Tokom posjete Banjaluci Dr Zoran Đinđić je 21 februara 2003 u vjećnici Banskih dvora održao predavanje studentima na temu Nacionalizam i patriotizam.
Ovo je bilo njegovo poslednje obraćanje studentima. BUKA je bila jedini medij koji je ovo predavanje objavio na svojim stranicama. Tokom proteklih godina ovaj govor smo na godišnjicu atentata slali na razne forume i nevjerovatno je koliko je zadržao svježinu i bitnost. Mislim da u Srbiji ne postoji političar koji bi znao ponoviti ovaj govor, a kamo li da ga izgovori sličan. Zoran ga je izgovorio bez ikakvog papira ispred sebe, opusteno i energicno istovremeno, kao da tek nekoliko sati prije na njega nije pokusan atentat kod Limesa.
U ovom blogu ću postaviti neke od djelova predavanja, zainteresovani ga cjelog mogu procitati na nasim stranicama. Sada mi se cini aktuelnijim nego ikada
"....opšta teorija društva i koliko god izgledala trivijalno, vrlo je poučna jer smo je mi kao narod često zanemarivali i tražili možda ponekad opravdanje u tome da mi nismo u ovome svetu, jer smo nebeski narod i za nas pravila ovoga sveta ne važe. I tako smo na kraju plaćali ovozemaljsku cenu za teoriju kojom smo željeli da pokažemo da mi nismo ovozemaljski. Ali, na kraju je ipak, merodavna ona rampa gde vam naplate cenu. Ako se ona nalazi na zemlji, onda se vi zemaljski putnik. Ako vi letite kao anđeo po nebu, onda nemate putarine koju treba da platite i onda u principu i nema troškova. Čim postoje troškovi to znači vi ste uključeni u jedan materijalni sistem i vi morate da predviđate da li su ti troškovi previsoki za vas da ih preplatite. Naravno, okruženje u kom mi živimo bilo kao nacija, bilo kao zemlja, ima neke svoje pravilnosti, ono nastaje kroz vekove i sasvim sigurno nije neki haos sa kojim se mi svakoga dana susrećemo nego poseduje određene zakonomernosti koje, ako ih pratite, pažljivo studirate, mogu da vam pomognu da se orijentišete i da predvidite šta će se događati..."
"....za nacionalizam merodavni motivi. Za patriotizam su merodavni rezultati i posledice. I to je osnovna razlika takođe između tradicionalnih i modernih društava. Znači, vi imate mogućnost i imate istorijske primere nacionalizama koji su želeći da je unaprede uništili svoju naciju. Ali to im nije mana. U toj slici sveta najvažnije je bilo da li su oni imali nameru da pomognu svoju naciju. Ako su oni imali nameru, i mogu da dokažu da su imali nameru, oni su našli svoje opravdanje, jer oni kažu, mi smo iskreno hteli, ali na kraju je to završilo na štetu za našu vlastitu naciju, ali nismo mi krivi nego su krive okolnosti.
Ako se setite početka ove priče, okolnosti su takođe deo planiranja.
Ako biste vi planirali tako kao da ne postoji svet nego da samo postojite vi, onda ste vi Bog, a ako ste Bog, onda nema rasprave. Ali ako niste Bog, onda uvek postoji okruženje u kome vi morate da planirate svoju strategiju, i ako to okruženje na kraju odbije vašu strategiju i dovede do neuspeha, onda ste krivi vi, a nije kriv taj svet. Znači, uvek ako ne uspete da se snađete u jednom okruženju nije kriva priroda. a međunarodna politika vam je kao priroda. Oluje, tornada, poplave, sve se to dešava i tu nema baš mnogo moralnih razmišljanja. Tu postoje odnosi snaga, sila i vi to treba da razumete i kroz sve nekako da prođete, a da ne nastradate. Onaj ko moralizuje tu sitaciju i ko kaže, ja imam namere i sa tim namerama onda ulazi u nešto i na kraju dobije po glavi. je ili naivan ili nesposoban. To je, zapravo, karakteristika tih tradicionalnih društava gde se ono što je upravljanje društvom moralizuje ili ideologizuje. I da se kaže, mi želimo nešto, mi imamo dobre namere, mi imamo dobre motive, a da li ćemo uspeti, to ne zavisi od nas, to zavisi od nečega drugoga, pa ako ne uspemo, onda kažemo, verovatno postoji neka svetska zavera koja je naumila da sve naše namere osujeti. I onda smo mirni, jer smo našli obrazloženje zbog čega nikad ne uspevamo.
