Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Bali, I deo (Indonezija)

Snezana Radojicic RSS / 20.06.2015. u 09:08


*
Svako indonežansko ostrvo je svet za sebe, kažu poznavaoci. I još dodaju da se nekada toliko razlikuju da, po prelasku s jednog na drugo, imate osećaj kao da ste u drugoj državi, među drugim narodom. Te tvrdnje čine mi se tačnim, iako ni na jednom ne ostajem dovoljno dugo da bih smela da kažem kako sam ga upoznala. Osim Batamija gde sam samo zanoćila, na Sumatri i Javi provela sam po nešto manje od mesec dana, sve vreme vozeći prema jugoistoku. Ipak, na osnovu onog što sam videla i osetila, za prvo ostrvo mogla bih da vežem epitete 'divlje' i 'prenaglašeno' - nedirnuta priroda i ljudi koji preteruju u srdačnosti, oduševljenju, ljubavi prema strancu. Kad je reč o Javi, prve asocijacije su mi 'previše' i 'građanstvo' - jer je to ostrvo prenaseljeno ljudima i prezagušeno saobraćajem, ali istovremeno i pretrpano vulkanima, džunglama, pirinčanim poljima; dok u gradovima poput Džakarte i Džokdžakarte (a verovatno i Bandunga koji sam, nažalost, zaobišla) živi samosvojna građanska klasa kakve nema nigde na Sumatri. Za Bali, treće indonežansko ostrvo na koje sam stigla - i na kome ću se najduže zadržati - od prvog kilometra neminovno vezujem dve slike: valovitog terena i hinduističkih hramova.

1.jpg

*
U luci u Gilimanuku dočekali su me ogromna bela statua Bude, Gapura ili vrata kroz koja sam i zvanično ušla na Bali, ukršteni lukovi koji su od podnožja do vrha ukrašeni reljefima sa hinduističkim motivima. A kada sam prošla sve te znakove dobrodošlice i zaktorljala se glatkim asfaltom kroz hladovinu od visokog drveća i palmi sa obe strane puta, počelo je goredoliranje. Brdašca, brda, brdine, pa malo ravnog i onda opet naizmenično, u svega par stotina metara: uspon, spust, pa još veći uspon. Pogled na mapu otkriva mi da je u pravcu kojim idem, od zapada ka istoku, teren zatalasan zbog brojnih rečica koje presecaju ostrvo i ulivaju se u Indijski okean, dok putevi od juga ka severu vode njihovim slivovima i pod stalnim su ali uglavnom postupnim nagibom. Tokom prvih nekoliko desetina kilometara čini mi se kao da prolazim kroz nacionalni park - toliko je sve zeleno i, naizgled, bez ikakavog znaka civilizacije. A kada se moje oči naviknu da u tom zelenilu opažaju zemljane puteve, otisnem se jednim kroz džunglu, u pravcu u kom bi trebalo da bude obala. Biće mi to prvi put da vidim Indijski okean, pa sa ushićenjem očekujem nešto - ni sama ne znam šta.

IMG_9636.JPG

Najpre ugledam hinduistički hram. Natkriveno prostrano zdanje najviše je nalik na terasu jer je uzdignuto od tla, na možda metar visine, i otvoreno sa tri strane. Uza jedini zid nalazi se statua sedećeg Bude i nekoliko drugih figura koje ne raspoznajem. Mermerni pod i debela hladovina idealni su za odmor i rado bih se tamo prućila, ali nekoliko Balinežana u tradicionalnim saronzima i sa maramama na glavama već leškari ili sedi oslonjeno o stubove. Ispred hrama su motori a kad prođem pored, jedan glas mi dobaci:
„Hello, madam.Taxi?"
Baš me zanima kako misliš da me povezeš svojim 'taksijem', pomislim, odrečno pokazujući glavom.
Priđem do ivice platoa ispod kojeg se pruža uski pojas plaže. A iza nje - okean i visoki zapenušani talasi. Ne idem dole. Samo stojim i gledam. Slika prostranstva i spokoja uvlači me u sebe, i polako me obuzima neka lenjost. Postaje sve teža. Kradom gledam na onu terasu. Tako bih se rado izvalila makar na deset minuta. Ali znam da bi me ovi taksisti zaskočili pitanjima i od mog odmora ne bi bilo ništa. Tako se prisiljavam da krenem.
Najedanput, priroda ustupa mesto kućama. Prelaz je toliko nagao da više puta uskliknem naglas, potpuno ushićena - ovo što se niže sa obe strane puta nikada nigde nisam videla. Iza ograda od crvene cigle ili bezbojnih fasada izdižu se krovovi kućnih hramova - nizovi malih drvenih ili trščanih streha koje pokrivaju svetišta. Sve su četvorougaone, sa pozlatama i krunom na vrhu. Pod strehama sede Bude, Gameše ili druga hindu-božanstva, a ispred njih su obavezne trščane korpice sa cvećem i darovima. Nekada su ulazi u kuće prave Gapure ili ogromna vrata ozidana ciglom koja se piramidalno sužavaju ka vrhu. Pred njima stražare velike statue božanstava, mitoloških životinja i slonova na postamentima koji su umotani u ceremonijalnu žutu tkaninu ili crno-beli karo. Nad glavama Gameša obavezan je i žuti kišobran kojim se božanstvo štiti od kiša i Sunca. Sve to dekorisano je cvećem iz bašta koje buja i šareni se u svim tropskim bojama.

