Prema najavi medija, približio se trenutak kada će predsednik Nikolić izaći sa svojom novom, drugom po redu, platformom za Kosovo. U najavi tog dokumenta predsednik je rekao da će taj papir predstavljati njegov predlog "konačnog rešenja", da će biti linija ispod koje on nije spreman da ide i da će to svoje vjeruju staviti na radni sto premijera Vučića, «jer je vlada ta koja vodi politiku", te da će time njegova misija u pogledu južne pokrajine biti okončana – sve ostalo će biti u premijerovim rukama.
Prema sadržaju platforme koju su najavili obavešteni mediji, Kosovu će biti ponuđena "najšira moguća autonomija", a to "neće iziskivati promenu Ustava niti referendum". Neki ovih dana pišu i da će Platforma predvideti mogućnost da Sever Kosova, odnosno "Zajednica srpskih opština»"bude tretirana prema aktuelnom Ustavu Republike Srbije, dok će ostatak Kosova biti posmatran kroz prizmu Ustava iz 1974.
Imam nekoliko dilema političke prirode. Pravne, u vezi informacije koju sam uzeo krajnje uslovno, oko dualiteta tretmana različitih delova Kosova kojim se praktično vrši podela na "naše" i na "njihovo" Kosovo uvođenjem u igru Ustava iz 74, ostavljam pravnicima. Meni laiku to deluje neozbiljno.
Politička dilema mi je kako predsednik misli da će ideju «najšire moguće autonomije» neko prihvatiti 2015. godine, ako nije 2004. ili 2008. Šta se to promenilo u svetu što Srbiji tada nije išlo u korist, a ide sada? Zašto bi odbačeni predlog identičan Koštuničinom i Tadićevom sada bio prihvaćen?
Onaj ko tvrdi da predsednik Srbije ne sme da vodi politiku, ili je Srbijanka Turajlić pa, znači, nema pojma šta su predsednikove nadležnosti i šta je «vođenje politike, ili ne želi dobro instituciji predsednika. Naravno da predsednik sme da vodi politiku. Štaviše, on mora da je vodi jer je direktno od građana dobio legitimitet da to čini i obavezu da svojim činjenjem utiče na političke tokove, tako da predsednik nikako ne bi smeo da potpadne pod uticaj neznalica i zlonamernih i poveruje u gluposti koje oni zagovaraju.
Ovo kažem zbog najvljenog ostavljanja Platforme na radnom stolu premijera. Želim da verujem da je u pitanju nesporazum. Ukoliko bi predsednik tekst sa već više puta odbijenom ponudom tek tako dao premijeru na izvršenje, to bi ličilo na pranje ruku i na prebacivanje odgovornosti. To bi značilo: "Evo, ja sam svoje uradio, nisam dao Kosovo, a za sve ostalo se obratite Vučiću"...U atmosferi u kojoj raznorazne naše dveri samo čekaju da pokažu prstom na izdajnika, u kojoj čak i pojedine "demokrate" počinju da glume Koštunicu lijući, preventivno, po tviterima, krokodilske suze na mogućnost izbacivanja preambule, bio bi to sasvim nedržavnički i nekorektan gest.
Predsednik, kao odgovoran čovek, sigurno zna, da pre nego natovari kamen na premijerova leđa, mora da se "bavi politikom", mora sa svojom platformom da obiđe sve relevantne prestonice, razgovara sa liderima država koje su faktori odlučivanja sondirajući realnost svog predloga. Potom, predsednik mora da u dijalogu sa strankama, nevladinim organizacijama i intelektualcima i pokuša da u Srbiji obezbedi najširi mogući konsenzus za svoj predlog statusa Kosova. Tek nakon svega ovoga, pošto je predsednik utvrdio da ima podršku Sveta, i kad je dobio odobravanje značajnog dela predstavnika javnosti, platforma može biti stavljena na radni sto premijerov. Tek tada taj gest ne bi značio izmicanje od problema po principu "brigo moja pređi na drugoga".
Kosovsko pitanje najveći je i najkomplikovaniji državni problem Srbije. Mnogi kažu i najbolniji. Zato se njegovo rešenje ne sme svaliti na leđa jednog čoveka ma kako se on zvao. Za njegovo rešenje, dakle, nikako ne sme biti odgovoran jedan čovek, niti se veštim manevrisanjem sme na tog jednog prebaciti krivica u slučaju nepovoljnog ishoda. Kosovo je suviše ozbiljna stvar da bi se se zloupotrebljavala za obračune i nasankavanje političkih protivnika ili suparnika.
To jednostavno nije fer, nije čovečanski, a bogami, nije ni srpski.