*
Svako indonežansko ostrvo je svet za sebe, kažu poznavaoci. I još dodaju da se nekada toliko razlikuju da, po prelasku s jednog na drugo, imate osećaj kao da ste u drugoj državi, među drugim narodom. Te tvrdnje čine mi se tačnim, iako ni na jednom ne ostajem dovoljno dugo da bih smela da kažem kako sam ga upoznala. Osim Batamija gde sam samo zanoćila, na Sumatri i Javi provela sam po nešto manje od mesec dana, sve vreme vozeći prema jugoistoku. Ipak, na osnovu onog što sam videla i osetila, za prvo ostrvo mogla bih da vežem epitete 'divlje' i 'prenaglašeno' - nedirnuta priroda i ljudi koji preteruju u srdačnosti, oduševljenju, ljubavi prema strancu. Kad je reč o Javi, prve asocijacije su mi 'previše' i 'građanstvo' - jer je to ostrvo prenaseljeno ljudima i prezagušeno saobraćajem, ali istovremeno i pretrpano vulkanima, džunglama, pirinčanim poljima; dok u gradovima poput Džakarte i Džokdžakarte (a verovatno i Bandunga koji sam, nažalost, zaobišla) živi samosvojna građanska klasa kakve nema nigde na Sumatri. Za Bali, treće indonežansko ostrvo na koje sam stigla - i na kome ću se najduže zadržati - od prvog kilometra neminovno vezujem dve slike: valovitog terena i hinduističkih hramova.
*
U luci u Gilimanuku dočekali su me ogromna bela statua Bude, Gapura ili vrata kroz koja sam i zvanično ušla na Bali, ukršteni lukovi koji su od podnožja do vrha ukrašeni reljefima sa hinduističkim motivima. A kada sam prošla sve te znakove dobrodošlice i zaktorljala se glatkim asfaltom kroz hladovinu od visokog drveća i palmi sa obe strane puta, počelo je goredoliranje. Brdašca, brda, brdine, pa malo ravnog i onda opet naizmenično, u svega par stotina metara: uspon, spust, pa još veći uspon. Pogled na mapu otkriva mi da je u pravcu kojim idem, od zapada ka istoku, teren zatalasan zbog brojnih rečica koje presecaju ostrvo i ulivaju se u Indijski okean, dok putevi od juga ka severu vode njihovim slivovima i pod stalnim su ali uglavnom postupnim nagibom. Tokom prvih nekoliko desetina kilometara čini mi se kao da prolazim kroz nacionalni park - toliko je sve zeleno i, naizgled, bez ikakavog znaka civilizacije. A kada se moje oči naviknu da u tom zelenilu opažaju zemljane puteve, otisnem se jednim kroz džunglu, u pravcu u kom bi trebalo da bude obala. Biće mi to prvi put da vidim Indijski okean, pa sa ushićenjem očekujem nešto - ni sama ne znam šta.
Najpre ugledam hinduistički hram. Natkriveno prostrano zdanje najviše je nalik na terasu jer je uzdignuto od tla, na možda metar visine, i otvoreno sa tri strane. Uza jedini zid nalazi se statua sedećeg Bude i nekoliko drugih figura koje ne raspoznajem. Mermerni pod i debela hladovina idealni su za odmor i rado bih se tamo prućila, ali nekoliko Balinežana u tradicionalnim saronzima i sa maramama na glavama već leškari ili sedi oslonjeno o stubove. Ispred hrama su motori a kad prođem pored, jedan glas mi dobaci:
„Hello, madam.Taxi?"
Baš me zanima kako misliš da me povezeš svojim 'taksijem', pomislim, odrečno pokazujući glavom.
Priđem do ivice platoa ispod kojeg se pruža uski pojas plaže. A iza nje - okean i visoki zapenušani talasi. Ne idem dole. Samo stojim i gledam. Slika prostranstva i spokoja uvlači me u sebe, i polako me obuzima neka lenjost. Postaje sve teža. Kradom gledam na onu terasu. Tako bih se rado izvalila makar na deset minuta. Ali znam da bi me ovi taksisti zaskočili pitanjima i od mog odmora ne bi bilo ništa. Tako se prisiljavam da krenem.