IMG_9701.JPG
Počinjem da se smejem naglas. Uvek to radim kada me obuzme ona čista, prosta sreća, sveprožimajuća radost što sam tu gde sam. Pomalo sebi ličim na neku ludakinju dok se izdižem sa sedišta svog bicikla u pokušajima da povirim u dvorišta i hramove i da što bolje sagledam svu tu sakralnu scenografiju. Stajem svaki čas i fotografišem, ali i bez provere snimaka svesna sam da se ovo ne može dočarati ni na jednoj slici. Egzotika je toliko velika, kao da sam se obrela u nekoj bajci uživo.
Tako, kada se nađem na zemlji jer sam u tom zveranju levo-desno previdela parkirani motorcikl i udarila u njega, umesto ljutnje na vozača ili na sebe pomislim kako bih mogla da možda i zauvek ostanem ovde. Valjda je to ljubav?

4.jpg
*
Stižem u Kutu, turističko središte na jugu Balija, gde sam rezervisala sobu. Razočarenje me preplavi istom brzinom i sa istim intezitetom sa kojima me je obuzelo oduševljenje prirodom i kućama-hramovima na putu dovde. Ušla sam u grad koji je izgubio sebe, svoje lokalno obeležje i dušu, i postao zapadnjačkiji od Zapada. Sa svih strana smeju mi se bleštavi izlozi iz kojih vrište svetski brendovi. Italijanske picerije, francuske pekare, engleski pabovi utrkuju se koji će biti originalniji od originala. Horde surfera sa mokrim raščupanim frizurama i daskama pod miškom jure da zajašu svoj talas, dok bekpekeri sa tetovažama po celom telu, Loneli Planet vodičem u ruci i izrazom koji govori 'Ja duboko razumem južnu Aziju' razmenjuju informacije o aranžmanima na okolna ostrva, plaže, usponima na vulkane.
„Hello madam! Do you want...", dobacuju mi lokalci sa svih strana dok prolazim pored njih.
Odmahujem glavom odrečno i ne skidam osmeh sa lica. Ovde je osmeh kao ona antička maska koju glumac nosi sve vreme predstave, ne menjajući svoj karakter dokle god ne napusti scenu.
U omladinskom hostelu zidovi su u bojama etiopske zastave: zeleno-žuto-crveno. Zaposleni momci nose dredove, slušaju rege i sviraju gitare. Motaju džointe iako je Indonezija na glasu kao jedna od najrigoroznijih zemalja za uživaoce narkotika, i piju pivo premda za sebe kažu da su dobri muslimani. Skoro svi zaposleni su sa Sulavesija, severoistočnog ostrva. Kada čuju da sam pisac, počinju da me nagovaraju da pišem o Bob Marliju i njegovom uticaju na indonežansku omladinu.
„O tome vi treba da pišete, ne ja", branim se.

5.jpg
Ne govorim im da sam pre otprilike toliko godina koliko oni sada imaju i ja nosila rege kapice i htela da napravim dredove. Ne želim da zvučim kao oni matorci koji su tu moju strast prema misiji Boba Marlija pripisivali tipičnom mladalačkom buntu.
Kada momci najzad odustanu od nagovaranja, razgovor skrene na temu koja ih još više pogađa. Kažu mi da ne vole Bali jer je izgubio svoj autentičan duh. Optužuju vladu da ulaže samo u razvoj njegovih turističkih potencijala dok ostala ostrva zenemaruje. Ujedno se ponose što je ostatak Indonezije sačuvao autentičnost i tvrde da su jedina zemlja na svetu koja se uspešno opire zapadnjačenju.
Primećujem da su kontradiktorni u svojim tvrdnjama a oni se uglas protive. Sa mladalačkim žarom, koji je dodatno podstknut drogom i alkoholom, zaklinju se da će se vratiti na svoj Sulavesi i pomoći mu da napreduje.
Zadržavajući za sebe svoj pesimizam, od srca im poželim da uspeju u tome.
„Ha, sad sam shvatio! Ti nas sve ovo ispituješ da bi potom pisala o tome!", kaže jedan kroz smeh.
„Tačno tako", složim se. „To je moj način borbe."
„Za šta se ti boriš?"
„Za snove", odgovorim.
„Čije?", upita me ne shvatajući.
„Svačije."

IMG_9981.JPG

*
Tražim mesto na kome ću pisati narednih mesec-dva. Ne želim da ostanem u ovom delu Balija pa na predlog Nađe, Zagrepčanke koja ovde živi već nekoliko godina, obilazim Bukit, polustrvo na krajnjem jugu. Ne nalazimo ništa što bi mi odgovaralo ali me zato Nađa vodi do vidikovaca sa kojih se pruža najbolji pogled na obalu. Balangan, kaže Nađa. Gledam u šljunkovitu plažu i visoke talase koji pogoduju jedino surferima, i pitam se u čemu je štos. Bali je uvek bio sinonim za rajski odmor.

Tamo su raspuste provodila deca onih tata i mama koji su uvek birani u savete i odbore roditelja zbog svojih prestižnih zanimanja. Tamo je na odmor redovno odlazila moja gazdarica ciji je muž bio diplomata; vlasnica privatne ordinacije u koju sam vodila svoju mamu ne štedeci pare za preglede - i poklone; džet-set beogradskog glumišta koji sam sretala na slavama kod moje prijateljice iz glumačke porodice... Rečju - svi oni koji su imali mnogo para i oni koji su bili slavni i držali do fensi destinacija.
Ja sam pak mogla samo da maštam o tom nestvarnom ostrvu na drugom kraju sveta. Da li bih ikada poverovala onome ko bi mi u socu od popijene kafe, u Tarot kartama, u linijama dlana ili položajima planeta u mom horoskopu video da ću jednog dana i ja stići tamo, i to bez neočekivanog nasledstva ili udaje za bogatog muža? Ma, ni u ludilu.
Kad - evo mene ipak na Baliju - napisala sam nedavno na svom Fejsuk statusu.

