Pojavio sam se kod Zorana Kesića u "24 minuta". Istaknut sam kao negativan primer. Povod je jedan moj tvit. On glasi: "Deca moraju biti zaštićena od svakog nasilja. Nemaština je oblik nasilja nad decom."
Ovo sam napisao u okviru diskusije povodom štrajka glađu jednog roditelja kome su oduzeta deca jer nije imao sredstava za njihovo izdržavanje. Neko od mojih Tviter sagovornika, bio je bezrezervno na strani tog roditelja, rekavši: "Svi smo mi Đorđe!", pa sam mu replicirao da nismo.
Objasniću još malo, i kontekst, i svoje reči, nego prvo da se vratim na Kesića koji je te moje dve rečenice istakao i doneo povodom njih nekoliko snažnih zaključaka o mom mentalnom stanju i sposobnostima, rekavši, otprilike, da nisam normalan ako se zalažem da se ljudima oduzimaju deca, i da li je to ono što treba raditi kad se ljudima desi nemaština, kada imaju kredit u švajcarcima, izgube posao i sl.
E sad, malo je nezahvalno polemisati sa koautorom jedne humoristički-satirične emisije. A opet, tema nije nebitna, kao i manir komunikacije, pa nije zgoreg na nju potrošiti par reči.
Pre svega, treba imati na umu da je Tviter forma u kojoj imate samo 140 karaktera da se izrazite. Zato je loše izvlačiti samo jedan tvit i na osnovu njega graditi tezu, imputirajući autoru, u ovom slučaju meni, da je rekao nešto što nije i da se zalaže za nešto za šta se ne zalaže. Uvek je važan kontekst izrečenog. E sad, da li je satiričarima dozvoljeno, ono što u polemici inače nije, da reči izvlače iz konteksta - ne znam, bojim se da jeste, jer ako bi se bavili tim "sitnicama", verovatno ne bi bilo dovoljno materijala za sprdnju. Na primer, ako bi, sagledali kontekst u kome neki pojedinac ima disleksiju i zbog nje, nekad permutuje slogove u reči, onda ne bi mogli da se sprdamo na njegov račun. Ili bi ipak mogli? Ne znam šta na tu temu kaže kodeks profesije satiričara.
Vraćam se na svoj "slučaj". Ovde, osim izvlačenja iz konteksta i imputiranja, postoje još dva problema. Prvi je manir koji je uzeo maha u sferi javnog života, naročito na društvenim mrežama, a to je ostrašćenost, histerično donošenje olakih i pogrešnih zaključaka, potreba da se linčuje i stavi na stub srama svako čije se mišljenje razlikuje od trenutno socijalno prihvatljivog. Drugi je konkretan problem oko oduzimanja dece zbog koga otac štrajkuje ispred zgrade Vlade Republike Srbije.
Kad je ovo drugo u pitanju, ja i dalje mislim da deca moraju biti zaštićena od svakog nasilja. I od onog fizičkog, o kome ne treba trošiti argumente s obzirom na učestalost vesti o fizičkom maltretmanu dece od koji su neka ovih dana imala smrtne posledice, kao i od svakog drugog. Dakle, moja malenkost misli da bi osnovni princip morao da bude onaj o kome je pisao Ljubivoje Ršumović, to su prava deteta i njihova zaštita, a taj bi princip morao da bude neprikosnoven i stariji od prava svih drugih pa i roditelja. Dakle, decu država mora da zaštiti od svakog nasilja. Da li je nemaština u kojoj neka deca žive nasilje nad njima? Ovde su na mene, osim Kesića, graknuli i mnogi tviteraši. Ja, za razliku od njih, držim da jeste. Ima li ta nemaština opravdanje? Nekad ima, nekad je zadesnog karaktera, roditelji su žrtve akutnih problema i spleta okolnosti. To, naravno, svakome može da se desi, međutim, to ne umanjuje štetne posledice koje takva situacija ima po decu. A deca, kao što kaže princip, moraju biti zaštićena. Kako? O tome se uopšte nisam izjašnjavao, niti sam zagovarao metode kakve su oduzimanje dece i davanje u hraniteljske porodice. Napisao sam da nisam socijalni radnik i da se ne razumem u načine zaštite, da je to tema za stručnjake, za socijalne službe, one o tome treba da odlučuju, a ne laici sa Tvitera. Dodao sam i da štrajk glađu čoveka kome su deca oduzeta zbog nemaštine ne vidim kao dobru stvar i da mislim kako je pametnije bilo da pokuša da nađe posao, a potom traži da mu deca budu vraćena.
Pomenuo sam i slučajeve koji nemaju veze sa ovim konkretnim, a to je pojava organizovane prošnje u kojoj su glavni akteri veoma mala deca i rekao kako to postoji svuda oko nas i kako od te pojave svi zajedno, sramno, okrećemo glavu, iako je to dramatično ozbiljan maltretman dece, to je pravo moderno ropstvo i država bi, u tim slučajevima, zaista morala da preduzme efikasne korake i spasi decu.
Vraćam se na bolesno stanje u sferi javne komunikacije. "Dajte mi pola stranice bilo kojeg teksta i naći ću u njemu dovoljno materijala da autora osudim na smrt!" rekao je kardinal Rišelje. U današnjim uslovima, pola stranice je mnogo. Dovoljna je polovina tvita.
Objavljeno u listu Danas