Mozda sam moje prvo ozbiljnije pisanje zapocela bas na ovom blogu. Pisala sam jos kojekude, i razne zanrove, od ljubavne poezije do pokusaja pisanja tekstova za buduce hitove, pa predjoh na price, dva zapoceta i za sad nezavrsena romana, cak par erotskih prica, pa onda odoh na blogove, a u poslednje vreme i novinske clanke. Eh da, bilo je tu i govora, koji su polako presli u drustveno osvescivanje i motivacione govore. Medjutim, kad sam dosla na ovaj blog, koji je mozda u tom trenutku bio u punom jeku popularnosti, jer je u tom trenutku Srbija krenula nekim, cinilo se lepsim putem, ali i sloboda govora je bila u zamahu, pa se i kritikovalo, grdilo, psovalo, i promovisalo ono sto nije nigde drugo na ovim nasim prostorima.
Sve u svemu, mozda bas zahvaljujuci (izmedju ostalog) ovom blogu, veci deo mog javno objavljenog teksta je bio posvecen drustvenoj afirmaciji, borbi za ljudska prava, ali i otvaranju nekih licnih pitanja, pogotovu vezano za onaj deo mene koji je osoba sa hendikepom, i uopste iznosenje stava po pitanjima stanja i prava ljudi sa hendikepom.
Pored toga, na ovom blogu sam, sto virtuelno, sto licno, upoznala puno divnih ljudi, sa kojima se mozda nisam uvek slagala, ali su isto tako uvek bili spremni za jednu normalnu diskusiju na visokom intelektualnom nivou. Zbog toga se ovde osecam kod kuce. Tu mi je nekako mesto. Mada, moram priznati, cesto sam se osetila i kao "pala s Marsa" jer sam imala utisak da se vecina pozna jos od ranije, samo sam ja novajlija. Tako nekako sam se osecala i kad sam dosla na Pravni fakultet u Beogradu, ali sam posle shvatila da se vecina, bas kao i ja, samo pokusava uklopiti.
Danas me i nema toliko na ovom blogu, iz raznoraznih razloga, iako cesto bar virnem da vidim sta je pisalo drustvo u cosku. Ali, moram da priznam, da su mi tekstovi napisani na ovom blogu, a posebno tekst o dolasku
Nika Vujicica u Srbiju doneli i odredjenu popularnost i kredibilitet u javnosti po pitanju prava osoba sa hendikepom, pa su me bas zbog tih tekstova zapazili mediji, uticajni ljudi, politicari itd...
Zahvaljujuci, jednim delom, mom pisanju na blogu B92 sada pisem za blog Vladinog tima za socijalno ukljucivanje i smanjenje siromastva, ali i za dnevni list "Danas". Evo i moj najnoviji tekst koji je objavljen u oba ova medija, a posvecen je
Osobi sa hendikepom kao turisti.
Nastavicu i dalje da pisem na mom blogu ljubimcu, koji mi pocesto nedostaje, ali iz raznoraznih razloga, nema me cesto.
P.S. Ovaj tekst sad je bio jedan emotivni impuls, tako da ako primetite koju gresku u pisanju, slobodno mi ukazite, jer je pisano iz srca i u trenu.