IMG_9776.JPG

„Ali, Bali je prvenstveno poznat kao surferski raj", otkriva mi sada Nađa.
Kada se vratim u svoj hostel, proveravam na internetu i nalazim da je Balangan uvršćen na listu Nacionalne geografije, među deset najlepših surferskih plaža. Pa, sad ću moći da se hvalim kako sam je posetila iako nisam ni u jednoj od onih pobrojanih kategorija.

*
Iz Kute se selim u Denpasar a iz ovog grada, koji je ujedno i prestonica Balija, u Ubud.
Ovde želim da ostanem!, pomislim vozeći ubudskim ulicama između istih onakvih ograda iza kojih izviruju kuće-hramovi koje sam gledala i na putu dovde. U mnogima su smešteni umetnički ateljei, pa me iz otvorenih izloga spokojno posmatraju izrezbareni Bude, Komodo zmajevi gmižu ka meni, a šareni falusi vragolasto namiguju; sa platna sijaju osunčana pirinčana polja, plesačice obećavaju zaborav u magičnoj igri pokreta, dok spretni jahači talasa streme ka oblacima.
Po preporuci Milutina, Fejsbuk poznanika koji je ovde živeo neko vreme, iznajmljujem sobu u porodičnoj kući u kojoj je i on bio odseo. Ali posle nekoliko dana nalazim drugi, čini mi se, neuporedivo bolji smeštaj i neoprezno plaćam za dva meseca unapred.

IMG_0155.JPG

Bacam se na pisanje priručnika za kampovanje i putovanje biciklom. Radim po ceo dan a sobu napuštam samo radi kupovine namirnica. Ali gotovo svaki put kad provirim napolje, sretnem ljude koji upražnjavaju neki verski ritual. Žene u uskim heklanim košuljama, ručno oslikanim saronzima uteguntim oko struka pomoću širokog pojasa, i muškarci obavijeni karo platnom, sa kapicama u istom desenu i belim košuljama sa 'ruskim' kragnama koje su zakopčane do grla. Često, žene na glavama nose korpe sa voćem - darovima za bogove. Korpe su na dva-tri sprata i sigurno teške nekoliko kilograma, ali one hodaju lakim korakom kao da klize. Disciplina kičme, pomislim svaki put kada ih vidim tako uspravne i elegentne.
Čini se da je ovde vreme stalo ili da teče veoma sporo. Nema žurbe i nervoze. Kada vernici zakrče prilaz nekom hramu i zatvore ulicu za saobraćaj, vozači strpljivo čekaju i po pola sata dok se ne otvori prolaz. Zaludni ljudi sede na terasama hramova ili na klupama bezbrojnih uličnih restorana, a žene se okupljaju kraj improvizovanih tezgi, stoje tu i pričaju satima. Umetnici pedano tešu svoje skulpture i dube reljefe, ne obazirući se na gužvu sa ulice i radoznalce koji staju da ih gledaju i slikaju. Usporen, lagan ritam, opuštena razbribriga, sunce i sparina koji umrtvljuju - teško je razlučiti šta je tu stvarnost a šta arhetipski san o izgubljenom Raju.

11295608_10204928331262828_1630392616233263900_n.jpg?oh=eea12075c770ef4e1f14a6cd1a008cb5&oe=55F60671&__gda__=1441727412_9b1d7fcdfc2ed99ae365234e6c264ebb

*
U nekoliko navrata, radi produženja vize koje je u Indoneziji bekrajno birokratizovano, odlazim natrag u tridesetak kilometara udaljenu Kutu, u tamošnje imigraciono odelenje. Svaku od tih prilika koristim da se malo provozam okolo i vidim ponešto od turističkih znamenitosti. Osim arhitekture velikih hramova i spomenika junacima iz Mahabharate, tog indijskog speva koji nikada nisam uspela da pročitam do kraja jer nisam mogla da zapamtim sve komplikovane veze i odnose među likovima, u ovom delu Balija najznamenitije su - plaže. A među njima, ona po imenu Legijan.
Visokom zidanom ogradom celom svojom dužinom odvojena je od zagušene i bučne ulice, jedne od glavnih u ovom delu grada. Na više mesta nalaze se Gapure - vrata kroz koja se ulazi na plažu. Pojas uz ogradu nudi debelu hladovinu u senci palmi i drvoreda. Tu su smešteni prodavci hladnih napitaka i ulične hrane, vlasnici surferskih daski, suncobrana, ležaljki, čamaca i svega ostalog što se može rentirati za aktivnosti na vodi ili je namenjeno uživanju izvan nje.
Plaža kao plaža, pomislim. Ali da li zbog umora od posla ili što u ovoj zaista ima nečeg posebnog, tek, neodoljivo me privlači sitni mekani pesak i čini mi se da grebanje u suvom grlu može da ugasi samo hladan kokosov sok koji se ispija na slamčicu.
Ma, idem malo da uživam!

