ISPOVIJED

napisao: „ ELIN  PELIN „  ( Dimitar  Ivanov Stojanov)

prevod s bugarskog: dr zurin otac

Večernja završi. Posljednje amin oca Pavela zamrije bez eha i u malehnoj, mračnoj  manastirskoj crkvici zavlada mukla tišina. Tri seljanke bogomoljke što stajahu u grupici nasrijed crkve, pogledaše u oca Pavela. I otac Pavel se zagleda u njih.  Nema ništa više. Gotovo je. Njih tri se prekrstiše i sagnuše  da sa trona podignu bolesnog mladića koji je nepokretan sam sjedio  na njemu.

Za to vrijem isprijed crkvice  se začuše nečiji koraci praćeni kratkim i odmjerenim  drmusanjem nekakvih zvončića ili praporaca. Neki  jedar muž  zastade na vratima i cijela ih prekri. Zastade malo, pa uđe  teško i zaustavi  se.

- Dobardan. Je li ovdje  ispovjednik? – upita  gromkim baritonom ne obraćajući  se nikome  posebno.

One tri žene i otac Pavel, koji  samo što ne bješe krenuo da iziđe, pogledaše pridošlicu. To što su vidjeli više je ličilo na  međeda otrgnutog s nečijeg lanca nego na čovjeka.  Jedno  rošavo čudovište sa  ogromnom šubarom od kozije kože, sa širokim kožuhom izvrnutim naopačke i sa  čupavim nogavicama koje su mu  visile  od  pojasa sve do stopala. Iz te žute  kozinje  kostrijeti gledalo je bakarno, preplanulo lice sa usukanim brcima, malim očicama upalim  pri vrhu u  mesnate obraze  odakle su  gledale nezainteresirano. U ruci je nosio debelu i tešku toljagu višu od njega, i kada uđe, udari o pod  s njom kao da je htjede zabiti u njega.

- Vođe li živi ispovjednik? – upita opet ne obraćajući se nikome.

Otac Pavel, koji ga je začuđeno posmatrao ispod naočara, pokaza rukom  prema jednoj od vratnica na oltaru. Tamo je  sjedio sagnut na  niskoj stoličici ostarjeli  ispovjednik  otac Nikodim, napola zadrijemao. Velika mu glava bješe zapanula u stranu i bijela mu je brada ležala poput peškira nad rastvorenom knjigom u krilu.

Nepoznati u kožnoj odjeći se pokrenu, podiže toljagu i sporo pristupi .Sa svakim iskoračajem oko nogu bi mu zazvečala  ona zvoncad i čulo se lagano cincilikanje, pomislilo bi se  kao da se nešto kotrlja po kamenim pločama po podu.One tri žene što namjeravahu da krenu, ostaviše bolesnog u stolovači i zastadoše. Otac Pavel se prekrsti i krišom se osmjehnu.

„Dzin-dzin“, „dzan-dzan“. I  između  svakog oglašavanja zvona začuo bi se i po jedan tupi udarac toljagom koja kao da im je bila predvodnica.

 Zadrijemali ispovjednik otac Nikodim se trže i uspravi glavu. Kada ugleda  jedrog i strašnog čovjeka, koji zastade pred njim, brzo ustade sa stoličice i nespretno je obori.

- Dobardan – reče mu nepoznati  zaustavivši  lupnjavu toljagom.

- Skini kapu! – reče mu ispovjednik.

Rošavi  podiže ruku sporo, skide  veliku šubaru  uz  jak udarac toljagom .

Kako podiže ruku i skide  veliku šubaru koju stisnu ispod miške, ukaza mu se na glavi poljegla i kao srebrom poprskana  prosijeda kosa.

Priđi bliže! – reče mu ispovjednik.

 Nepoznati mu pristupi sa nekoliko iskoračaja i opet se začuše zvonca.

- Rekoh da se ispovijedim… tako su me učili.

- Ko te je učio – upita ga ispovjednik.

- Tamo gore, u planini…

Grlati div svojim glasom nada strašnu jeku u malehnoj crkvici. Nekolike svijeće što su dogorijevale počeše žmirkati.

- Plaća li se ili je besplatno? – upita  pridošlica i zavuče rukom  u pazuh. Šubara mu pri tom ispade na pod  i ostade stajati kraj njegovih nogu ko neko zaljeglo ovčarsko pseto.

