U narednim postovima osvrnuću se na svoje muzičke početke: prvi gramofon, prva gitara, prvi bend, prvi javni nastupi...
Koristiću prava imena nekih osoba, tako da će moji Leskovčani biti u prednosti u odnosu na ostatak čovečanstva... ;)
A ako neko, od onih koje ću spomenuti, 'oće da me tuži zato što ga povlačim po internetu, samo neka izvoli! Vidimo se na sudu... :)
Špica... |
Kada sam bio mali, muzika me nije previše zanimala. Nisam pevao, nisam svirao nijedan instrument, nisam igrao...
Mnogo zanimljiviji su mi bili fudbal i sport uopšte. Naročito sam voleo da vodim statistiku, pa sam pravio razne tabele po sveskama. Obožavao sam emisiju "Vreme sporta i razonode" i radio prenose utakmica, tokom kojih sam u te svoje sveske upisivao promene rezultata. Posle svakog kola, pravio sam tabele: "normalna" tabela, pa samo prolećnog dela prvenstva (u drugom delu sezone, naravno), pa samo u gostima, pa samo kod kuće... U nedelju uveče, posle kupanja, željno sam iščekivao "Sportski Pregled", koji je svaki put išao iz drugog studija (čuveni Republički ključ), a kada on završi... e, to su bili najgori trenuci, jer posle nedelje ide ponedeljak, škola i to...
Sećam se da su neki drugovi još pred kraj osnovne škole počeli da se interesuju i za muziku, ali ja sam malo kasnio, priznajem.
Stereo "Iskrafon" |
Negde u prvom srednje, (u prvom razredu tzv. "usmerenog"), u našu kuću stigao je "Iskrafon" gramofon. Moja sestra, dve godine starija od mene, još dok ga nismo imali kupovala je singlove omiljenih (festivalskih) pevača: Olivera Dragojevića, Nede Ukraden, Tereze Kesovije... Tako da smo odmah imali šta da slušamo.
Međutim, taj prvi gramofon je 'riknuo' vrlo brzo (još je bio pod garancijom), pa smo uz doplatu dobili novi i bolji. Ista marka, ali STEREO!
Ubrzo je sestra kupila i prvi LP. Bio je to treći album "Srebrnih Krila", "Sreo sam ljubav iz prve pjesme", iz 1980. Sećam se da sam se najviše 'palio' na pesmicu "Samo ti" ("Samo ti, samo ti, u, u, uuu..."). Dobro, imao sam samo 14 godina. :)
Inače, ni gramofon, a ni ti naši LP-ijevi i sinlglovi nisu bili baš najboljeg kvaliteta. Na mnogim mestima su te tzv. ploče 'preskakale', a mi smo to rešavali tako što smo odozgo, na glavu (tamo gde je igla) stavljali neki novčić, zbog težine. Onaj od 50 banke, tj. 50 para, bi im obično doakao.
A što se tako pločama skraćuje životni vek... pa nismo tada o tome razmišljali.
* * *
Rok muziku je u naš komšiluk doneo pokojni Rape (ili Rap). To je onaj tip (da podsetim zaboravne Leskovčane) koji je imao dugu kosu i bradu, a nosio je i naočare.
Išao je u Gimnaziju i, srećom po naše naselje, družio se sa tadašnjim gradskim rokerima. Rano je počeo i da izlazi u grad i je bio u toku, što se muzike tiče. Na njegovom kasetofonu smo prvi put čuli "Smoke on the water", "Hotel California" i razne druge stvari. Saznali smo da postoje "Atomsko Sklonište", "Wishbone Ash", zavoleli "Galiju"...
Osim toga, nabavio je i neku akustičnu gitaru. On sam nikada nije otišao dalje od najosnovnijih hvatova na njoj, ali ta gitara svakako zauzima i posebno i počasno mesto u mojoj, a i u životnim pričama još nekoliko osoba iz našeg kraja.
O.Š. "Svetozar Marković", Leskovac |
Sećam se kako nam je Rap(e) [u našem "Đurinom naselju" poznat i kao Rade (od Radovan)] prepričavao jednu Zlopijevu priču: kada je na rukometnom igralištu ("Felatovo igralište"... ili "Felatov stadion", kako smo ga još zvali) pored osnovne škole "Svetozar Marković" sviralo "Bijelo Dugme" (moguće ne pod tim imenom), pa je on (Zlopi) bio očaran ozvučenjem, tj. veličinom zvučnika. "Do pola gol"- tako je govorio (polovina od rukomenog gola, po visini).
