Jednom prilikom upitan kako bismo na drugim planetama prepoznali život bez jasne predstave o tome šta život zapravo jeste, NASIN astrobiolog i fizičar Christopher McKay je odgovorio - We don't need to define it in order to be able to find it.
No, da li je prisustvo života baš tako nesporna stvar? Naročito imajući u obzir sve njegove moguće weird pojavne oblike za koje ni ne slutimo da postoje. Odnosno slutimo da ih možda ne možemo čak ni naslutiti. S druge strane, možda će nam se njihova sličnost s nama poznatim oblicima života učiniti razočaravajuće prozaičnom
Kao da se riječ “možda“ u ovoj priči pojavljuje isuviše mnogo puta. I to bez obzira na koju stranu krenuli ... No, tih “možda“ ima čak i ako nigdje i ne krenemo. Ako ostanemo na sopstvenoj planeti.
Kao da je najčudnija (a da je i dalje zamisliva) forma “elijenskog“ života, svo vrijeme, bila ovdje pored nas. Na ovoj istoj planeti, koju djeli zajedno sa nama i ostatkom svjetske flore i faune. Mada, katastarski gledano, ta podjela djeluje prilično neizbalansirano.
Posljednjih godina u naučnim krugovima aktuelne su neke krajnje intrigantne teorije, koje podsjećaju na drevna mistična hilozoistička učenja o tome kako je naš planetarni Okean zapravo živ stvor. Ona nam govore da Okean nije kolijevka života.
On je sam život.
Njegov najizvorniji, najdrevniji oblik na planeti Zemlji.
Prva asocijacija na ovu zamisao je, naravno, remek dijelo Stanislava Lema, genijalni SF roman “Solaris“.
U pomenutom romanu, nemogućnost komunikacije između ljudi i inteligibilne planete je posljedica drastičnih razlika u redu njihovih (ontoloških) veličina. Odnosno, disproporcije svake vrste, od kvantitativne do kvalitativne, od fizičke do mentalne. Solaris je inače dat u čistoj kontrapunkciji fizičko-mentalno, bez prikaza njegove eventualne biološke (među)dimenzije. Drugim riječima, među mnogim stvarima koje nam u vezi Solarisa izmiču je i nepostojanje biološke osnove iz koje bi proizlazila njegova (iz)vanredna mentalna sfera.
Svijest, naravno, ne mora biti fenomen vezan samo za živa bića ( da ne ulazimo sad u domen metafizike, te spomenimo samo, mnogo prizemniju, pretpostavku o budućim samosvjesnim superračunarima). A ako ćemo se ipak doFatati metafizike, lično, naginjem mišljenju da svijest kao fenomen ne mora uopšte biti skopčana sa bilo kakvom materijalizacijom. Njena pozicija u manifestnom je apriorna.
No, da se mi ipak vratimo i oslonimo na naučni disku(r)s.
U prilog tezi o planetarnom okeanu kao živom organizmu, govore rezultati naučnih istraživanja koji ukazuju na njegove metaboličke procese, imunološke i odbrambene sisteme.
Sve je to interesantno, ali ono što nas krucijalno može uvjeriti u egzistenciju okeana kao živog organizma je postojanje njegovog nervnog sistema, odnosno neurološke mreže sa arhitekturom sličnom onoj koju i sami posjedujemo.
E, tu, najzad dolazimo do konkretnih naučnih otkrića koja sugerišu postojanje jedne takve biološke strukture u okeanu.
Istraživanja koja su u drugoj polovini prve decenije XXI vijeka vodili Mohamed El-Naggar, profesor fizike i astronomije sa USC i Yuri Gorby sa Kreg Venterovog Instituta u San Dijegu, dokazala su postojanje prenosa elektrona niz bakterijsku nanomrežu.
Juri Gorbi je do otkrića bakterijske nanomreže došao sasvim slučajno, proučavajući način disanja Shewanella bakterije koje žive u morskoj vodi. Respiratorni proces kod ovih bakterija odvija se kroz odavanje elektrona metalim iz okruženja.
Ispitujući šta će se desiti sa kolonijom bakterija kojoj je na raspolaganju ostavljena redukovana količina metala za normalno obavljanje disanja, Juri je, na svoje veliko iznenađenje, umjesto očekivane slike desetkovane populacije, zatekao sve bakterije na broju, samo što su one sada bile povezane tankim končastim nitima, tzv. nanomrežom. Ova mreža omogućavala je prenos elektrona i onim bakterijama koje su se nalazile podalje od metalnih akceptora elektrona, ostvarivši na taj način vid kooperativnog disanja.
Kasnija, dodatna ispitivanja pokazala su da nanomreža ima provodničke osobine, odnosno, da reaguje na na vanjsko el. napajanje.
Najinteresantnije je bilo to što se mreža zadržavala i nakon što su uslovi sredine popravili, odnosno ponovo omogućavali normalna pojedinačna disanja svake bakterije. Slične pojave zabilježene su kod još nekoliko vrsta mikroorganizama.
Jurij smatra da u okeanu postoje nanomreže koje uvezuju 10ᴧ26 bakterija i da sem disanja ona omogućuje bakterijama da međusobno komuniciraju, prenose informacije...
Način na koje one to postižu umnogome podsjeća na funkcionisanje neuronske mreže u našem mozgu. No, ne samo da ovdje imamo slučaj sa nebrojeno više “osnovnih ćelija“ u mreži, već i sama mreža operiše hiljadu puta brže od one u našoj glavi.
Raširena kroz okean, ova gigantska nanomreža mu možda omogućuje da obrađuje informacije, pa čak i razmišlja.
A ako imamo u vidu da su mikroorganizmi u okeanu prisutni milijardama godina, onda možemo zamisliti okean kao jedan duboko kontemplativan svijet, uronjen u sopstvene misli koje ispunjavaju beskrajna vodena prostranstva...
I kao da na djelu upravo imamo efekat Solarisa. Paralelne inteligencije koje se maše redovima veličina, živeći jedna pored druge na istoj plavoj planeti.