Moja bebica je porasla.
Zavrsen je osmi razred, polozeni su maturski ispiti, proslavljen je kraj osnovnog skolovanja.
Dva, tri dana smo se odmarali od svega- frke na kraju, spremanja ispita, osmisljavanja stajlinga, pa posle zamorne kupovine, pracenja, uzbudjenja, bdenja i docekivanja i prepricavanja utisaka.
Sada jos predstoji lista zelja i upis- al to je vec laksi deo price,ako ni zbog cega drugog, onda zbog toga sto smo svu sizu vec potrosili i sada smo skroz opusteni.
Ovih par dana posle svega, drustvo iz razreda mog sina se svakodnevno okuplja u parkicu izmedju zgrada ili u skolskom dvoristu.
Kako kazu nastavnici, jedni su od retkih koji su uspeli da izgrade drugarstvo koje lici na ono nekadasnje, a koje se u ovom smusenom vremenu izgubilo sa svim ostalim vaznim stvarima.
Vole da su zajedno.
Cim se probude, odmah zvrndaju telefonima, dogovaraju se, setaju u grupama jedni kod drugih, rucaju gde se zateknu ili spavaju kod druga, pa po celu noc vrte njima bitne price.
A posle misle kako je to bilo neverovatno cool…to ne spavanje sa blebetanjem.
Pa onda malo voznje bajsevima, malo kosarkaski turniri, malo fudbal, pa slusanje muzike i sviranje gitare, a onda u bionju.
Dogodile su se i prve ljubavi, kupuje se svece i cokolade, a svi ucestvuju- malo se raduju, nespretno savetuju, a malo i zezaju, kako bi inace prosli prvi poljupci.
Imaju zajednicku fejsbuk stranicu i tu dele sve informacije, moj sin je jedino tako mogao da ode u skolu a da zna da ima kontrolni ili pismeni, jer obicno zaboravi.
Mnogo su slatki i nestvarno veliki ovako najednom, kao da su za dva mesece bili svi zalivani nekim specijalnim djubrivom, pa su od onih klinaca postali devojke i mladici.
Drgacije hodaju i imaju pokrete koji ne lice na one po kojima si ih mogao prepoznati izdaleka.
Jos se navikavam- moja beba od kilo i sestopedeset iz inkubatora, nacickana cevcicama, koja je jedva ostala ziva, nad kojom smo mesecima drhtali, a posle godima nadkriljavali i merili svaki sum onim specijalnim instrumentom u dnu grudi, je postao momak.
Sad jos da prezivimo ono najludje doba.
Postavljeni klip je razred mog sina kada su deca imala 12 godina, koji je snimila njihova uciteljica.
...moj je onaj u zelenoj majci:)