Maks Veber, jedan od najčuvenijih sociologa, definisao je državu kao entitet koji ima „monopol na legitimnu upotrebu nasilja". Veber je preko noći postao popularan u političkoj eliti Srbije i naši političari novoga doba se često pozivaju na njegove uvide, jednako kao što su se „starovremenski" političari u doba komunizma pozivali na Marksa. Kako ne bismo sa Veberom prošli kao sa Marksom, od koga smo uzeli ono što nam je odgovaralo (teza o diktaturi proletarijata), a odbacili ono što nam nije odgovaralo (teza o emancipaciji društva i pojedinaca), valja da Vebera pročitamo ozbiljno, kada nam je, eto, on, trenutni ideološki uzor. A Veberova glavna teza je pre svega ona o državi kao „monopolu na legitimnu upotrebu nasilja", a svi ostali „protenstantizmi" su tek meko tkivo njegove teorije. To praktično znači da za Vebera samo i isključivo država može da koristi fizičku silu na legitiman način, a da bilo kome drugome nije dozvoljeno kamenčić da baci na drugoga čoveka sopstvenom (samo)voljom. Jer je takvo nasilje nelegitimno i, shodno tome, mora biti od strane države sankcionisano.
Navijačke grupe očigledno nisu čitale Vebera, jer kod nas po utakmicama tifozi ne bacaju samo kamenčiće jedni na druge, već dejstvuju jedni po drugima pravim arsenalima raznoraznog hladnog i nešto toplijeg oružja. Nije zameriti tifozima što ne čitaju Vebera, jer verovatno imaju preča posla - pirotehničko-oružano opremanje za utakmice, a posebno za veliki derbi koji uvek kod nas ispadne kao neki mali rat. Nije bilo drugačije ni na poslednjem derbiju kada su suparničke grupe tifoza, sve između ljudi sa malom decom, hrlile jedne drugima u zagrljaj, ne bi li tu neko nekoga udavio. Opet je, kao i bezbroj puta do sada, derbi pretvoren u ogoljeno nasilje u kojem su „navijačke vojske" kidisale jedne na drugu. No, ako tifozi nisu čuli za Vebera i ne praktikuju njegove postulate, već se odaju nelegitimnom nasilju, na državi je da ih pošalje negde gde će imati vremena za čitanje i proučavanje Veberovih teza. Kako im nakon takvog dubinskog studiranja, pod pokroviteljstvom države i u nekoj državnoj ustanovi, ne bi palo više na pamet da preuzimaju na sebe ingerencije države i dižu pesnicu, štanglu ili nož samovoljno.
Šalu na stranu i ostavljajući sve metafore po strani strani možemo reći da je navijačko nasilje kod nas postalo toliko ozbiljan problem, da taj problem ne mogu rešiti komisije za bezbednost fudbalskog saveza ili bilo koje druge birokratske komisije, već taj problem može da reši isključivo država i to ne putem komisija, anketnih odbora i drugih administrativnih tela, već isključivo putem svojih bezbednosnih organa. Država treba u suočavanju sa navijačkim nasiljem da pokaže svu svoju silu i sposobnost i čak joj to, ako je nekome do marketinga, može biti pokazna vežba da je ozbiljna i organizovana i da, pre svega, ne dozvoljava bilo kome da preuzima njene ingerencije raspolaganja fizičkom silom. Ukoliko država ostane i ovaj put u „tihovanju", ostajući isključivo na nivou razdvajanja i privođenja izgrednika, bez njihovog konkretnog procesuiranja, kažnjavanja, odvajanja od zajednice i konačnog pacifikovanja, njen autoritet će biti ozbiljno narušen. Njen autoritet je ionako već okrnjen u prethodnih četvrt veka kada je gubila ingerenciju po ingerenciju koje je imala u „dobra stara vremena", svejedno komunizma ili monarhizma. Da li možete zamisliti - da je za vreme SFRJ ili kraljevine Srbije/SHS/Jugoslavije palo na pamet grupici mangupa sa povišenim nivoom testosterona da uzimaju silu u svoje ruke - kako bi završili? Završili bi na dugotrajnom „službenom putu" u nekoj ustanovi gde bi imali dovoljno vremena da prouče Veberova sabrana dela, jer se i komunistička „narodna milicija" i monarhistička „žandarmerija" nisu libile da Veberove postulate sprovedu u praksi i da nikome ne dozvole da se meša u državni „monopol na legitimnu upotrebu nasilja". To su mogli pre svega zato jer su imali jasan mandat i odrešene ruke, i, što je još važnije, jer su imali iza sebe državu koja nije bila sramežljiva u korištenju svojih bezbednosnih ingerencija. Istina, ljudska prava su imperativ vremena u kojem živimo, ali njih mogu da uživaju samo oni koji ne remete ljudska prava drugih, dok se nigde, na primer ni u Sjedinjenim Državama, najmoćnijoj sili sveta, država mnogo ne sekira oko ljudskih prava onih koji su uzeli sebi za pravo da započnu ogoljeno nasilje. Nego ih obrišu hamerima i združenim bezbednosnim odredima, potom procesuiraju i, konačno, trajno odvoje od zajednice. Mora da su oni bolje od nas čitali Vebera.
Članak je objavljen kao kolumna u dnevniku „Politika", 29. aprila 2015.