Međutim, ako kolektivni identitet baziramo na nečem modernom obliku kao što je patriotizam, onda ćemo umesto etiku namera imati etiku odgovornosti i gde ćemo praktično umesto da obrazlažemo šta smo mi hteli, da obrazlažemo zašto su ti rezultati takvi kakvi jesu, i da umesto da držimo moralne govore da smo mi dobri i kakva sve prava imamo, vršićemo detaljne analize koliko šansi, sve to što mi želimo, ima da uspe. I onda ćemo polagati odgovornost za posledice, a nećemo tražiti opravdanje za motive. I to je ogromna razlika. I na toj razlici se lomi pitanje da li mi kao srpski narod možemo da uđemo u 21. vek, sa jednom modernom formom kolektivnog identiteta, ili ćemo pokušati da izgradimo neke mehanizme modernih društava u industriji, u privredi, u institucijama, a u svojoj svesti ćemo zadržati jedan arhaični vid kolektivnog identiteta koji će se bazirati na tom moralističkom pristupu, gde odgovornost nikada nije na onima koji sprovode neku aktivnost, nego je uvek na okruženju koje možda neće prihvatiti tu aktivnost nego će je odbiti.
Znači, jako je važno da se nekom refleksijom naše istorije vidi, šta su to razlozi što smo mi često doživljavali neuspehe, a da pri tome niko nema osećaj da polaži neke račune i niko ne misli da je on grešio, i svi misle da su drugi krivi. I da li je to jedna pozicija koja u budućnosti bar obećava manje poraza nego u prošlosti. Ja mislim ne. Ja mislim da je to pozicija koja u budućnosti u priličnoj meri garantuje da doživljavamo ono što smo doživljavali u prošlosti. Znači ako prilazite jednom problemu na isti način, možete da očekujete da ćete dobiti isti rezultat kao što ste dobijali i ranije. Ako je taj rezultat bio loš, menjajte pristup. Ako nećete da menjate pristup, nemojte da se žalite što ćete opet imati ponovo iste rezultate. Znači ako želimo da budemo uspešniji u 21. veku nego što smo bili u 20. veku, mi moramo da redefinišemo svoj odnos prema sebi i prema svom okruženju, analizom trendova koji se događaju u svetu...."
"...Razlika između etike i morala je vrlo bitna, jer to šta je dobro za jedan narod kroz jednu javnu diskusiju- to je etika. Moral je pitanje namera da ja kažem to je dobro. Ja mislim da je to dobro i ja ću to da radim jer su moji motivi dobri. To što će se to na kraju desiti katastrofalno ja nisam kriv, ja sam to iz dobrih namera uradio. Ja to prezirem. Mislim da je to jedan izgovor slabijih. Mene ne interesuju namere. Mene intersuju posledice. Svako ima dobre namere i mislim da je to stvar pristojnosti. Ja nemam nameru da diskutujem o nečijim namerama. Podrazumevam da svako ima dobre namere. Ali to je toliko trivijalno da me to ne interesuje. Mene interesuje šta sledi iz toga. Ako ne sledi neka posledica koja je korisna mene dobre namere ne interesuju. Ako sledi, to što će neko da kaže to su motivi ovakvi ili onakvi, ni to me isto ne interesuje. U javnom životu mene interesuju posledice koje su dobre za tu zajednici u kojoj se taj javni život sprovodi. Ako imate permanentno loše posledice, po meni je svejedno da li je na Božijoj pravdi, na nekoj drugoj pravdi zasnovano ili na dobrim namerama, jer to na kraju dovodi do propasti te zajednice koja treba na kraju da uspe. Ne može ništa da se sprovede bez tehnologije. I, namere bez instrumenata su lepe želje. I, naravno, instrumenti bez etike mogu da budu užas, jer i Auschwitz je savršentvo tehnologije, ali savršenstva da bi se ostvario zao projekat. Znači, mora da jedna zajednica neprekidno diskutuje o tome šta je dobro za nju i da u politici traži instrument za sprovođenje toga. I utoliko jedna rasprava o vrednostima i ciljevima je za svaku ljudsku zajednicu neizbežna. I nikada politika neće postati tehnologija, jer se uvek postavlja pitanje: a čemu to služi. Ako to ne služi ljudima koji u toj zajednici žive, onda je to jedna otuđena moć koju ljudi treba da sruše. I naravno da će oni da je sruše, jer zašto bi davali svoje živote da bi neko drugi u njihovo ime sprovodio svoje ciljeve..."