Najedanput, priroda ustupa mesto kućama. Prelaz je toliko nagao da više puta uskliknem naglas, potpuno ushićena - ovo što se niže sa obe strane puta nikada nigde nisam videla. Iza ograda od crvene cigle ili bezbojnih fasada izdižu se krovovi kućnih hramova - nizovi malih drvenih ili trščanih streha koje pokrivaju svetišta. Sve su četvorougaone, sa pozlatama i krunom na vrhu. Pod strehama sede Bude, Gameše ili druga hindu-božanstva, a ispred njih su obavezne trščane korpice sa cvećem i darovima. Nekada su ulazi u kuće prave Gapure ili ogromna vrata ozidana ciglom koja se piramidalno sužavaju ka vrhu. Pred njima stražare velike statue božanstava, mitoloških životinja i slonova na postamentima koji su umotani u ceremonijalnu žutu tkaninu ili crno-beli karo. Nad glavama Gameša obavezan je i žuti kišobran kojim se božanstvo štiti od kiša i Sunca. Sve to dekorisano je cvećem iz bašta koje buja i šareni se u svim tropskim bojama.
Počinjem da se smejem naglas. Uvek to radim kada me obuzme ona čista, prosta sreća, sveprožimajuća radost što sam tu gde sam. Pomalo sebi ličim na neku ludakinju dok se izdižem sa sedišta svog bicikla u pokušajima da povirim u dvorišta i hramove i da što bolje sagledam svu tu sakralnu scenografiju. Stajem svaki čas i fotografišem, ali i bez provere snimaka svesna sam da se ovo ne može dočarati ni na jednoj slici. Egzotika je toliko velika, kao da sam se obrela u nekoj bajci uživo.
Tako, kada se nađem na zemlji jer sam u tom zveranju levo-desno previdela parkirani motorcikl i udarila u njega, umesto ljutnje na vozača ili na sebe pomislim kako bih mogla da možda i zauvek ostanem ovde. Valjda je to ljubav?
*
Stižem u Kutu, turističko središte na jugu Balija, gde sam rezervisala sobu. Razočarenje me preplavi istom brzinom i sa istim intezitetom sa kojima me je obuzelo oduševljenje prirodom i kućama-hramovima na putu dovde. Ušla sam u grad koji je izgubio sebe, svoje lokalno obeležje i dušu, i postao zapadnjačkiji od Zapada. Sa svih strana smeju mi se bleštavi izlozi iz kojih vrište svetski brendovi. Italijanske picerije, francuske pekare, engleski pabovi utrkuju se koji će biti originalniji od originala. Horde surfera sa mokrim raščupanim frizurama i daskama pod miškom jure da zajašu svoj talas, dok bekpekeri sa tetovažama po celom telu, Loneli Planet vodičem u ruci i izrazom koji govori 'Ja duboko razumem južnu Aziju' razmenjuju informacije o aranžmanima na okolna ostrva, plaže, usponima na vulkane.
„Hello madam! Do you want...", dobacuju mi lokalci sa svih strana dok prolazim pored njih.
Odmahujem glavom odrečno i ne skidam osmeh sa lica. Ovde je osmeh kao ona antička maska koju glumac nosi sve vreme predstave, ne menjajući svoj karakter dokle god ne napusti scenu.
U omladinskom hostelu zidovi su u bojama etiopske zastave: zeleno-žuto-crveno. Zaposleni momci nose dredove, slušaju rege i sviraju gitare. Motaju džointe iako je Indonezija na glasu kao jedna od najrigoroznijih zemalja za uživaoce narkotika, i piju pivo premda za sebe kažu da su dobri muslimani. Skoro svi zaposleni su sa Sulavesija, severoistočnog ostrva. Kada čuju da sam pisac, počinju da me nagovaraju da pišem o Bob Marliju i njegovom uticaju na indonežansku omladinu.
„O tome vi treba da pišete, ne ja", branim se.