11018115_10204928331382831_2907746562336615409_n.jpg?oh=d46da67db2ab4f1b0530cae795148417&oe=55E6BB5B
*
Puna dva meseca i još malo preko toga dok knjige na kojima sam radila nisu ugledale svetlost dana. Najzad! Najpre se selim iz homsteja u kome sam se osećala kao u zatvoru, ukleštena i zaglavljena, što zbog preobimnog posla koji je trebalo završiti na vreme, što zbog problema sa vlasnikom za koga sam na kraju zaključila da je sadista jer muči svoje kerove džeći ih non-stop vezane u mraku, odakle besomučno laju na sve što se kreće ili samo diše, a muči i svoje goste ne uvažavajući nijednu njihovu primedbu ni problem i prisiljavajući ih da ostanu ako ne žele da izgube novac koji su unapred dali.
Novi smeštaj nalazim u zajedničkoj sobi omladinskog hostela. I kao dok sam bila student, kada bih se nakon prinudne izolacije zbog spremanja ispita vratila u stvarni život, tako sada krećem u obilaske.

*
Blankov muzej mi je najbliži a i bez poznavanja rada ovog slikara nemoguće je razumeti balinežansko slikarstvo, pa tako najpre tamo odlazim.

IMG_0127.JPG

Don Antonio Blanko je Španac rođen na Filipinima početkom prošlog veka, ali se nakon školovanja u Americi i decenija skitanja po svetu, pedesetih zaustavio na Baliju, potpuno očaran ovdašnjim ljudima i egzotikom ostrva. Tadašnji kralj Ubuda poklonio mu je dva hektara zemlje na vrhu brda iznad ušća dveju reka. Tu je sagradio ogromnu palatu i atelje, gde je živeo do smrti 1999, sa svojom balinežanskom surpugom, čuvenom plesačicom Ni Rondji. Imali su četvoro dece, a jedini njihov sin, Martin, živi u ovom zdanju koje je po očevoj želji pretvorio u muzej i nazvao ga Blankov renesensni muzej.

Šta je slikao Blanko? Žene, žene i žene. I sve što ima veze sa njima i njihovom seksualnošću. Otuda su njegova dela naglašeno erotska, simboli koje koristi uvek su vezani za erotiku a čak i kad slika autoportrete - što mu je druga omiljena tema nakon žena - sa platna se smeljulji zadovolj(e)ni, sladostrasni muškarac.
Blanko je bio poznat u svetskim razmerama i njegove slike krase palate i kuće mnogih poznatih ljudi. Jedan od onih koji ga je i posećivao i povremeno uizmao časove slikanja kod njega bio je Majkl Džekson, o čemu svedoči fotografija u Blankovom ateljeu.

IMG_0087.JPG

No, verovatno najveću atrakciju u sklopu muzeja predstavljaju papagaji kojih ima šest-sedam. Svi su od različitih sorti i svi su dresirani da se fotografišu sa turistima. Pristajem da budem tipičan konzument svih serviranih turističkih sadržaja te uzimam jednog papagaja u jednu ruku, drugog u drugu i slikam se sa njima. Papagaji zakrešte jedan na drugog i mladić koji se stara o njima objasni mi da su ljubomorni ako se nađu preblizu.
Sa smehom napuštam baštu Blankove vile i prelazim u restoran. U cenu ulaznice uračunato je i piće, zapravo napitak od egzotičnih biljaka koji se pije iz male široke čaše.
„Šta biste želeli da poručite?", čujem preko ramena.
Naravno, ono gratis piće bio je mamac za turiste. Ali, odličula sam da to i budem tokom ovih poslednjih dana na Baliju. Zato otvaram meni i naručujem ručak. Nek' ide život.

10460447_10205118214689795_9092995992215048877_n.jpg?oh=9071352e7cef98b0f4f64dc4534d9924&oe=5623495A

*
Nezaobilazna turistička atrakcija na Baliju je Šuma majmuna. Naseljavaju je makaki majmuni koje Balinežani smatraju štetočinama ali u ovom ograđenom prostoru u Ubudu oni su navodno čuvari tri važna hrama. Pošto ih smatraju manifestacijom hinduističkih božanstava, o njima brine posebno osoblje.
U Šumi živi oko petsto majmuna koji su prilično razmaženi, drski i agresivni, pa se tako bune ako im turisti ne daju hranu, otimaju sve što visi sa ramena ili tela posetilaca privlačeći im pažnju, a ne prezaju ni od napada. Zbog svega toga, na ulazu u ovo mesto postavljene su table sa upozorenjima i pravilima ponašanja. Među njima je i ono da je najstrože zabranjeno hraniti majmune ili ostvarivati fizički kontakt sa njima. Međutim, to ne poštuje niko - ni posetioci a ni zaposleni čuvari. Tako se unutra odvija pravi šou program u kome turisti kupuju banane od prodavačica i nude ih majmunima. Ovi skaču na njihova ramena i glave, otimaju im voće i halapljivo ga jedu. Neretko se i pobiju između sebe zbog hrane.

Iako čuvari očigledno žmure na tezge sa bananama i otvoreno pomažu i majmunima i turistima da naprave što bolje fotografije i snimke, svi spremno odbijaju odgovornost ukoliko neko bude povređen.

„Majmuni su divlje životinje i nikada ne znate šta će uraditi", kaže mi jedan čuvar koga sam upitala zašto svi krše pravila.
„Znam, zato vas i pitam zašto podstičete turiste na kontakt sa njima."
„Oni to sami žele", odgovara mladić.
„Ali vi propisujete pravila", kažem.
Na to se čuvar samo osmehne, ništa ne odgovorivši.
Napuštam mesto tačno na vreme da zateknem jednog majmuna u krađi gasne boce sa mog bicikla. Stajala je u držaču za bidon koji se verovatno razlabavio, čim je majmun uspeo da je izvuče. I eno ga sad tamo kako pokušava da otvori zatvarač, dok se desetina turista silno zabavlja dajući mu podršku i snimajući ga.
Oh!, umalo da uskliknem, ali se momentalno opomenem da nikako ne smem da ga uplašim. Ako pobegne sa mojom bocom, imaću veliki problem da nađem drugu sa prečnikom koji odgovara gorioniku.

IMG_0205.JPG

Zato zamolim čuvara da nešto uradi a okupljene turiste da ne prave nagle pokrete koji bi majmuna mogli da prestraše. I potom prisustvujem pravoj cirkuskoj tački u kojoj dreser izvežbano baci palminu granu prema majmunu i nešto vikne, na šta ovaj spremno ispusti moju bocu i zgrabi onu granu.
Setim se da sam sa više strana čula priče o navodnom saučesništvu majmuna i čuvara na ovom mestu kao i u hramu Uluvatu, u vezi sa krađama i otimačinama dragocenosti od turista. Svi su tvrdili kako su im zaposleni tražili visoku otkupninu da bi im vratili ukradene predmete. I neminovno se zapitam da li su te tvrdnje bile sasvim bez osnova.

*
Narednog dana posećujem Goa Gojah ili Slonovu pećinu koja potiče iz 9. veka. Reljefi na njenom ulazu prikazuju brojna demonska i zastrašujuća mitološka stvorenja, a zajedno obrazuju figuru koja najviše podseća na slona - po čemu je mesto i dobilo ime. Pretpostavlja se da je pećina napravljena kao svetilište za odbranu od zlih duhova.

IMG_0395.JPG

I na njenom ulazu stoje stroga pravila za posetioce. Jedno od njih kaže da žene ne smeju da uđu u unutra dok su 'nečiste'. Svi posetioci moraju da budu pristojno odeveni, što podrazumeva da im se ne vide gole noge i ramena. Ako su došli razgolićeni, dobijaju saronge koje obaviju preko šortseva, a oni u odeći odgovarajuće dužine samo vezuju plavu maramu oko struka, u znak poštovanja prema hramu.
Na ulazu stoji krotitelj zmija, sa pitonom dugim nekoliko metara. Svog mezimca iznajmljuje turistima radi fotografisanja. Pitam ga da li se nekad uplaši a on odlučno tvrdi da nema straha. Setim se onog burmanskog pitona koji me je prepao na benzinskoj stanici u južnom Tajlandu. Ni ja se nisam uplašila, ali da li bih ga, makar i pripitomljenog, okačila oko vrata? Pada mi na pamet ideja o putovanju sa pitonom - sa njim u društvu bila bih bezbedna gde god da postavim svoj šator a sigurno bih nešto i zaradila naplaćujući onima koji bi da se slikaju sa njime. Smejem se i odbacujem tu pomisao.IMG_0410.JPG
Silazim ka Slonovoj pećini taman na vreme da snimim jednu ženu sa njenom malom ćerkom kako ulaze da se pomole i prinesu dar bogovima - ili demonima. Unutra je jako zagušljivo od dima bezbrojnih mirišljavih štapića. Oči mi suze i jedva gledam. Vlaga je takođe ogromna i za nekoliko minuta, koliko je trajala molitva, mokra sam kao ispod tuša. Jedva dočekam da izađem napolje.
Put dalje vodi prema Budinom hramu. Ispred njega se stara žena moli. Poziva me da joj se pridružim i ja pristajem. Ostavljam uključenu kameru da snima. Pokušavam da saberem misli i usredsredim se na neku želju. Ali ne nalazim nijednu. Kao i od prvog takvog saznanja pre godinu-dve u Tajlandu, kada mi je s nebe pred šator pala ribica i ja se zapitala da li je možda zlatna, i sada sam potpuno svesna da moje želje zavise samo od mene. Kao i toga da ih sebi već uveliko ispunjavam.

 

*
Ostalo mi je još vrlo malo vremena za ovaj deo Balija. Obilazim market, najpoznatije gradske ulice, pirinčana polja u blizini Ubuda, vodopad usred džungle. I uveliko se pripremam za nastavak svoje ture. Zbog viznih pravila i veličine Indonezije, moram da vrlo pažljivo planiram vreme. I da pravim strogu selekciju jasno razgraničavajući ono što zaista želim da vidim u tom preobilju turističke ponude. 

IMG_0477.JPG 

Jedna od poslednjih atrakcija koju obilazim pre polaska je hram Tanah Lot koji se nalazi na krajnjem juozapadu Balija. To je stena u moru, na kojoj je podignut hram. Iako je mesto čuveno zarad spektakularnih zalazaka Sunca, mogu da ga posetim jedino tokom dana. Naime, van Denpasara ne postoji nikakav javni prevoz, pa bih morala da plaćam taksi - onaj pravi ili moto-taksi. Jer bicikl nikako nije preporučljivo voziti noću. Ne samo što ulice nisu dovoljno osvetljene i što su mahom uske, nego su indonežanski vozači među najgorima na svetu. Nema dana kada bih izašla samo do tri kilometara udaljenog restorana na ručak a da me neko nije okrznuo kolima ili isekao motorom tako naglo da bih svakako nastradala da ne vozim veoma sporo i krajnje oprezno. Najgora osobina ovdašnjih vozača je ta što ne umeju da proračunaju rastojanje pa ili prolaze na nekoliko centimetara od mene ili prave tako kratak luk da se moj prednji točak gotovo dodirne sa njihovim zadnjim.