- Pusti, pusti – reče  malo razveseljeni otac Nikodim, ali pridošlica  ga i ne sasluša, nego izvuče jednu duguljastu kožnu kesu, razmota je i zavuče prste  u nju.

- Ne znam, brate, ali ja radim kako su me naučili. Ja ne živim s ljudima, već sam sam u planini. A onamo je šuma. Među drveće  živim…

Podade nekolika leva ispovjedniku.

Otac Nikodim ga pogleda, osmjehnu se i iz  dosade uzede  novac.

- Ja sam čoban – progovori grlato neznanac. – U šumi sam odrastao . Tamo živim. Tamo ću i da umrem.

- Djecu, ženu imaš li si? – upita ispovjednik.

- Tja . Nemam, nemam. To sam što me vidiš.

- Čoban, kažeš?

- Čoban, čoban. Čuvam tuđu stoku. Ništa svoga nemam.

Sa svakim novim odgovorom  oslobađao je dušu i glas mu je postajao sve silovitiji.

- Polako,  malo  lakše i tiše -  zamoli ga ispovjednik-

- Zbog čega?  Ja nemam što da krijem. Nijesam nikoga ubio. Mi u šumi tako govorimo. Tako i sa stokom razgovaram.  Široka je planina.

- U crkvu ideš li?

- Ne idem. Još otkako sam bio dijete. I ne pamtim  takoreći kad je to bilo.

Nadalje  neznanac poče  posve da viče, a otac Nikodim klimnu glavom prema ženama i ocu Pavelu i dade im znak da iziđu.

Žene podigoše bolesnog i uhvatiše ga ispod mišica i izvedoše napolje. Otac Pavel ugasi  dogorijevajuće svijeće i samo što krenu vidje da je u crkvi postalo  posve mračno, te se povrati i iznova  upali dvije  tanušne svijeće, pa  iziđe.

- Zbog toga su me i poslali. Da se ispovijedim i “pročistim”.

- Koliko ti je godina?

- Ne znam, brate. Četrdeset li, pedeset li? A možda  i šezdeset. U planini se godine  ne broje.

- Priđi bliže!

Čovjek mu pristupi i zvoncad ponovo zazvečaše.

- Kakva su ti to zvoncad na nogama?

- Zvončići…

- Zbog čega ih nosiš?

Nepoznati se blago osmjehnu kao anđeo. Sunčevi zraci propadoše kroz zastakljenu kupolu  crkvce i osvijetliše okrečeni ikonostas koji zasvijetli poput  neznančevog osmjeha…

- Zbog čega ih nosim, pitaš li? –  zapita. – Pa kad idem planinom žao mi je da ne ugazim na neku životinjicu. Mravička, pčelicu, bubicu neku, svakojaku gadljivu i šarenikavu  gatalinku. Žao mi ih. Ne vidiš je, nagaziš je i ubiješ je. A sa ovim zvončićima kad idem one me čuju, uplaše se i same  se pričuvaju.

Ostarjeli  ispovjednik otpusti ruke i umilno se zagleda u pridošličine oči. Te su ga oči gledale mirno, krotko i niz ogrubjelo mu i  preplanulo čobansko lice kao da je gorjelo neko sveto svijetlo.

- Kakav pobožan čovjek – pomisli otac Nikodim. – Da sažaljeva bube, mravi, malehne žabice, o kojima  čovjek  nikada  i ne pomisli. Sveta duša. Da nije nekakav svetac, preobučen,  poslat od  boga da me iskušava?

 - Ti si pravednik, ti nemaš nikakvoga  grijeha. Čista duša – reče osmjehnut i zavrti glavom kao da htjede kazati: Toliki svijet sam video, ali ovakvu pravednu dušu ko što je  u ovoga, mislim da  više neće  ugledati!

- Ti si bezgrešan, ti nemaš grijeha – ponovi on.

- Pa nemam  … zašto bih imao…

- Kako živiš u planini… moliš li se bogu?

- Zašto da mu se molim – reče nepoznati, pa se malo zamisli- “ Čudim se. Pa, ja sam mu skroz blizu… ta pri samom sam vrhu planine, ispod samih zvijezda. Zaista mu se čudim!?...”

- Sveti čovjek, nema šta – ponavljao je u sebi otac Nikodim.

-A, onako, jesi li štogod ukrao, nekakvu pakost nekome napravio…?

- Nijesam, brate. Takvo što – sabrani bože! Da uzmem tuđe, pakost da načinim? A, ne…

- Sveti čovjek, sveti čovjek – pomisli ispovjednik.

-  Ama da nijesi nekada  štogod slagao?

- Eh, koga ću slagati  u onoj pustinji. Drveće i kamenje se ne lažu. Pa i stoka…Kako da slažeš marvinče. Ono se ne može slagati… Čovjek se  laže, zaista, ali de ga nađi te ga slaži u planini. A i zbog čega bi ga lagao?!

- Sveti čovjek, nema šta -  divi mu se u duši Nikodim i pred njim se smanjuje ko mušica.

- Ama žene, žene srećeš li? – odlučuje se da upita ispovijednika.

- E pa,  može li se bez žena, brate? – osmjehuje se dobrodušno pravednik. – I one su božija rabota.

-Šta je božija rabota …? – pita  ispovijedatelj, podiže se  na prstima i široko otvara oči.

- Ma eto to što rekoh – ženska  razbibriga.

- Kakva je  pa sad to božija rabota…?!

- E pa, sad – tako je kako je.

- “Čudak” – pomisli otac Nikodim.

- To da si imao posla sa ženama izbliza … snošaj neki?

- Pa imao sam, brate.

- Naravno, vrlo rijetko…?

- A, ne, često, veoma učestalo – reče dobrodušno i sasvim otvoreno neznanac.

- Gdje ih pronalaziš  u planini?

- Žene ćeš  svuda naći ako ih tražiš.

-“Grešnik” -  misli ispovijedatelj i gleda ga podozrivo. – Da nije kakav đavo pa se pretvara a došao da me iskušava…?!

- Umilnost začas nestade s Nikodimovog lica. On zauze strog stav.

- Otkud nalaziš žene u onoj planinskoj pustinji?

- Neke mi same dolaze.

- A druge?

- Druge me zovu u svoje kolibe.

- A-aaa…

- Ima jedna udovica tamo u jednoj kolibi. Često me zovne. I dobro me pazi, pere me. Jedna  pak izdaleka dolazi. Ali za nju, kako da ti kažem,  ona je iz drugog rejona. Ona je ljepša.

- Samo li su te dvije?

- E, imam još i četiri druge

- To je već grijeh-  kazuje mu s mukom ispovjednik i uplašeno mu se rastvaraju oči.

- Grijeh li je to? – čudi se  nepoznati. – Ta odakle da znam? Ko će mi reći  u planini.

- Grijeh, veliki, neoprostivi – poviče  gnjevno sveštenik.

-Kada je grijeh, onda ja idem – odgovori prostodušno i naivno, podiže šapku s poda, lupi toljagom o pod i krenu.

-Nijesam  znao -  promumla i zvončići mu zazvoniše na nogama.

No odjednom se zaustavi, kao da bješe nešto zaboravio, okrenu se ispovjedniku i začuđeno ga upita:

- Ja, muško li sam…?

- Jeste, muško si, muško … - tronuto odgovori otac Nikodim

- E pa, je li grijeh što sam muško?

- Otac Nikodim  umuknu začuđen.

- Neznanac  lupi toljagom i krenu. Zvoncad na nogama  opet  zazvoniše.

To je  u potpunosti  razdražilo ispovijedateljevu dušu. Brzo ga stiže i  reče ljutito:

- Hej, poslušaj me!

- Šta? -  okrenu se nepoznati i stade.

 - Slušaj, prijatelju!  Ta zvonca koja  si privezao za noge, nije im onamo mjesto… Čuješ li me? …  Čuješ li! ...

Neznanac kao da preču rečeno. Polako iziđe vani.

Otac Nikodim zastade u mraku  u pustoj crkvici i dugo, dugo ostade tako stojeći. Napolju, lagano-polagano  iščeznuše  zvučni iskoračaji nepoznatog skupa s udarcima toljage i reskom zvonjavom praporaca na njegovim nogama.

- Ko zna – pomisli u sebi Nikodim kada se osvjesti. – Taj je čovjek možda  najbliži božijoj istini.

On živi  ispod samih zvijezda!

Kraj