Lepo lice Srbije

Milan Lukić RSS / 11.03.2008. u 23:09

Za Blog B 92, Vera Didanovic, novinarka nedeljnika "Vreme" . Vera je 90-tih godina pisala za Nasu borbu i Evropljanin.

 

Djindjic,-nasmejan_M.jpgGlupo je da krijem: o Zoranu Đinđiću, dok je bio živ, nisam napisala ni jednu pohvalnu reč.

Mislila sam da nezavisan novinar ima ulogu da postavi pitanje i pošteno prenese odgovor, da se moje lično mišljenje čitaoca ne tiče, da novine u kojima radim nisu moja dedovina… 

Sve same gluposti, kad malo bolje razmislim. 

Nisam, naravno, bila među onima koji su, svesno ili nesvesno, stvarali atmosferu linča koja je prethodila 12. martu 2003. Ali, da sam volela da zanovetam – jesam. Naročito u razgovoru sa onim retkim sagovornicima koji su mi bili zanimljivi i koje sam poštovala. Dakle - naročito u obraćanju Zoranu Đinđiću. 

Jednom mi se, zbog nekog “nezavisnonovinarskog” zvocanja, otvoreno nasmejao u lice i rekao da on svejedno zna da ga politički podržavam. Kao ekspres lonac sam se pušila od besa i jedva čekala priliku da demonstriram svoju “nezavisnost” i “profesionalizam”.

Zgodan povod bilo je oduzimanje mandata poslanicima stranke Vojislava Koštunice. Baš je bilo lako praviti se slep i gluv za sve što je ta stranka uradila i sprečila da se uradi, pa razvezati o principima, institucijama, demokratiji, legalizmu… 

Čista demagogija, zapravo.  Nisam imala petlju da priznam ono što sam osećala – i tada, ali još više danas: nije pogrešio kada je mandate oduzeo, nego kad ih je vratio. Koliko god to nedemokratski, neprincipijelno i nelegalno zvučalo.  

Ovako odvratno kao danas osećala sam se u jesen 1998: Onaj Ondašnji bio je stegao do daske. Vazduha nije bilo, ni nagoveštaja svetla na kraju tunela. Samo su se još bombe čekale, sve ostalo već je bilo tu. 

Razgovarala sam tada sa Zoranom Đinđićem za potrebe nekog teksta o tome gde smo i kako da se iz toga izbavimo. Odgovarao je temeljno, kao i uvek, spreman da i o najblentavijoj primedbi raspravlja kao o nekom filozofskom postulatu. To me je posebno iznerviralo: rekla sam mu da mi je dosta jalove opozicije i praznih obećanja, da ta priča nikuda ne vodi, da se ništa ne dešava, da ne može više da se živi…. Nimalo “nezavisnonovinarski”, zapravo. 

Umesto da me izbaci iz kancelarije, održao mi je kratku lekciju. Dragocenu. Paket za preživljavanje u nemogućim okolnostima, od koga se ni danas ne odvajam. 

Rekao mi je da će Onaj biti gotov na izborima 2000 – što mi je izgledalo kao večnost. Objasnio mi je da je borba za promene važna i da od nje ne treba da odustanem, ali da ne smem ni da dozvolim da situacija u zemlji uništi moj život.  

Pa je prešao na instant filozofiju: ubeđivao me je da mogu da ostvarim sve što želim, samo ako tačno znam šta želim. Samo dva-tri procenta ljudi na svetu, tvrdio je, spremno je da precizno definiše svoj cilj i da onda svu svoju energiju usmeri ka njegovom ostvarivanju. A pošto je konkurencija takvih – odlučnih i upornih – tako slaba, nema nepremostivih prepreka na njihovom putu.  

Čak mi je – iako sam bila samo jedan od gomile gnjavatora koje je morao da sluša i koji mu ništa nisu značili u životu - ponudio da me savetuje kako da dođem do onoga što želim, kad uspem da shvatim šta je to što želim.  

“Ali, onda nema spavanja do deset, svaki dan ima da se ustaje u šest da se radi i tako nekoliko godina” – ne bih mogla da garantujem da je baš podigao kažiprst dok je izgovarao to poslednje upozorenje, ali, i ako nije, takav je utisak na mene ostavio. 

Nisam, naravno, došla po savete, niti sam počela da ustajem u šest. Ali sam osnovnu lekciju shvatila: čovek je, ipak, odgovoran za sebe, i nikakvi neprijatelji, trutovi i paraziti, pučisti, zaverenici, meci u leđa (komada dva)- ne mogu mu oduzeti ono što ima u glavi i ono što nosi u srcu. Nikad.  

Zato je Zoran Đinđić i danas tako živ. Pet godina posle smrti, življi je i prisutniji od onih koji su se njegovim odlaskom tako jadno okoristili. I tako privremeno. 

“Gledaj širu sliku” – tim rečima znao je da bodri posustale od očajanja zbog besmisla sa kojim su se susretali. 

Proveravala sam tokom ovih pet sumornih godina mnogo puta, iz raznih uglova. I uvek je ta šira slika koju vidim bila ista: lepo se na njoj vidi da će Srbija jednog dana - za neke od nas prekasno, ali ipak sigurno - stići tamo gde je Zoran Đinđić pokušavao da je povede. Potpuno sam uverena u to čak i u nedelji raspisivanja izbora koji prete da do kraja ponište i ono malo zametaka normalnog života stvorenih nakon 5. oktobra 2000.  

Još nešto se vidi na toj slici: Zoran Đinđić će tada napokon biti prepoznat kao ono što zaista jeste - kao modernista i reformator. Simbol borbe za normalnu i prosperitetnu Srbiju. Čovek čijih se brzopletosti i kompromisa sa barabama više niko neće sećati.  

Lepo lice Srbije, njena mudra glava, njeno hrabro srce.         



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana