Gospodin Nešto je u poslednje vreme često bivao vidno deprimiran. Kako i ne bi? Postao je lopov. I to ne bilo kakav, od onih banalnih što bunare po džepovima u gradskom prevozu ili mažnjavaju po samoposlugama znanim kao supermarketi, već sasvim poseban i stoga lako uočljiv ( barem se njemu tako činilo ).
Najgore od svega je što se na taj korak odlučio potpuno svesno i sasvim pri zdravoj pameti. Drugim rečima, od svoje volje i bez ikakve prisile je rešio da pređe na tamnu stranu. U prvo vreme činilo mu se da to i nije tako strašno ni neprikladno, ali odnedavno ima utisak da se gadno prevario i da će, pre ili kasnije, morati da snosi određene posledice, što mu se, naravno, nimalo ne dopada.
E, sad, kako se iz tog nečuvenog, neopreznog, nepromišljenog zamešateljstva najbezbolnije ispetljati? Potrošio je sate i dane i sedmice razmišljajući o tome, ali ni do čega iole prihvatljivog nije uspeo da dođe.
Primetio je jedino da saksijsko cveće u prozorima njegovog stana počne naglo da odbacuje listove kadgod mu na pamet padne neko potpuno pogrešno rešenje. Ili mačak naprasno krene da šepelja na zadnju desnu nogu svaki put kada gospodin Nešto pokuša da problem zabašuri i spakuje ga u zaborav.
Dakle, nešto ( Ah, nešto! ) se moralo učiniti i to bez ikakvog odlaganja i čim hitrije.
Naravno, najjednostavniji i najočigledniji način nikako, ali ni-ka-ko nije dolazio u obzir. Shvatio je da bi bilo krajnje neumesno i kontraproduktivno otići u najbližu stanicu milicije i prijaviti se.
Zašto?
Paaa... kako bi to zvučalo i na šta bi ličilo kada bi se pojavio tamo i rekao:
- Dobar dan. Želim da prijavim da sam ukrao ( marnuo, digao, otuđio ) dva neobična ( - Ali sasvim neznatna. - morao bi odmah da doda ne bi li čitavu stvar učinio što povoljnijom po sebe. ) straha u dva različita i ne preterano bliska jednan drugom dana ( mada je sasvim moguće da je u oba slučaja bio, recimo, neki pomalo krmeljivi i kijavičavi petak ), u dve sasvim posebne prilike i na dva sasvim drugačija mesta i od tada oba veoma redovno koristim, u zavisnosti od vremenskih uslova i tekućeg godišnjeg doba.
Dakle, iz sasvim očiglednih razloga je bez mnogo premišljanja odustao od te varijante, jer nekako nije imao nikakvu naročitu potrebu da se blamira i izaziva podsmeh, a moguće je čak da bi fasovao i vakelu sa nadležnog mesta, sasvim opravdanu, slutio je, ali jednako toliko i nepotrebnu.
A i ti strahovi, kontao je, nisu nešto oko čega bi se čovek baš toliko deranžirao. Prvi je zdipio ( i ne trepnuvši ) iz jedne knjige u kojoj je pisac sam njen početak* stavio umesto uvoda u svoju pripovest. Od tada najstrože pazi da ne baca koštice pojedenog voća kud god stigne, jer je nakon čitanja tog odlomka navukao vrlo ozbiljan strah da svojim nemarom može da izazove smrt nekog sićušnog, moguće i ljudskom oku nevidljivog, stvarnog ili izmišljenog stvorenja. Znao je da tako nešto ne bi mogao da podnese, a svakako se nikad ne bi pomirio sa idejom da takav čin podvede pod nehat i tako sebi koliko-toliko olakša.
Drugi strah je maznuo ( takođe bez imalo zadrške ) iz jednog skrivenog blogodvorišta u kome je u to vreme opojno mirisalo na lavandu, a neko je otvorio dušu i priznao kako gaji veliku bojazan da bi, ako mu u oko upade pahuljica mogao da postane zao kao Kaj u Andersenovoj ,,Snežnoj kraljici''**. Gospodina Neštoa je ta mogućnost baš zabrinula i od tada se kloni ne samo snega ( koji, uzgred, obožava ) već i ledene kiše.
