Nije me dugo bilo, imala sam težak period, desilo mi se nešto za šta sam mlada. Napuniću 48 u novembru, i mlada sam da izgubim muža. I niko nije dovoljno mlad i dovoljno išta da gleda nekog svog kako ga razara bolest. To je jedan ponor u koji upadaš, a svi znamo koliko dubok i mračan on ume da bude. Ali, ne želim o ponoru da pričam. Mislim da je ono što nas najviše karakteriše kao osobe, naša sposobnost da iz takvih ponora isplivamo.
I svakojakvih drugih, dakako (ova mi je reč super i uvek kada je napišem osetim se kao neko bitan). Nedavno sam baš na Facebook-u, više se ne sećam ni ko je ni šta ni kojim povodom postovao, nešto se uglavnom teško zbilo, napisala da su ovo teška vremena i da je najvažnije da se sačuva glava iznad površine. E sad, ako ti usput neko govno uleti u usta, jebeš ga, i to reka.
Moja najveća briga za moje dete je hoće li ona biti dovoljno snažna za sve ono što je tek čeka. Većinu vremena, u stvari, provodim ne štedeći je. Možda je to nešto vredelo, eto, sa 12 godina je izgubila ćeleta, a drži se kao da je od kriptona. Prosek 5,00, i dalje fura karate, druži se, igra igrice, ide u bioskop, a ići ćemo bogami i na EXIT, ima da mi zaglavi dve noći, cirka.
Ili ćemo da budemo jači od svog tog raznog sranja koje nas stiže ili - ćozdra gari, što bi neki Novosađani rekli.
Ili, ako ćemo još lokalnije, po telepski: il' preživiš il' - šišpu racku na palacku.
Edit: Hvala vam svima, ali prošla su tri i po meseca od tada, ne morate mi izjavljivati sauočešće, ljudi, stvarno, to nije poenta...