Zastavini automobili imali su čudne navike, od kojih je ona da se kvare iz čista mira, čak i kad su relativno novi umela da opasno ide na živce.
Taj nepoznat, pritajeni i živcirajući zvuk kome se ne može odrediti poreklo pojavio se posle pet stotina kilometara, na spustu ka Budvi. Ne mogu da odredim šta je, ne osećam ništa u ponašanju automobila ali mi se potmulo brujanje nikako ne sviđa. Ok, siđemo nekako, prolazimo semafor, ulazimo u Budvu i - motor se ugasi.
Dobro. Nije to ništa. Probam da upalim, verglam, amlaser se muči - ništa. Samo mirno, no panic. Bankina visoka 30cm, nema šanse da naguram auto. Sva četiri, otvaram haubu, izlazim da kao iskusni mehaničarski dunster pogledam šta se dešava. Gledam - sve deluje normalno. Vratim se, probam ponovo da dam kontakt, Ista priča. Na instrument tabli ništa ne pokazuje. Nije prokuvao. Ima vode u hladnjaku. Rezervoar napunjen u Titogradu.
Fak!
Stanu neki ljudi i pomognu (hvala đe čuli i nečuli!) da auto odguram nekoliko desetina metara do mesta na kome mogu da ga sklonim sa puta kojim teče beskrajna bujica.
Dobro, da vidimo: to što je subota veče, što nemamo ništa rezervisano, što je špic sezone i što smo skrljani od ibarske magistrale i doline Morače nisu činjenice od pomoći.
Nema se šta, gledam da napipam prvog domoroca od koga mogu da saznam postoji li radionica koja radi u ovo doba. Prvo pitam na benzinskoj pumpi, ne znaju. Pa u prodavnici - ne obraćaju pažnju na mene. Treća sreća!
Slučajni prolaznik: "O, kako da ne! Pa Božo Kavaja, on vi je najbolji majstor u Crnu Goru!"
Sjajno! Takav nam i treba, najbolji. Mislim, nije da ne osećam izvesno strahopoštovanje prema najboljima i navici da se ta samoproglašena najboljost iskazuje prilikom ispostavljanja računa.
No šta je tu je. Vratim se po lane drhturavo skupljeno na suvozačkom sedištu sa bambi okicama koje kažu: šta će biti sa nama? Dušo, sve je ok! Našao sam NAJBOLJEG majstora, biće sređeto.
Osmeh pun poverenja učini da i meni bude lakše i osetim i malo samopouzdanja. Krenemo da nađemo tog najboljeg.
Eto nas pred kapijom širom otvorenom. Veliko dvorište, trem sa drvenom nadstrešnicom. Nekoliko mušakaraca za stolom koji se uvija od pladnjeva sa roštiljem, salatama, bocama vina i vode. Deca raznih uzrasta motaju se i provlače ispod i oko stola, dok žene služe.
- Dobro veče, kažem.
- Dobro i tebi, svi će uglas.
- Majstora Kavaju tražimo, rekoše da je ovde?
- Jeste, ja sam, kaže jedan četvrtasti, kuštravi, sa bradom. Ae šjete i jeđite!
- Ma ne, hvala majstore, ali nama su se...
- Šijedi, jadan! Šijedi, sve ćeš mi reć. A ti snašo - aj tamo sa ženama!
- Ma ne...
- ŠIJEDI!
Sednem, kako sam i nameravao od početka. Nju ne smem ni da pogledam, razumeće situaciju valjda.
Božo uzima ogroman zalogaj, zalije ga obilno špricerom. Izmeni dve rečenice sa pašenogom, šutne dete i ženi kaže da je krava.
- Reči sad, čoče - uzni malo ovoga, jaretina! - što je bilo?
Opet strpa zalogaj, i razdere se na klinca koji pokušava da šmugne pod astal.
- I reče - stojadin? Oće, oće stojadin - kaže žvaćući. - I đe ćete vi sad?
- Pa ja sam mislio da Vi...
- Bježi, mrš, mrš, mrš! - Opet na dete - A sobu, nemate?
- Nemamo - kažem, snebivajući se.
- ŽENO! Imamo li mi sobu za ova dva golupčića ahahahah!
- Pa imamo ako ne dođu ovi što su se najavili do devet.
- Eto! Sređeno! Pa ćemo ić da ošlepamo tu tvoju krntiju do radionice i šjutra će sve biti tip-top! Aj jeđi sad, šta si se ukipio jadan ne bio!
I meni nekako lakne, eto sređeno. Našli smo sobu, sad ćemo da odšlepamo moju krntiju, uzmemo stvari, smestimo se, istuširamo se pa idemo ko ljudi negde na večeru. Tip top.
Utom se na kapiji pojavljuju dušmani koji su rezervisali sobu noseći kofere. Moja mržnja ne uspeva da im naškodi na bilo koji način. I odoše u (zamalo) našu lepu sobu-slobodu...
- Dobro, kaže Božo ustajući od stola. Ajmo. Potrpa nas u neki poluraspadnuti eskort. Đe je taj tvoj krš?
Objasnim mu. Odemo, zakačimo auto. I onda nas šlepa vozeći ludački uz neko brdo. Gore, gore, gore... Već mi se vrti u glavi. Stajemo na pošljunčanom parkingu na kome je desetina raznoraznih šklopocija. Ne smem da pitam čije su i od kada su tu.
- A eto, mladi ste, snaćete se nekako tu noćas (xexexe), eto mene odma izjutra, kako sunce grane.
I ode.
Gledam gde sam i ne verujem. Dole, duboko ispod nas svetla Budve. A nas dvoje, na vrh brda, u mrakači nedođije. Ona je nekako prspavala nekoliko sati. Ja skidao i vraćao akumulator, karburator, sve što sam znao da skinem i vratim. Šetao, cvikao od kučića i prikaza.
Spavao deset minuta.
Svane. Siđem putem nekoliko stotina metara, nađem neku česmu. Umijem se. Prodavnica, kupim nešto za doručak, vodu i vratim se.
Sedam je. Siđem sa njom da se i ona umije. Popili bismo i kafu negde, al sad će Božo, samo što nije.
Devet. šetam, gledam niz brdo. Nema eskorta. Deset. U jedanaest poludim i krenem dole, u grad. Posle pet stotina metara pitam čoveka ima li nekog mehaničara koji radi, možda, i nedeljom? - Da kaže, evo ti AMSJ na pedest metara.
Ne verujem. Potrčim tamo, pitam - može li? Može, kažu, samo požuri, radimo do jedan. Sa dušom u nosu ustrčim uz brdo, gurnem auto polako, uskočim i sila teže nas dogura pravo pred radionicu.
Pola sata za dijagnostiku i otklanjanje kvara. Majstor mi ne veruje da se razvodna ruka okrenula sama od sebe u toku vožnje... Cena popravke tolika da majstora častim sa još tolikom sumom, uz grižu savesti da sam mu ostao dužan. Deset maraka.
Krećemo i u tom momentu pred kapijom staje razdrndani eskort. Izlazi najbolji majstor u Crnu Goru.
- Pa đe si ti čoče, svuda te tražim, pola Budve obigrah?!
Pogleam ga krvnički, odbrojim do deset.
- Sve ok, kažem, nego jesam li ja tebi dužan nešto?
- Aništa, eto 30 maraka za šlepanje...
- Božo, majstore... MOREMRŠBREUTRČKEMTRNE!