Otkud sam se sad toga sjetio? Pa ima više od trideset godina kako nisam pokušavao... otkad mi nije padalo na pamet ... još kad sam kao dječak od nekih 12 godina, išao u posjetu babi koja živi u gornjem dijelu grada, i usput izvodio jedan mali mentalni eksperiment.
Odabrao bih posljednje dvije cifre sa registracije jednog od uz put parkiranih automobila, i pokušao da ih što duže zadržim u sjećanju. Interesovalo me koliko dugo će mi to polaziti za rukom. S vremena na vrijeme ponavljao bih brojeve u sebi da osvježim pamćenje...
No, obično nisam uspjevao da ih sačuvam od zaborava duže od sat vremena. Susret sa drugarima, odlazak na fudbal ili basket (baba je živjela blizu školskog igrališta), sasvim bi i zauvijek uklonili te dvije cifre iz moje nestalne dječačke pažnje. Ustvari, nisam ja smetnuo s uma same brojke, već sopstvenu odluku da ih pamtim.
U godinama koje su potom uslijedile potpuno sam zaboravio na svoju nekadašnju numeričku zanimaciju.
I evo, sad, dok ležim s knjigom u ruci, davne slike mi, odnikud, tako jasno isplivavaju pred očima. Vjerovatno me pročitani pasusu iz Hamsunovog romana izasocirao na taj zaboravljeni događaj. Mada izgleda da mi ustvari ništa ne zaboravljamo, samo ne uspjevamo uvijek baš svega da se sjetimo.
A ponekad, sjetimo se i nečega čega se naizgled i ne sjećamo... 58 ...?... O, da - tako je! Te posljednje dvije cifre bile su 5 i 8. Heh, stvarno nevjerovatno!