U stvari, tvrditi da ih se kloni je bez daljnjeg preterivanje kome ovde ipak nije mesto, ali svakako preduzima opsežne mere opreza: u takvim vremenskim uslovima obavezno stavi naočare ( koje god da su mu pri ruci ), namakne kapuljaču do nosa i otvori najveći mogući kišobran, kreće se isključivo niz vetar i pomno pazi da ne diže pogled. Što je sigurno - sigurno je. U svakom slučaju, ne bi voleo da mu se dogodi takva jedna neprijatnost samo zato što se nije potrudio da je spreči, pogotovo što je uveren da zlih ljudi već ima i više nego dovoljno i da nikako ne bi valjalo da iz nepažnje uveća njihov broj.
I tako, oprhrvan teškim nedoumicama šta mu je činiti, uzeo je netom započetu knjigu pod mišku i krenuo u svoj omiljeni kafić na uobičajenu predvečernju kafu ( običnu, tursku, bez šećera ) i isto toliko podrazumevajuće ( veliko ) parče čokoladne torte. Nadao se da će ga čitanje u kombinaciji sa hedonističkim navikama koje je, uzgred, nežno i pažljivo gajio, makar malo primiriti, a ko bi ga znao, možda mu iznenada, kao što to obično i biva, sine nekakvo suvislo rešenje.
Na autobuskoj stanici je na displeju jednog autobusa omaškom pročitao: ,,Zemun Snovi grad''. Naravno, to mu se veoma svidelo. Pomislio je kako je to sasvim odgovarajuća odrednica za njegovo uvek po malo pospano i usporeno prebivalište koje ljudi uglavnom premeravaju sasvim laganim koracima. Međutim, već sledeći autobus koji je naišao se nije složio sa njim. Svoje negodovanje, a čini se i priličnu preneraženost, ispoljio je tako što je na svom displeju jednako ponavljao: ,,Galenika... Galenika... Galenika...'' uporno odbijajući da prihvati gospodin Neštoovo gledanje na stvari. Ovaj je na to samo rezignirano slegnuo ramenima i rešio da do kafića ipak ode peške. Nije mu se dalo da ulazi u raspravu sa prevoznim sredstvom tako nepojmljivo slabih živaca.
Kada je stigao, zauzeo je mesto za svojim omiljenim stolom u uglu bašte, sa koga je na miru i sasvim nenametljivo mogao da posmatra prolaznike. Nije primetio da se konobarica pomno zagledala u knjigu koju je spustio na stolnjak sa cvetnim dezenom, a zatim se tajnovito nasmešila. Izdeklamovao joj je narudžbinu, pripalio cigaretu, povukao par dimova, istresao pepeo u staklenu pepeljaru i počeo da čita. Međutim, ubrzo je od toga odustao, naišavši na pasus u kome je jedan od junaka pepeo svoje cigarete istresao u staklenu pepeljaru, da bi par redaka dalje isto to učinio u aluminijumsku pikslu. Takve nedoslednosti su ga sve više nervirale i osećao je da više ne može da ih toleriše. Stoga je rezignirano odložio svoje štivo i prihvatio se kafe koja je u međuvremenu stigla. Usput je rasejano posmatrao golubove koji su skakutali po trotoaru u potrazi za mrvicama peciva zaostalim za gostima obližnjih pekara. Kada je krenuo da ponovo otrese pepeo sa cigarete, zastao je u pola pokreta. Nije mogao da veruje sopstvenim očima: pred njim je stajala fluorescentno ružičasta ( doduše, malo ulubljena ) aluminijumska piksla.
Počešao je vrh nosa, što čini uvek kada je zbunjen, i ponovo dohvatio netom ostavljenu knjigu.
*BAJKA O TRGOVCU I DUHU
PRVA NOĆ
ŠAHRAZADA reče: - Pričaju, o srećni care, da je bio jedan trgovac među trgovcima i da je bio veoma bogat i imao mnogo posla u raznim zemljama. Jednom on uzjaha i uputi se u neku zemlju po dugove, i savlada ga vrućina, te sede pod drvo, i, mašiv se rukom za torbu na sedlu, izvuče parče hleba i urmi i poče jesti urme s hlebom. I pojede urmu, pa baci košticu i odjednom ugleda - ifrita, visoka rasta, a u rukama mu isukan mač.
I ifrit se približi trgovcu i reče mu: - Ustaj, ubiću te, kao što si ti ubio moga sina!
- Kako sam mogao ubiti tvoga sina? - zapita trgovac, a ifrit odgovori: - kad si pojeo urmu i bacio košticu, ona je pala na grudi moga sina, i, kako je išao, tako je i umro, baš u tom času. ( Koga zanima, čitava priča se krije iza ovog linka: http://forum.burek.com/price-iz-1001-noci-t28247.wap2.html )
** Pozdrav za L. :) (:хеарт: )