" treninga jest udio kombinacijskih vježbi u kojem zajednički sudjeluje veliki broj mišića, izvodeći neku složenu kretnu strukturu. Stručno: Funkcionalni trening obiluje među ostalim višeravninskim i višezglobnim kretnjama, velikom količinom unilateralnih i recipročnih kretnji, a sve uz uporabu niza rekvizita, kao što su stabilne i nestabilne baze, gume, lopte, šipke, girje, utezi, užad, opruge...

Da. Uistinu jedan zabavan i na novi način zahtjevan trening.

Problem je u tome što se FUNKCIONALNI TRENING uzima više kao ime/naziv iza kojeg stoje gore navedeni sadržaji, umjesto da predstavlja novu paradigmu treninga koja treba biti osnova svakog treninga. Jednostavnije rečeno - ako trening nije funkcionalan, koji mu je onda cilj!?

Pritom ne mislim, naravno, na sportove i određene vještine, već na tjelovježbu.

A opet, nameće se pitanje: Ima li se uistinu svaki trening - koji je koncipiran na taj način - pravo nazivati funkcionalnim? Naravno da ne, upravo je suprotno u velikom broju slučajeva.

Po DEFINICIJI funkcionalni trening je onaj trening koji ima za cilj optimizirati i poboljšati funkcionalnost organizma i to u svakodnevnim aktivnostima. Što znači da je u svojoj osnovi funkcionalnost personalizirana.

Nije ista za:

moju mamu, koja je u penziji i radi umjereno zahtjevne kućanske poslove (i to odlično!)
mene, koja sam i majka i trener i kućanica istodobno
nekog menadžera od 40-ak godina
profesionalnog nogometaša, košarkaša, tenisačicu...
Objašnjenje je jednostavno: Ono što je za jednog funkcionalno, za drugog je nepovoljno.

Svi mi imamo svakodnevicu s drugačijim zahtjevima, a opet nas inicijalno razlikuje postura, pokretljivost, kondicija te niz drugih sposobnosti. I upravo bi se na temelju tih ulaznih informacija trebali odabrati pravomjerni sadržaji, pristupi i alati koji bi zajednički povećali funkcionalnost nas i naših vježbača.

Pa kad je već funkcionalnost individualizirana, isto je i s načinima njezine optimizacije. Nameće se jednostavan zaključak: Što je veća trenažna skupina, to je manje funkcionalnosti u njoj.

Idemo konkretnije. Funkcionalni trening treba utjecati na povećanje mobilnosti i stabilnosti, motoričkih, funkcionalnih, ali i kognitivnih sposobnosti.

Pretpostavka za trening jest optimalno zdravstveno stanje vježbača, što je ujedno i primarni cilj treninga. Estetika dolazi kao očekivana posljedica toga, ali o tome ćemo neki drugi put, da ne odlutamo previše s teme.

Da bismo odabrali primjerene modalitete rada, potrebna nam je inicijalna DIJAGNOSTIKA i procjena svakog vježbača ponaosob. Na temelju te procjene odabiru se adekvatni modaliteti rada koji će konkretnog vježbača dovesti do efikasnosti kretanja.

Ako pogledamo ponuđene programe vidjet ćemo da hrpa različitih ljudi izvodi hrpu istih vježbi. Često je to brzo, neprecizno i bez kontrole. Zašto oni rade sve isto? Zašto rade jednonožni čučanj ako im niti u sunožnom ne pali Gluteus maximus? Zašto rade plank ako im Internus Obliques pale kasno ili pale nedovoljno? Zašto rade skokove ako nemaju dostatnu mobilnost skočnog zgloba? Zašto rade pull-upove i push-upove ako im lopatice nisu dovoljno stabilne? Zašto rade složene i brze kretnje kad im niti spore i jednostavne nisu biomehanički korektne? Ma zašto uopće sve to rade u takvoj mjeri i takvom intenzitetu ako je riječ o srednjovječnoj ženi koja radi na šalteru u banci!?

No nepotrebni intenzitet ne bi bio toliki problem (iako jest) da nije toliko nemara oko preciznosti i tehnike, često u korelaciji s mišićnim disbalansom vježbača. Upravo se u takvim treninzima "sve za svakog" kreće na povećanje snage, brzine i kondicije prije dostizanja nužne razine stabilnosti, mobilnosti i svjesnosti.

Produkt toga je loša tehnika. Loša tehnika koja je prisutna u svakoj repeticiji, a budite sigurni da će njih biti dovoljno da dugoročno degradiraju funkcionalnost, uz samo dva moguća rezultata: a) bol, b) ozljeda.

Stoga, iako je funkcionalni trening konceptualno i filozofski drugačiji od "klasičnog" treninga jer on primarno trenira pokret od najjednostavnijih do najsloženijih, a ne isključivo mišić, ipak mu je potrebno više dimenzija od naziva i pet standardnih elemenata i rekvizita, koje obično vidimo okolo, kako bi uistinu bio funkcionalan.

Kada smo davali ime našem funkcionalnom treningu, prozvali smo ga PROGRESSIVE funkcionalni trening. Nedugo nakon toga maknuli smo taj sufiks, potvrđujući onu ideju s početka priče - što je uopće trening, ako mu nije cilj povećati funkcionalnost organizma ili bar većinu sposobnosti?

Nismo htjeli uzeti naziv koji se nekako uvijek veže uz određene sadržaje. Umjesto toga, preuzeli smo novu, suvremenu filozofiju treninga i ugradili je u svaki naš program.

Pa ako je funkcionalni trening nova paradigma, onda njezini principi moraju vrijediti u svakom treningu te je nepotrebno etiketirati jedne kao takve, nasuprot drugih koji to, kao, nisu.

A ako je tako, onda bi se i princip personalizacije trebao provesti i u grupne treninge, onoliko koliko je moguće. Takvim načinom mogli bismo reći da nas je suvremeno doba obogatilo, ne samo novim nazivom i sadržajem, već novim inteligentnim pristupom treningu.

Međutim, ako smo samo dobili još jedan novi program tako nekreativnog naziva, koji nije u skladu s onim što predstavlja, onda smo još jednom pobrkali lončiće. Banalizirali smo znanost, komercijalizirali nove spoznaje, prodali ponovno kao i sve do sad po principu "muda pod bubrege" jer, eto... To sad prolazi. Ne marimo za posljedice.

Nadam se da će uz realnu prisutnost ovih dvaju oprečnih ideja pobijediti ona kojoj naziv nije bitan jer je i sam postao program. A program je postao princip, koji utječe na to da ljudi budu zdraviji, funkcionalniji, vitalniji, sretniji i dugovječniji.