"...Mislim da mi kao narod imamo problem sa time što su naši lideri suviše egocentrični i samozaljubljeni i oni misle da sve postoji samo zbog njih. Na zapadu, kroz razvoj njihovih demokratskih društava lider je činovnik naroda i nacije i on je održiv samo ukoliko vodi napred i u onoj meri u kojoj on daje neki plan gde nacija može da uspe na tom putu. Može da pogreši. Ali onoga trenutka kada on svoj neki interes stavi iznad interesa nacije i kaže: mada sam ja postao problem, ja neću da se sklonim, jer, eto, ljudi me podržavaju- tog trenutka on gubi kredibilitet. I samo još nešto da kažem na jednu bolnu temu za nas: zbog čega je na Balkanu politika mnogo više mitologizovana nego u ovoj klasičnoj centralnoj Evropi. Zbog toga što smo mi imali problem sa nacionalnim državama. Mi smo bili praktično narodi u stranim državama. Imali smo Austrougarsku i Tursku imperiju i u tim imperijama koje su bile države smo mi imali neki svoj položaj, ali nismo imali svoju državu. I onda se taj kolektivni identitet ostvarivao kroz etnički identitet, nije mogao da se ostvaruje kroz političke institucije jer ih nije bilo i nije moguće da ih bude. Pošto kolektivni identitet postoji, on se izražavao kroz jezik, kulturu i veru jer su to bili jedini atributi za prepoznavanje zajednice. Nije bilo države nego je bila zajednica. Da nekoga pitate ko je najbolji stručnjak za jezik, kulturu, veru - pisci, pesnici, popovi - da li su oni najbolji predstavnici jednog modernog identiteta. Ne baš. Zašto? Zato što oni teže preterivanjima, teže isključivosti, teže poeziji, mitovima, jer je to njihov posao. I ako pogledate našu politiku u poslednjih sto-dvesta godina, vi ćete videti da u njoj ima više propovedi nego političkih programa. To se prikazuje kao politički program. Ali kada vi to pročitate i vidite da se tu nude u priličnoj meri neproverljive stvari, razne priče iz prošlosti, razni simboli, sve ono što nije loše kao deo neke opšte političke kulture, ali je vrlo loše ako treba da bude deo jedne operativna politika u kojoj vam treba jasan plan, srategija, proverljiv plan koji može da se analizira onda to nije dobro. Vi treba da naprivite jednu ekipu i kažete: molim te napravi nekoliko scenarija na osnovu onoga šta može sve da se desi, ako mi hoćemo da to uradimo. Vi imate vrlo malo naših političkih programa, srpskih, koji počivaju na tom modernom konceptu politike, ali imate mnogo, mnogo onih koji počivaju na kombinaciji poezije i verskih propovedi i zbog toga mi nismo baš bili preterano uspešni, jer jedno je držati zapaljive govore i obaraćati se emocijama, a drugo je planirati jednu ozbiljnu državnu politiku..."