IMG_0593.JPG
Zato krećem rano ujutru, da bih stigla da napravim dobre fotografije pre nego što Sunce pređe na Zapad, jer se najbolji pogled na hram pruža upravo sa te strane.
Legenda kaže da je hram sagrađen u 16. veku, nakon što je putnik i sveštenik Dandžang Nirata zanoćio na toj steni. Kada se probudio, saopštio je jednom ribaru iz obližnjeg sela, koji mu je prethodne večeri dao poklon, da na tom mestu treba da podigne hram posvećen bogovima mora. Prema istom predanju, Nirata je stvorio i džinovsku morsku otrovnicu koja čuva hram od uljeza i duhova. Tačno ili ne, tek, Tanah Lot jedan od sedam hramova koji su podignut duž jugozapadne obale Balija, kako bi sačuvale ostrvo od nepogoda i opasnosti sa Indijskog okeana.
Osamdesetih godina, stena se prilično urušila pa je japanska vlada odobrila kredit Indoneziji za njeno renoviranje. Veoma vešto, Tanah Lotu je vraćen prvobitni izgled. Ali vrlo brzo nakon ponovnog otvaranja, hram je zatvoren za posetioce zbog anonimnih dojava o postavljenim bombama. Od tada, moguće je prići samo podnožju i uspenjati se uz nekoliko stepenika do kapija.
Ovo potonje saznajem od kelnera u restoranu 'sa pogledom', u koji sam sela da se odmorim nakon duge vožnje i obilaska i da, ispijajući kafu, malo sredim utiske. A njih je puna glava. Ne znam gde će stati svi ostali, sutra, kada krenem dalje, najpre na turu po Baliju a potom i drugim egzotičnim ostrvima - Lomboku, Komodu, Floresu... tim oazama koje se ustrajno, i uglavnom uspešno, opiru modernizaciji i zapadnjačenju.

 

Fotografije su ovde.



Komentari (29)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

hajkula1 hajkula1 10:03 20.06.2015

Boje i oblici


Od cega je napravljena (na prvoj fotografiji) "kapija" na cetiri, na vrhovima spojena nosaca - prolaz na ulici?

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:17 20.06.2015

Re: Boje i oblici

hajkula1

Od cega je napravljena (na prvoj fotografiji) "kapija" na cetiri, na vrhovima spojena nosaca - prolaz na ulici?



Ne znam, to je Gilimanuk Gate ali na Wiki-ju ništa ne piše.
jkt2010 jkt2010 05:20 21.06.2015

Re: Boje i oblici

hajkula1

Od cega je napravljena (na prvoj fotografiji) "kapija" na cetiri, na vrhovima spojena nosaca - prolaz na ulici?

Beton
krkar krkar 01:47 23.06.2015

Re: Boje i oblici

hajkula1

Od cega je napravljena (na prvoj fotografiji) "kapija" na cetiri, na vrhovima spojena nosaca - prolaz na ulici?



Kamen. Najčešće jedna vrsta krečnjaka iako je dosta taman.
jkt2010 jkt2010 06:39 23.06.2015

Re: Boje i oblici

krkar
hajkula1

Od cega je napravljena (na prvoj fotografiji) "kapija" na cetiri, na vrhovima spojena nosaca - prolaz na ulici?



Kamen. Najčešće jedna vrsta krečnjaka iako je dosta taman.

One ukrštene zmajeve čak ni ti ne bi mogao od kamena da napraviš, a da se suprotstave gravitaciji...

Znači, kao što rekoh, od betona. Preciznije, figura se napravi od čelične žice ("betonsko gvožđe" ) i mash-a (mrežice) , pa se po tome nanosi beton prskanjem, pa se na kraju sve finalno likovno doteruje...
krkar krkar 09:17 23.06.2015

Re: Boje i oblici

One ukrštene zmajeve



Očigledno nisam pažljivo čitao pitanje, mislio sam da nešto drugo pita

jkt2010 jkt2010 15:07 23.06.2015

Re: Boje i oblici

krkar


Nema na čemu.
blogovatelj blogovatelj 17:26 20.06.2015

De je Pajić?

Bizi?
srdjan.pajic srdjan.pajic 20:58 20.06.2015

Re: De je Pajić?

blogovatelj
Bizi?


Riljam...

Posle ću da čitam, sad sam samo preleteo i video one papagaje, od njih se plašim više nego od pacova po sobama i rif ajkula. Ujede me jedan skot pre neku nedelju, zamalo ga nisam spljeskao.

De si ti, giblo, načuo sam neke tračeve o tvojim nedavnim putešestvijima po agozitčnim destinacijama, ako oćeš da pišeš, moš kod mene na blogu.
blogovatelj blogovatelj 22:33 20.06.2015

Re: De je Pajić?

Ujede me jedan skot pre neku nedelju, zamalo ga nisam spljeskao.




Od ovoga je gore jedino da si se pobio sa majmunom.
srdjan.pajic srdjan.pajic 00:49 21.06.2015

Re: De je Pajić?

blogovatelj
Ujede me jedan skot pre neku nedelju, zamalo ga nisam spljeskao.




Od ovoga je gore jedino da si se pobio sa majmunom.