Inače, ko ne zna Zlopija, mogu da se kladim da nikada u životu nije letovao u Crnoj Gori.
Svira(-o je) tamo čovek godinama, tj. decenijama,
Tako nas je Rap, polako, polako, zainteresovao za Rok muziku.
Počeo sam i ja da kupujem ploče, uglavnom 'dugosvirajuće'. Prva je bila "Doživjeti stotu", iz 1980. Mada sam je ja, čini mi se, pazario 1981. Moguće je da je bila izašla pred kraj 1980. godine. Onda sam nabavio i jedan dupli album Bitlsa, jer sam uporno tražio neku njihovu stvar kojoj nisam znao naslov. Našao sam je iz 4-og, 5-og pokušaja, što je baš bilo od koristi, jer sam se u međuvremenu 'navuko' na Bitlse. Btw, ta koju sam tražio bila je "I Should Have Known Better".
E sad, ključni momenat dogodio se kada je, sredinom 1982. godine, Rape tu svoju gitaru ponudio na prodaju meni i Zvonku (moj komšija, vršnjak, prvi i najbolji drug iz detinjstva, držao kafiće "Šumatovac" i "Cezar" sredinom devedesetih). Ja je nisam kupio, ali Zvonko jeste, na sreću, pa smo tako nas dvojica počeli kao da učimo da sviramo na njoj. Ono, "Na kraj sela, žuta kuća" i tako ti hitovi, he, he... Dobro, kasnije i malo "komplikovanije" stvari: "Kondorov let" (na jednoj žici), "Crni leptir", "Jedina moja", "Hey Joe"...
"Robna Kuća Beograd" u Leskovcu |
Još jedan drug iz komšiluka, Daci (Dragan), u to vreme nabavio je gitaru, koju sam ja stalno pozajmljivao od njega, sve dok nisam shvatio da tako više ne ide, pa sam krenuo u kampanju ubeđivanja roditelja da mi u "Robnoj Kući Beograd" kupe jednu finu (dođe reč) rusku akustičnu gitaru. Morao sam da ih uverim da to nije neki moj trenutni hir, već da zaista imam nameru dugo da je sviram.
U to vreme u mojoj porodici bio je običaj da, kada matorci prime platu, meni i mojoj sestri isplate "naš deo", čuveni džeparac, pa sam ja iskoristio tu okolnost i predložio da, ako mi kupe tu gitaru, 6 meseci nakon toga ne moraju da mi isplaćuju tu moju redovnu platu.
Ja i moja prva gitara: '83 ili '84, ko će ga sad znati... |
I tako sam, u subotu 26. februara 1983. godine, dobio svoju prvu gitaru. Kupili smo je u čuvenoj "Robnoj Kući Beograd", naravno. A džeparac? Pa držali smo se dogovora neko vreme, možda par meseci, dok ja nisam rešio da ga jednostrano suspendujem. :)
Inače, ta moja prva gitara je svoju karijeru završila pod nedovoljno rasvetljenim okolnostima.
Zapravo, tako sam ja do nedavno verovao.
Mislio sam da ju je Zvonko, u Hendrixovom stilu, razbucao prilikom neke pijanke, ali mi je nedavno, kada sam bio u Leskovcu, on ispričao kako je u stvari bilo: Neki njegov drug je išao u vojsku (recimo 1987-me), pa su čekali voz na stanici. Društvo je bilo veselo, ali neki drug milicajac nije se slagao sa tim da može da se galami na javnom mestu, pa se Zvonko iznervirao i razbio gitaru. U fazonu "Kad ne mogu ja na njoj da sviram, neće moći više niko" (njegove reči). Nisam mu bio zamerio to lomenje moje prve gitarice, jer sam tada već imao električnu "Clear Sound" gitaru, i ta drvena bi ionako samo skupljala prašinu...
Znači, da se vratim na priču, sviruckali smo mi tako, slušali muziku, ja sam voleo da skidam melodije, Zvonko je više voleo akorde (u početku)...
Prvi nastup?
Pa na legendarnoj Leskovačkoj Gitarijadi, 9. maja 1983.
Imao sam gitaru cela dva i po meseca.
- nastaviće se -