Taman sam zaboravio na svoju fascinaciju outoputem sa šest traka u jednom smeru, svih šest napakovanih, gde skoro svi voze prebrzo, ne drže ni približno bezbedno odstojanje od kola ispred sebe, pa onda neki od vozača što telefoniraju dok voze, što jedu, vode ljubav, igraju kriket, vaterpolo i slično, i nije to fascinantno nego činjenica da nema saobraćajnih nesreća. Tačnije, ima ih jako malo s obzirom na sav taj haos u koji je ta ravan realnosti u tom trenutku uronjena.
I kako sam zaboravio na to naleteo sam na vest da su Google autonomna vozila, bez vozača i ne šinska vozila nego ulična i drumska, AI, imala više desetina udesa, recimo 50-60, u poslednjih nekoliko meseci.
Ono što je pozadinski šum ovog sad tranzicionog civilizacijskog doba u kom živimo je komentar autora vesti: „skoro ni u jednom slučaju nije vozilo bilo krivo".
Interesantno je sledeće: 50-60 udesa je previše za relativno mali broj vozila, u relativno kratkom periodu, iako nema potrebe sumnjati u tvdnju da su za udese uglavnom ljudi krivi.
Imamo fenomen, i on nije previše u neizbrušenoj kompoziciji prvih karakteristika haosa, determinizmu, nelinearnosti i osetljivoj zavisnosti.
Možda je bolja pretpostavka da fenomen ne stanuje u prve dve karakteristike, što onda nameće „lak" zaključak da je „efekat leptira" (osetljiva zavisnost) raširio svoja krila ovom prilikom. Samo efekat leptira je metafora, simbolično lice fenomena koji je u urbanom okruženju urbana legenda, leptir u Argentini neće biti uzrok uragana u Teksasu. Prosto, vazduh između Argentine i Teksasa je ogroman amortizer - recimo da je kubni metar vazduha tešak samo 1 kg, pa je samo jedan kubni kilometar milion tona, ili 1,000,000,000 kg (ovi lepi brojevi ostavljaju lep utisak) i leptir je tu kao i kap u moru, i ako ne u Tihom Okeanu onda sigurno u Jadranskom Moru.
Moj je zaključak, skoro sigurno pogrešan i besmislen, da su Google vozila previše uredna i spora u saobraćaju i samo unose nemir u haos.
Povod za pisanje bloga nisu Google vozila, niti Boston Dynamics roboti, pošto već sada imamo mračne entitete što se precizno i bez empatije kreću kroz „naš" prostor.
Nego je povod nova borba protiv slobodnih radikala, ali jedna armiranija od borbe uz pomoć antioksidanata.
Ukratko, od amatera amaterima, iako je „nova" borba interesantna i profesionalcima - slobodni radikal je nervozan zato što je radikal, fali mu jedan elektron i zato ga zovemo radikal, ali je njega „sramota" da to bude i on žuri da nekom preotme taj elektron.
Jedne od lakših žrtava su masne kiseline, koje idu u gliceride, a oni u fosforolipide (srpski?!), dok dotična gospoda idu u lipid-bilayer i od njih su, značajnim delom, napravljene ćelijske membrane.
Elem, oteti masnoj kiselini elektron je ko oteti detetu lizalicu, koje se onda unezveri i rasplače pa otme lizalicu drugom detetu, i odjednom imamo požar, haos u "zabavištu".
I tako zabavište od naše ćelije poklekne pred slobodnim radikalom i ponekad se više ne podigne - tako, delimično, starimo, oštećujemo tkiva pa se razboljevamo i učestvujemo u sličnim zanimacijama.
Neki ljudi imaju genetsku boljku ubrzanog starenja nekih tkiva, koje sa ovim normalnim starenjem deli zajednički obrazac - molekularni napad na ćeliju. U želji da im pomogne jedna grupa naučnika je potegla za idejom pred kojom su plombe, veštački kukovi I 3D štampanje kože I bubrega lanjski sneg.
Masne kiseline u ćelijskom membranama su relativno laka žrtva slobodnih radikala i zato što su elektroni u tim kiselinama, poneki, u ne prejakoj vezi sa ostatkom kiselinske ekipe, hemijske veze su relativno slabe.
Tu na scenu stupa deuterijum, atom vodonika koji osim jednog protona ima i jedan neutron, duplo je teži od atoma običnog vodonika, hemijski se skoro identično ponaša, ali su veze u koje stupa čvršće, nešto kao stabilniji znak u horoskopu kad je u pitanju stupanje u veze.
I ovaj tim počinje eksperimente sa omega-6 pilulama u kojima je deuterijum umesto običog vodonika, s idejom da pokrpe donekle podrivene ćelijske membrane I spreče novo podrivanje. Ono što je interesantno je da ćelija ne pada "mrtva" na prvi dodir sa slobodnim radikalom, nego biva oštećenja, počinje da "krvari" i, s malo sreće, ovakva terapija će ne samo učiniti ćelije otpornijim na slobodne radikale nego će zakrpiti neke koje su već pale na kolena i one će živnuti.
Pa kažu, što da ne, ako potez ovom naučnom četkicom radi posao za bolesne možda bi mogao da radi posao i za zdrave koji nemaju ništa protiv tvrdnje da je njihovo telo njihov hram, ali nemaju ništa ni protiv armiranja tog hrama.
Ko bi ga znao, ja ne volim da gutam te pilule ni kad su protiv obične glavobolje, iako mi redovno pomažu kad prihvatim poraz, ali mene je lako prevariti - dovoljno mi je rastvoriti lekić u sladoledu i ja počinjem da glumim slepca.