Pusti, zamalo porodični incident da napravim. Malo nevaspitano, a agresivno govno, marke Conur, kućni ljubimac moje tazbine, odlučio da demonstrira "svoj na svome" stav na perionici za veš. Nisam ga video kako kenja na vratima, udjem, sagnem se da ubacim veš u mašinu, mali hebač otkopča š..., oću reći onako, zguza, mučki mi ga zavuče, kljunom za vrat. Tu ga zamalo stigne moj ubitačni uširo mavaši, on to izblokira, ja kombinacija uraken/gjako zuki u grkljan, promašim, on ugrize za prste, krv prsne, rekoh, gotov sam, ali se papagaj zajebe, ostane zakačen za kožuricu, to je sve što mi je od prstiju tada preostalo, i ja ga, refleksnim pokretom ruke i ostatka tela iz sve snage koja mi je preostala u obeskrvljenom telu zalepim za zid.

U, da si ga video, sav se iskrivio, isplazio jezik, koma na patosu, dobro, malo je i folirao, sudije odma bacile peškir, kraj meča, pokupili slomljeno telo i duh, krenuli da čitaju opelo, tazbina ga oplakala. Ali se mali pacov sa krilima posle sat ili dva pošteno zaslužene kome vratio iz mrtvih, do kraja praznika me je gledao ispod (zakrvavljenih) očiju, držeći se na bezbednoj distanci. Samo kad bih baš prošao pored njegovog kaveza, čuo bih mrmljaj, kunem se da je zvučalo kao: "jebaću ti mamicu".

blogovatelj blogovatelj 01:39 21.06.2015

Re: De je Pajić?

Tu ga zamalo stigne moj ubitačni uširo mavaši, on to izblokira, ja kombinacija uraken/gjako zuki u grkljan, promašim, on ugrize za prste, krv prsne, rekoh, gotov sam, ali se papagaj zajebe, ostane zakačen za kožuricu, to je sve što mi je od prstiju tada preostalo, i ja ga, refleksnim pokretom ruke i ostatka tela iz sve snage koja mi je preostala u obeskrvljenom telu zalepim za zid.


Ovo kao Kill Bill. Dobro si preteko
A koliki je gabaritno, jel poveliki?
srdjan.pajic srdjan.pajic 04:05 21.06.2015

Re: De je Pajić?

blogovatelj
Tu ga zamalo stigne moj ubitačni uširo mavaši, on to izblokira, ja kombinacija uraken/gjako zuki u grkljan, promašim, on ugrize za prste, krv prsne, rekoh, gotov sam, ali se papagaj zajebe, ostane zakačen za kožuricu, to je sve što mi je od prstiju tada preostalo, i ja ga, refleksnim pokretom ruke i ostatka tela iz sve snage koja mi je preostala u obeskrvljenom telu zalepim za zid.


Ovo kao Kill Bill. Dobro si preteko
A koliki je gabaritno, jel poveliki?


Mali, ali tehničar. I ima gadnu narav, baš sam se posle savetovao sa još jednom žrtvom, kaže da je problem što kad ugrize, krene da uvrće i onda su rane velike i krvarenje obilato. Mislim da bi mogao da odgrize ceo prst ako ga ne zalepiš za zid, kao sličicu.

Pusti, jedva preživeh, sad uporno treniram za konačni obračun, koji će se, slutim, desiti za Božić, kad ponovo budemo išli u goste. Planiram da ga isečem tastovom katanom, što ima simbolički značaj, a posle da od delova napravim suši, ili sašimi, za dvanaest osoba.



blogovatelj blogovatelj 15:04 21.06.2015

Re: De je Pajić?

De si ti, giblo, načuo sam neke tračeve o tvojim nedavnim putešestvijima po agozitčnim destinacijama, ako oćeš da pišeš, moš kod mene na blogu.



Fala na ponudi, ali već sam kaparisan od uticajne blogerke koja je prepoznala kvalitet, što u priči, što u mom literarnom umeću
srdjan.pajic srdjan.pajic 18:57 21.06.2015

Re: De je Pajić?

blogovatelj
De si ti, giblo, načuo sam neke tračeve o tvojim nedavnim putešestvijima po agozitčnim destinacijama, ako oćeš da pišeš, moš kod mene na blogu.



Fala na ponudi, ali već sam kaparisan od uticajne blogerke koja je prepoznala kvalitet, što u priči, što u mom literarnom umeću


Fufo, varaš me sa drugom! Nadam se da je bar lepša od mene i da ima VIP status.
blogovatelj blogovatelj 02:02 22.06.2015

Re: De je Pajić?

Nadam se da je bar lepša od mene


Lepša jeste, a dal ima VIP status, ne znam. Ne palim se na titule, pa mi nije bitno.
blogovatelj blogovatelj 17:28 20.06.2015

Kakav je zakon

Motaju džointe


Jel skidaju glave za džointe?
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 20:15 20.06.2015

na Baliju naš brat Balijac

imaš na Baliju jednog blogera, jkt2010, deluje kao pametan čovek i kao neko kod koga bi mogla i neka radža da se nađe. ako nema radže, varnite nešto za moju dušu. kod nas suvo, otkad je ID pritegla slavinu.
blogovatelj blogovatelj 22:32 20.06.2015

Re: na Baliju naš brat Balijac

imaš na Baliju jednog blogera, jkt2010,


Jese žitelj ostrva Bali zove Balija ili Balista?
Džej Kej Ti je zalazio na ovaj blog i poneo se kao magare svojevremeno. Morao sam bio da angažujem Pajića da ga primiri.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 23:10 20.06.2015

Re: na Baliju naš brat Balijac

blogovatelj
imaš na Baliju jednog blogera, jkt2010,


Jese žitelj ostrva Bali zove Balija ili Balista?
Džej Kej Ti je zalazio na ovaj blog i poneo se kao magare svojevremeno. Morao sam bio da angažujem Pajića da ga primiri.


