Levica i desnica, odavno, ne postoje u svojim klasičnim oblicima. Ovi pojmovi, kao politički pojmovi, su se javili tokom Francuske revolucije, pre više od dva veka, kada su se borile revolucija i restauracija i kada su u prvoj postrevolucionarnoj francuskoj skupštini pristalice revolucije sele s leve strane sale, a njihovi oponenti, pristalice restauracije, s desne strane. Ova podela na levicu i desnicu je obeležila 19. vek, koji je protekao u borbi revolucionarnih i konzervativnih sila, a dobacila je do prve polovine 20. veka. Bila je na vrhuncu tokom španskog građanskog rata, koji je bio „čisti" rat levice i desnice. Od toga vremena levica i desnica se rastaču kao politički pojmovi, jer revolucija i restauracija prestaju da postoje kao zaokruženi i odeljeni svetonazori.
Tako su već tokom Drugog svetskog rata u koaliciji bili konzervativni Čerčil, komunista Staljin i socijalno-liberalni Ruzvelt, a protiv naci-fašista Musolinija i Hitlera, koji su pomešali, svaki na svoj način, revoluciju i restauraciju (Musolini je počeo kao socijalistički revolucionar, Hitler kao predstavnik onoga što se tada nazivalo "konzervativna revolucija" tj. revolucija s desna). Podelu na levicu i desnicu konačno sahranjuje sistem socijalne države, odnosno države blagostanja, uspostavljene u Zapadnoj Evropi nakon Drugog svetskog rata u kome su zajednički učestvovali reformisani socijaldemokrati i razblaženi konzervativci, vodeći suštinski sličnu politiku. Helmut Šmit, čuveni nemački socijaldemokratski kancelar je bio mnogo bliži, po osnovnim premisama svoje politike, nemačkim socijalno intoniranim demohrišćanima poput Adenauera, nego pravovernim komunistima i zastupnicima revolucije. Od revolucije i restauracije, tj, od pravoverne levice i desnice, ostao je u najvećem delu 20. veka i u najvećem delu Evrope, samo prah i pepeo. Jednostavno govoreći, na jednoj strani su bili levi i desni centar (reformisani socijaldemokrati i umereni konzervativci), smenjujući se na vlasti u zapadnim demokratijama, a na marginama je ostalo šaroliko društvo koje se protezalo od komunista i anarhista, sve do nacionalista i konzervativaca starog kova. U Zapadnoj Evropi je tako odavno postala dominantna podela na centar (levi i desni) i marginu (periferiju, gde su nezadovoljnici svih boja i predznaka). U istočnoj Evropi je, pak, tokom hladnog rata uspostavljen poredak real-socijalizma koji je opet bio daleko od pravoverne levičarske revolucije i koji je negde naličio, u nekim svojim segmentima, na zapadnu državu blagostanja (Jugoslavija pod Titom), a negde na tradicije slovenskog samodržavlja (SSSR pod Staljinom). Pad Berlinskog zida definitivno sahranjuje podelu na levicu i desnicu u njihovim klasičnim oblicima, pa u prethodnom (i budućem) periodu, ni na evropskom Istoku ni na evropskom Zapadu nećemo imati levicu i desnicu kao bitne i određujuće pojmove, već će dominantni biti neki drugi - geostrateški parametri, jer danas, kao i nekad, živimo u doba imperija.
Danas, u drugoj deceniji 21. veka, naivno bi bilo misliti da levica i desnica mogu predstavljati u Evropi efektivne političke parole kojim bi se moglo rukovoditi praktično političko delovanje. Dominantna podela našeg vremena u Evropi je na centar i periferiju (ili centar i margine), gde su na jednoj strani opet zajedno levi i desni centar (koji su upravo u "velikoj koaliciji" u Nemačkoj), a na drugoj strani su populistički pokreti građana nezadovoljnih ovakvom podelom karata. Ti populistički pokreti negde imaju više socijalni predznak (npr. Siriza u Grčkoj i Podemos u Španiji), negde više nacionalnu konotaciju (npr. Nacionalni Front u Francuskoj), dok su negde otvoreno i svesno ambivalentni (Pokret 5 zvezda Bepa Grila u Italiji). Dakle, na jednoj strani je institucionalizovani mejnstrim (levi i desni centar), a na drugoj su populisti svih boja i predznaka koji su trenutno na margini političkog polja, ali su sve popularniji iz dana u dan. Niko tu nije levica, niko tu nije desnica. Nego za jedne glasaju oni koji su za status quo ("levi" i "desni" umerenjaci), a za druge oni koji su za promenu pravila igre. A pravila igre se teško realno menjaju, jer je ekonomija ta koja je odavno postala objektivni mehanizam vaskolikog političkog uticaja. Ili prevedeno na narodski jezik - koliko god imao glasova, postoje (ekonomska) pravila kluba koja mora da se poštuju ili ćeš biti isključen iz kluba. Slobodan sam da tvrdim da će se to najpre pokazati na primeru grčke Sirize u narednom periodu. No, populistički pokreti ipak neće ostati bez svog rezultata. Oni će biti iskorišteni od strane dominirajućeg političkog mejnstrima (i levog i desnog) tek da se pred neumoljivim kapitalom opravdaju neki nužni reformski potezi i da se malo popusti kaiš. To je krajnji domet populističkih pokreta u Evropi, a i u Srbiji, ukoliko neki takav nikne. Jer objektivno nema municije i resursa za nešto više. Konačno, budućnost će, i na Istoku i na Zapadu, pripasti onima koji će vešto ići srednjim putem između moćnog centra (tj. mejnstrima) i nezadovoljnih i naelektrisanih margina tj. periferije, bez obzira da li će se raditi o pragmatičnim socijaldemokratama ili o konzervativcima "mekog srca".
Članak je objavljen kao kolumna u dnevniku „Politika"