Ne govorim im da sam pre otprilike toliko godina koliko oni sada imaju i ja nosila rege kapice i htela da napravim dredove. Ne želim da zvučim kao oni matorci koji su tu moju strast prema misiji Boba Marlija pripisivali tipičnom mladalačkom buntu.
Kada momci najzad odustanu od nagovaranja, razgovor skrene na temu koja ih još više pogađa. Kažu mi da ne vole Bali jer je izgubio svoj autentičan duh. Optužuju vladu da ulaže samo u razvoj njegovih turističkih potencijala dok ostala ostrva zenemaruje. Ujedno se ponose što je ostatak Indonezije sačuvao autentičnost i tvrde da su jedina zemlja na svetu koja se uspešno opire zapadnjačenju.
Primećujem da su kontradiktorni u svojim tvrdnjama a oni se uglas protive. Sa mladalačkim žarom, koji je dodatno podstknut drogom i alkoholom, zaklinju se da će se vratiti na svoj Sulavesi i pomoći mu da napreduje.
Zadržavajući za sebe svoj pesimizam, od srca im poželim da uspeju u tome.
„Ha, sad sam shvatio! Ti nas sve ovo ispituješ da bi potom pisala o tome!", kaže jedan kroz smeh.
„Tačno tako", složim se. „To je moj način borbe."
„Za šta se ti boriš?"
„Za snove", odgovorim.
„Čije?", upita me ne shvatajući.
„Svačije."
*
Tražim mesto na kome ću pisati narednih mesec-dva. Ne želim da ostanem u ovom delu Balija pa na predlog Nađe, Zagrepčanke koja ovde živi već nekoliko godina, obilazim Bukit, polustrvo na krajnjem jugu. Ne nalazimo ništa što bi mi odgovaralo ali me zato Nađa vodi do vidikovaca sa kojih se pruža najbolji pogled na obalu. Balangan, kaže Nađa. Gledam u šljunkovitu plažu i visoke talase koji pogoduju jedino surferima, i pitam se u čemu je štos. Bali je uvek bio sinonim za rajski odmor.
Tamo su raspuste provodila deca onih tata i mama koji su uvek birani u savete i odbore roditelja zbog svojih prestižnih zanimanja. Tamo je na odmor redovno odlazila moja gazdarica ciji je muž bio diplomata; vlasnica privatne ordinacije u koju sam vodila svoju mamu ne štedeci pare za preglede - i poklone; džet-set beogradskog glumišta koji sam sretala na slavama kod moje prijateljice iz glumačke porodice... Rečju - svi oni koji su imali mnogo para i oni koji su bili slavni i držali do fensi destinacija.
Ja sam pak mogla samo da maštam o tom nestvarnom ostrvu na drugom kraju sveta. Da li bih ikada poverovala onome ko bi mi u socu od popijene kafe, u Tarot kartama, u linijama dlana ili položajima planeta u mom horoskopu video da ću jednog dana i ja stići tamo, i to bez neočekivanog nasledstva ili udaje za bogatog muža? Ma, ni u ludilu.
Kad - evo mene ipak na Baliju - napisala sam nedavno na svom Fejsuk statusu.
„Ali, Bali je prvenstveno poznat kao surferski raj", otkriva mi sada Nađa.
Kada se vratim u svoj hostel, proveravam na internetu i nalazim da je Balangan uvršćen na listu Nacionalne geografije, među deset najlepših surferskih plaža. Pa, sad ću moći da se hvalim kako sam je posetila iako nisam ni u jednoj od onih pobrojanih kategorija.
*
Iz Kute se selim u Denpasar a iz ovog grada, koji je ujedno i prestonica Balija, u Ubud.
Ovde želim da ostanem!, pomislim vozeći ubudskim ulicama između istih onakvih ograda iza kojih izviruju kuće-hramovi koje sam gledala i na putu dovde. U mnogima su smešteni umetnički ateljei, pa me iz otvorenih izloga spokojno posmatraju izrezbareni Bude, Komodo zmajevi gmižu ka meni, a šareni falusi vragolasto namiguju; sa platna sijaju osunčana pirinčana polja, plesačice obećavaju zaborav u magičnoj igri pokreta, dok spretni jahači talasa streme ka oblacima.
Po preporuci Milutina, Fejsbuk poznanika koji je ovde živeo neko vreme, iznajmljujem sobu u porodičnoj kući u kojoj je i on bio odseo. Ali posle nekoliko dana nalazim drugi, čini mi se, neuporedivo bolji smeštaj i neoprezno plaćam za dva meseca unapred.
Bacam se na pisanje priručnika za kampovanje i putovanje biciklom. Radim po ceo dan a sobu napuštam samo radi kupovine namirnica. Ali gotovo svaki put kad provirim napolje, sretnem ljude koji upražnjavaju neki verski ritual. Žene u uskim heklanim košuljama, ručno oslikanim saronzima uteguntim oko struka pomoću širokog pojasa, i muškarci obavijeni karo platnom, sa kapicama u istom desenu i belim košuljama sa 'ruskim' kragnama koje su zakopčane do grla. Često, žene na glavama nose korpe sa voćem - darovima za bogove. Korpe su na dva-tri sprata i sigurno teške nekoliko kilograma, ali one hodaju lakim korakom kao da klize. Disciplina kičme, pomislim svaki put kada ih vidim tako uspravne i elegentne.
Čini se da je ovde vreme stalo ili da teče veoma sporo. Nema žurbe i nervoze. Kada vernici zakrče prilaz nekom hramu i zatvore ulicu za saobraćaj, vozači strpljivo čekaju i po pola sata dok se ne otvori prolaz. Zaludni ljudi sede na terasama hramova ili na klupama bezbrojnih uličnih restorana, a žene se okupljaju kraj improvizovanih tezgi, stoje tu i pričaju satima. Umetnici pedano tešu svoje skulpture i dube reljefe, ne obazirući se na gužvu sa ulice i radoznalce koji staju da ih gledaju i slikaju. Usporen, lagan ritam, opuštena razbribriga, sunce i sparina koji umrtvljuju - teško je razlučiti šta je tu stvarnost a šta arhetipski san o izgubljenom Raju.
*
U nekoliko navrata, radi produženja vize koje je u Indoneziji bekrajno birokratizovano, odlazim natrag u tridesetak kilometara udaljenu Kutu, u tamošnje imigraciono odelenje. Svaku od tih prilika koristim da se malo provozam okolo i vidim ponešto od turističkih znamenitosti. Osim arhitekture velikih hramova i spomenika junacima iz Mahabharate, tog indijskog speva koji nikada nisam uspela da pročitam do kraja jer nisam mogla da zapamtim sve komplikovane veze i odnose među likovima, u ovom delu Balija najznamenitije su - plaže. A među njima, ona po imenu Legijan.
Visokom zidanom ogradom celom svojom dužinom odvojena je od zagušene i bučne ulice, jedne od glavnih u ovom delu grada. Na više mesta nalaze se Gapure - vrata kroz koja se ulazi na plažu. Pojas uz ogradu nudi debelu hladovinu u senci palmi i drvoreda. Tu su smešteni prodavci hladnih napitaka i ulične hrane, vlasnici surferskih daski, suncobrana, ležaljki, čamaca i svega ostalog što se može rentirati za aktivnosti na vodi ili je namenjeno uživanju izvan nje.
Plaža kao plaža, pomislim. Ali da li zbog umora od posla ili što u ovoj zaista ima nečeg posebnog, tek, neodoljivo me privlači sitni mekani pesak i čini mi se da grebanje u suvom grlu može da ugasi samo hladan kokosov sok koji se ispija na slamčicu.
Ma, idem malo da uživam!
*
Puna dva meseca i još malo preko toga dok knjige na kojima sam radila nisu ugledale svetlost dana. Najzad! Najpre se selim iz homsteja u kome sam se osećala kao u zatvoru, ukleštena i zaglavljena, što zbog preobimnog posla koji je trebalo završiti na vreme, što zbog problema sa vlasnikom za koga sam na kraju zaključila da je sadista jer muči svoje kerove džeći ih non-stop vezane u mraku, odakle besomučno laju na sve što se kreće ili samo diše, a muči i svoje goste ne uvažavajući nijednu njihovu primedbu ni problem i prisiljavajući ih da ostanu ako ne žele da izgube novac koji su unapred dali.
Novi smeštaj nalazim u zajedničkoj sobi omladinskog hostela. I kao dok sam bila student, kada bih se nakon prinudne izolacije zbog spremanja ispita vratila u stvarni život, tako sada krećem u obilaske.
*
Blankov muzej mi je najbliži a i bez poznavanja rada ovog slikara nemoguće je razumeti balinežansko slikarstvo, pa tako najpre tamo odlazim.
Don Antonio Blanko je Španac rođen na Filipinima početkom prošlog veka, ali se nakon školovanja u Americi i decenija skitanja po svetu, pedesetih zaustavio na Baliju, potpuno očaran ovdašnjim ljudima i egzotikom ostrva. Tadašnji kralj Ubuda poklonio mu je dva hektara zemlje na vrhu brda iznad ušća dveju reka. Tu je sagradio ogromnu palatu i atelje, gde je živeo do smrti 1999, sa svojom balinežanskom surpugom, čuvenom plesačicom Ni Rondji. Imali su četvoro dece, a jedini njihov sin, Martin, živi u ovom zdanju koje je po očevoj želji pretvorio u muzej i nazvao ga Blankov renesensni muzej.
Šta je slikao Blanko? Žene, žene i žene. I sve što ima veze sa njima i njihovom seksualnošću. Otuda su njegova dela naglašeno erotska, simboli koje koristi uvek su vezani za erotiku a čak i kad slika autoportrete - što mu je druga omiljena tema nakon žena - sa platna se smeljulji zadovolj(e)ni, sladostrasni muškarac.
Blanko je bio poznat u svetskim razmerama i njegove slike krase palate i kuće mnogih poznatih ljudi. Jedan od onih koji ga je i posećivao i povremeno uizmao časove slikanja kod njega bio je Majkl Džekson, o čemu svedoči fotografija u Blankovom ateljeu.
No, verovatno najveću atrakciju u sklopu muzeja predstavljaju papagaji kojih ima šest-sedam. Svi su od različitih sorti i svi su dresirani da se fotografišu sa turistima. Pristajem da budem tipičan konzument svih serviranih turističkih sadržaja te uzimam jednog papagaja u jednu ruku, drugog u drugu i slikam se sa njima. Papagaji zakrešte jedan na drugog i mladić koji se stara o njima objasni mi da su ljubomorni ako se nađu preblizu.
Sa smehom napuštam baštu Blankove vile i prelazim u restoran. U cenu ulaznice uračunato je i piće, zapravo napitak od egzotičnih biljaka koji se pije iz male široke čaše.
„Šta biste želeli da poručite?", čujem preko ramena.
Naravno, ono gratis piće bio je mamac za turiste. Ali, odličula sam da to i budem tokom ovih poslednjih dana na Baliju. Zato otvaram meni i naručujem ručak. Nek' ide život.
*
Nezaobilazna turistička atrakcija na Baliju je Šuma majmuna. Naseljavaju je makaki majmuni koje Balinežani smatraju štetočinama ali u ovom ograđenom prostoru u Ubudu oni su navodno čuvari tri važna hrama. Pošto ih smatraju manifestacijom hinduističkih božanstava, o njima brine posebno osoblje.
U Šumi živi oko petsto majmuna koji su prilično razmaženi, drski i agresivni, pa se tako bune ako im turisti ne daju hranu, otimaju sve što visi sa ramena ili tela posetilaca privlačeći im pažnju, a ne prezaju ni od napada. Zbog svega toga, na ulazu u ovo mesto postavljene su table sa upozorenjima i pravilima ponašanja. Među njima je i ono da je najstrože zabranjeno hraniti majmune ili ostvarivati fizički kontakt sa njima. Međutim, to ne poštuje niko - ni posetioci a ni zaposleni čuvari. Tako se unutra odvija pravi šou program u kome turisti kupuju banane od prodavačica i nude ih majmunima. Ovi skaču na njihova ramena i glave, otimaju im voće i halapljivo ga jedu. Neretko se i pobiju između sebe zbog hrane.
Iako čuvari očigledno žmure na tezge sa bananama i otvoreno pomažu i majmunima i turistima da naprave što bolje fotografije i snimke, svi spremno odbijaju odgovornost ukoliko neko bude povređen.
„Majmuni su divlje životinje i nikada ne znate šta će uraditi", kaže mi jedan čuvar koga sam upitala zašto svi krše pravila.
„Znam, zato vas i pitam zašto podstičete turiste na kontakt sa njima."
„Oni to sami žele", odgovara mladić.
„Ali vi propisujete pravila", kažem.
Na to se čuvar samo osmehne, ništa ne odgovorivši.
Napuštam mesto tačno na vreme da zateknem jednog majmuna u krađi gasne boce sa mog bicikla. Stajala je u držaču za bidon koji se verovatno razlabavio, čim je majmun uspeo da je izvuče. I eno ga sad tamo kako pokušava da otvori zatvarač, dok se desetina turista silno zabavlja dajući mu podršku i snimajući ga.
Oh!, umalo da uskliknem, ali se momentalno opomenem da nikako ne smem da ga uplašim. Ako pobegne sa mojom bocom, imaću veliki problem da nađem drugu sa prečnikom koji odgovara gorioniku.
Zato zamolim čuvara da nešto uradi a okupljene turiste da ne prave nagle pokrete koji bi majmuna mogli da prestraše. I potom prisustvujem pravoj cirkuskoj tački u kojoj dreser izvežbano baci palminu granu prema majmunu i nešto vikne, na šta ovaj spremno ispusti moju bocu i zgrabi onu granu.
Setim se da sam sa više strana čula priče o navodnom saučesništvu majmuna i čuvara na ovom mestu kao i u hramu Uluvatu, u vezi sa krađama i otimačinama dragocenosti od turista. Svi su tvrdili kako su im zaposleni tražili visoku otkupninu da bi im vratili ukradene predmete. I neminovno se zapitam da li su te tvrdnje bile sasvim bez osnova.
*
Narednog dana posećujem Goa Gojah ili Slonovu pećinu koja potiče iz 9. veka. Reljefi na njenom ulazu prikazuju brojna demonska i zastrašujuća mitološka stvorenja, a zajedno obrazuju figuru koja najviše podseća na slona - po čemu je mesto i dobilo ime. Pretpostavlja se da je pećina napravljena kao svetilište za odbranu od zlih duhova.
I na njenom ulazu stoje stroga pravila za posetioce. Jedno od njih kaže da žene ne smeju da uđu u unutra dok su 'nečiste'. Svi posetioci moraju da budu pristojno odeveni, što podrazumeva da im se ne vide gole noge i ramena. Ako su došli razgolićeni, dobijaju saronge koje obaviju preko šortseva, a oni u odeći odgovarajuće dužine samo vezuju plavu maramu oko struka, u znak poštovanja prema hramu.
Na ulazu stoji krotitelj zmija, sa pitonom dugim nekoliko metara. Svog mezimca iznajmljuje turistima radi fotografisanja. Pitam ga da li se nekad uplaši a on odlučno tvrdi da nema straha. Setim se onog burmanskog pitona koji me je prepao na benzinskoj stanici u južnom Tajlandu. Ni ja se nisam uplašila, ali da li bih ga, makar i pripitomljenog, okačila oko vrata? Pada mi na pamet ideja o putovanju sa pitonom - sa njim u društvu bila bih bezbedna gde god da postavim svoj šator a sigurno bih nešto i zaradila naplaćujući onima koji bi da se slikaju sa njime. Smejem se i odbacujem tu pomisao.
Silazim ka Slonovoj pećini taman na vreme da snimim jednu ženu sa njenom malom ćerkom kako ulaze da se pomole i prinesu dar bogovima - ili demonima. Unutra je jako zagušljivo od dima bezbrojnih mirišljavih štapića. Oči mi suze i jedva gledam. Vlaga je takođe ogromna i za nekoliko minuta, koliko je trajala molitva, mokra sam kao ispod tuša. Jedva dočekam da izađem napolje.