to je izgleda bilo gadno i da je baš apostazirao od nebesnosti srpstva, kada je Srle&Pajče abreagovo.... jes' katkad mu se otme da se priponese kao Balija (bez c), ali dobro svi smo mi ljudi, ponesemo se, i počne ljuckos da jenjava. no, kako ulazimo u age of aquarius, sve to postaje manje važno, jer će Ljubav odneti prevagu i svi ljudi će postati ми...

jkt2010 jkt2010 05:29 21.06.2015

Re: na Baliju naš brat Balijac

Srđan Fuchs
imaš na Baliju jednog blogera, jkt2010, deluje kao pametan čovek i kao neko kod koga bi mogla i neka radža da se nađe. ako nema radže, varnite nešto za moju dušu. kod nas suvo, otkad je ID pritegla slavinu.

Baš si našo crkvu u kojoj da se moliš. Jkt te porive zadovolji kad je u BEG, a kad je u Rimu onda kao Rimljani... A sad sam u Beogradu, do polovine jula..
Черевићан Черевићан 00:41 21.06.2015

Бали-јевих стокураца

a šareni falusi vragolasto namiguju


асортиман киита посве мамљив
ока немош са њијех смакнути
тај Убуд је прилично забачен
да шаком их можеш дотакнути,

вели ево мени знана друуга
док у оку . . . слути јој се туга


драга гђо Radojicic чувајте се и . . напред у изазове нове
jkt2010 jkt2010 05:22 21.06.2015

Pozdrav iz Beograda!

Snežana
Lep tekst.
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:45 21.06.2015

Re: Pozdrav iz Beograda!

jkt2010
Snežana
Lep tekst.


Kakva zemlja, loodilo, rado bih se dao namamiti kao turista! Super tekst, Snežana, ali fotke su posebno dobre, neposredne. E, a ova pećina (ko o čemu...), mislim ne kapiram, jel su to usekli u nekakvu stenu, ili je to odvajkada bila rupčaga, pećinskog tipa, ili neka okapina, pa su ukrasili ovaj ulaz, i unutra dodali te džidžabidže, šaltere za molitvu? Koliko je dugačko to unutra?
jkt2010 jkt2010 04:35 22.06.2015

Re: Pozdrav iz Beograda!

srdjan.pajic
E, a ova pećina (ko o čemu...), mislim ne kapiram, jel su to usekli u nekakvu stenu, ili je to odvajkada bila rupčaga, pećinskog tipa, ili neka okapina, pa su ukrasili ovaj ulaz, i unutra dodali te džidžabidže, šaltere za molitvu? Koliko je dugačko to unutra?

Nijesam siguran ali izgleda iskopano (ukopano) a dal je tu originalno bila neka rupa koj bi ga znao. Definitivno ti ovo nije ono sa stalaktitima & stalagmitima...

To je svetilište napravljeno na ušću dve reke, od kojih se jedna zove Air Gajah ("Slonova voda" ) pa odatle i ime. U stenu je uklesan ulaz i jedan od standardnih zaštitnika, Boma (a.k.a. Kala), sin Šive i Pertiwi, čak šta više, verovatno najstarija predstava ove figure na Baliju. Vrlo česta predstava na kapijama, vratima, na pramcima brodova... jedan od znakova u Balinežanskom, uslovno rečeno zodijaku, a baš pod tim znakom se i moja žena rodila.

Na primer:






Unutra, u pećini, su dve komore, u jednoj je Ganeša (bog-slon)...



... a u drugoj su lingami (falusni simboli, simbol Šive (*) ).




Originalno, tu na ušću su bile isposnice šivaističkih sveštenika i budističkih kaluđera....


--------

(*) Interesantno je da je Šiva bog "uništavač svetova" a da je lingam (falus) simbol stvaranja, života. To ti je ilustracija uravnoteženosti pogleda na svet - smrt je u stvari novi život.
srdjan.pajic srdjan.pajic 17:33 23.06.2015

Re: Pozdrav iz Beograda!

Hvala jkt. Pretpostavio sam da nema formacija, inače bih znao odgovor na postavljeno pitanje da li je nekad to bila prirodna pećina. Ali na osnovu slika ovih zidova mislim da je tu odvajkada bila neka rupa, samo su posle to obradili. Ostalo mi je nejasno koliko je to veliko unutra, ok, kažeš dve prostorije, ali ne vidim kolike su, desetak metara, sto metara...?
jkt2010 jkt2010 06:45 24.06.2015

Re: Pozdrav iz Beograda!

srdjan.pajic
Hvala jkt. Pretpostavio sam da nema formacija, inače bih znao odgovor na postavljeno pitanje da li je nekad to bila prirodna pećina. Ali na osnovu slika ovih zidova mislim da je tu odvajkada bila neka rupa, samo su posle to obradili. Ostalo mi je nejasno koliko je to veliko unutra, ok, kažeš dve prostorije, ali ne vidim kolike su, desetak metara, sto metara...?




P.S. Pećina je samo onaj "T" shape gore desno, ostalo je otvoren prostor. "Crvići" su staze, a ne tuneli...
jkt2010 jkt2010 07:04 24.06.2015

Re: Pozdrav iz Beograda!

srdjan.pajic
prirodna pećina.

Inače, tih pećina vazda ima, probaj da izguslaš...
Kao na primer ovo...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:47 22.06.2015

On the road again

Hvala svima na komentarima. Ja sam na turi po Baliju i nisam u prilici da odgovaram jer je net redak i spor :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana