možda balkan jeste prirodno stanište za stvaranje, razvoj i postojanje mržnje, ali je podjednako tako prirodno mesto na kojem nastaju najčudnije i uzvišene ljudske tragedije.
klopka je fiktivni prostor duha, slika iz moderne balkanske zemlje, kazamata srbije. u toj fikciji jedan mladi roditeljski par biva pogođen strašnim udesom - njihovo dete oboli od retke srčane bolesti i na pragu je smrti. jedini način da dečak ostane u životu jeste da mu na srcu bude izvedena operacija. operaciju te vrste rade samo u berlinu, naravno za novac, za veliku sumu novca koju jedan običan roditeljski par, nastanjen trajno u kazamatu srbiji, može samo u snu da priušti sebi i svom obolelom detetu.
koliko novca može da zarađuje pomenuti par, inženjer zaposlen u državnoj firmi i profesorka u gimnaziji, koju sumu mesečno? tri stotine eura, četiristo? nemaju svoj stan (roditelji su im još živi, ili su dali starijoj deci koja su prva stekla porodice da se skuće a sami prešli u tesnu garsonjeru, puni žrtve i nadanja da će barem toj deci biti dobro?), žive u unajmljenom.
nemaju dakle novac da se suoče sa svojim životnim udesom. dete će im umreti. jedino što im preostaje u teškom bezizlazu, jeste da prihvate da urade prljav posao za društveni stalež u kazamatu srbiji kojeg kontroliše služba, ili za samu službu. izlaza dakle nema, stanje je krajnje očajno. službenici su jedini u zemlji koji raspolažu takvim sumama. oni i/ili mafija...
... ova slika iz našeg voljenog kazamata je fiktivna. ali, toliko je bolno fiktivna da sasvim osetljivo poigrava na rubu realnosti. to se može desiti bilo kome. ostvarljivost ovakvih fikcija je i dalje toliko prisutna u zemlji. mogućnost da se one realizuju u stvarnim životima upućuje na misao da pobegnete odatle što dalje možete, nekuda gde ćete moći da obezbedite detetu novac za operaciju ako mu, kao u najstrašnijem snu, otkaže srce; nekuda gde su bolnice normalne i opremljene i gde zdravstveno osiguranje pokriva čak i ovako teške slučajeve.
ali, zašto bi odlazili? to je vaša zemlja, vaš prostor, vaše prirodno stanište. govorite tim jezikom, tu su vam sve uspomene, tu su vaši najvoljeniji, porodice, prijatelji još iz vremena kada ste bili sasvim malo dete...
zato što je to kazamat srbija, zato što ne pokazuje već decenijama ikakav nagoveštaj* da će se preobraziti u normalnu i bezbrižnu zemlju. zato što je mala verovatnoća da nećete biti u onih pedeset posto (sedamdeset?) koji godinama traže bezuspešno zaposlenje, te da vam se u tom međuvremenu dete neće razboleti (o sopstvenom zdravlju ste i prestali da mislite jer ste sve podredili budućnosti novorođenčeta). zato što su veliki izgledi da će vas nesreća i jad preobraziti iz dobroćudnog bića u čudovište.
i na kraju, zato što je to balkan. ako nije prirodno stanište mržnje, onda ja sasvim mogućno da se u vašem životu nastani trajno nekakva tragedija.
* izuzimam iz tih decenija samo jedan sporadični bljesak nade, za šta su se pojedinci itako postarali da bude čim pre ugašen.