Put dalje vodi prema Budinom hramu. Ispred njega se stara žena moli. Poziva me da joj se pridružim i ja pristajem. Ostavljam uključenu kameru da snima. Pokušavam da saberem misli i usredsredim se na neku želju. Ali ne nalazim nijednu. Kao i od prvog takvog saznanja pre godinu-dve u Tajlandu, kada mi je s nebe pred šator pala ribica i ja se zapitala da li je možda zlatna, i sada sam potpuno svesna da moje želje zavise samo od mene. Kao i toga da ih sebi već uveliko ispunjavam.
*
Ostalo mi je još vrlo malo vremena za ovaj deo Balija. Obilazim market, najpoznatije gradske ulice, pirinčana polja u blizini Ubuda, vodopad usred džungle. I uveliko se pripremam za nastavak svoje ture. Zbog viznih pravila i veličine Indonezije, moram da vrlo pažljivo planiram vreme. I da pravim strogu selekciju jasno razgraničavajući ono što zaista želim da vidim u tom preobilju turističke ponude.
Jedna od poslednjih atrakcija koju obilazim pre polaska je hram Tanah Lot koji se nalazi na krajnjem juozapadu Balija. To je stena u moru, na kojoj je podignut hram. Iako je mesto čuveno zarad spektakularnih zalazaka Sunca, mogu da ga posetim jedino tokom dana. Naime, van Denpasara ne postoji nikakav javni prevoz, pa bih morala da plaćam taksi - onaj pravi ili moto-taksi. Jer bicikl nikako nije preporučljivo voziti noću. Ne samo što ulice nisu dovoljno osvetljene i što su mahom uske, nego su indonežanski vozači među najgorima na svetu. Nema dana kada bih izašla samo do tri kilometara udaljenog restorana na ručak a da me neko nije okrznuo kolima ili isekao motorom tako naglo da bih svakako nastradala da ne vozim veoma sporo i krajnje oprezno. Najgora osobina ovdašnjih vozača je ta što ne umeju da proračunaju rastojanje pa ili prolaze na nekoliko centimetara od mene ili prave tako kratak luk da se moj prednji točak gotovo dodirne sa njihovim zadnjim.
Zato krećem rano ujutru, da bih stigla da napravim dobre fotografije pre nego što Sunce pređe na Zapad, jer se najbolji pogled na hram pruža upravo sa te strane.
Legenda kaže da je hram sagrađen u 16. veku, nakon što je putnik i sveštenik Dandžang Nirata zanoćio na toj steni. Kada se probudio, saopštio je jednom ribaru iz obližnjeg sela, koji mu je prethodne večeri dao poklon, da na tom mestu treba da podigne hram posvećen bogovima mora. Prema istom predanju, Nirata je stvorio i džinovsku morsku otrovnicu koja čuva hram od uljeza i duhova. Tačno ili ne, tek, Tanah Lot jedan od sedam hramova koji su podignut duž jugozapadne obale Balija, kako bi sačuvale ostrvo od nepogoda i opasnosti sa Indijskog okeana.
Osamdesetih godina, stena se prilično urušila pa je japanska vlada odobrila kredit Indoneziji za njeno renoviranje. Veoma vešto, Tanah Lotu je vraćen prvobitni izgled. Ali vrlo brzo nakon ponovnog otvaranja, hram je zatvoren za posetioce zbog anonimnih dojava o postavljenim bombama. Od tada, moguće je prići samo podnožju i uspenjati se uz nekoliko stepenika do kapija.
Ovo potonje saznajem od kelnera u restoranu 'sa pogledom', u koji sam sela da se odmorim nakon duge vožnje i obilaska i da, ispijajući kafu, malo sredim utiske. A njih je puna glava. Ne znam gde će stati svi ostali, sutra, kada krenem dalje, najpre na turu po Baliju a potom i drugim egzotičnim ostrvima - Lomboku, Komodu, Floresu... tim oazama koje se ustrajno, i uglavnom uspešno, opiru modernizaciji i zapadnjačenju.
Fotografije su ovde.