Dan slobode medija ... Eh ... Većina tih značajnih datuma lepo zvuči.
Sloboda medija u jednoj državi direktno je proporcionalna sa stepenom razvijenosti društvenih procesa, u onom najopštijem smislu koji podrazumeva, recimo, poštovanje zakonitosti, jasne ekonomske odnose, odnos prema kulturi i, pored mnogo toga drugog, naravno, tradiciju slobodne reči i razvijenu građansku svest o raznim vidovima slobode među kojima je i ta, koja se odnosi na slobodu javnog govorenja.
S obzirom na stanje srbijanskog društva, jasno je da je stepen stvarne slobode javne reči relativno nizak. Nije tu ništa ni naprasno, ni slučajno. Društvo višedecenijske prividne slobode samo se vešto prilagodilo trendovima s kraja osamdesetih godina prošlog veka i transformisalo se u društvo prividne demokratije, u kome su suštinski nosioci društvene moći i neke vrste neozvaničene društvene kontrole ostali isti. Kod njih su se zadržali i kapital i mehanizmi doziranja informacija. Ali, što je takođe presudno, ni građanska svest o važnosti ličnih sloboda i stvarne slobode javne reči nije se bitno izmenila. Ne može se očekivati da iz tog „društvenog kontinuiteta“ proizađe drugačija „sloboda medija“ nego baš ovakva kakva je danas. Sloboda medija nije nekakva virtuelna pojava - ona je svojevrstan dogovor ljudi u jednom društvu da se osvajaju, čuvaju i razvijaju određene vrednosti, u ovom slučaju neprikosnovenost istinitosti javne reči i pravo na što objektivniju informisanost, na što širi spektar mišljenja... – a sve to radi što kvalitetnijeg opšteg uvida u stanje stvari i samim tim bolju mogućnost da se donose odluke, vrše opredeljenja u stavovima... – što onda povećava i mogućnost da se društvo aktivno koriguje, menja na bolje.
Tu i tamo, pominje se cenzura. Pa, cenzura je skoro nedokaziva, u smislu da je taj i taj tada i tada zabranio da se objavi to i to. Ne treba ni očekivati da se dokaže. Posebno je smešno kad se bilo kome od nosilaca moći postavi pitanje da li je zvao telefonom i zabranio neki tekst ili emisiju? Pa, naravno da će svako od njih, uvek, na ovakvo pitanje odgovoriti da to nije učinio i da poštuje slobodu medija. Ali, sa druge strane, iako je nedokaziva u ovom „direktnom smislu“, cenzuru je lako konstatovati – kroz rezultat rada medija, kroz opštu jednobojnost informacija. Cenzura i autocenzura su ponekad u raspravama postavljene kao dve odvojene stvari. Naravno da ne može biti tako. Samo kad ima cenzure, i straha, javlja se autocenzura.
No, sveukupno gledano, zatečeno stanje je samo posledica. Posledica onog dubljeg, dugotrajnog stanja. Tzv. kritičnoj masi građana nije stalo do slobode informisanja. Jer nema prave svesti o važnosti tog pitanja. Stoga pasivnost, besvesno čekanje ... Oni zbog toga, kao i u prošlosti, trpe sve veću štetu (jer u polutami je teško funkcionisati efikasno). Ali, uprkos tome, nije im dovoljno stalo. U Srbiji ne postoji dovoljno izgrađena svest o krucijalnoj važnosti svakodnevnih građanskih sloboda, pa ni o slobodi medija. Mirno se posmatra virtualna stvarnost prikazana u gotovo jednobojnim informacijama.